Koprivnica im je dala miran život: “Ja bih ponekad gledao neki film, a supruga opet želi nogomet!”

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Tomislav Božić (32) jedan je od iskusnijih igrača Slavena Belupa. Stoper koji voli igru stigao je na početku sezone iz Poljske te je ubrzo postao standardan član prve postave.

– Od malih nogu samo mi je lopta bila na pameti. Tata je to odmah prepoznao, krenuo sam trenirati u lokalnom klubu Slavoniji iz Požege. Imao sam sreću što sam imao jako dobrog trenera koji je volio raditi s mladima. U međuvremenu se pojavio Kamen Ingrad u Velikoj, bilo mi je blizu kuće i otišao sam tamo. Upisao sam građevinu u srednjoj školi, htio sam ići i na fakultet, ali nastupao sam za mlade reprezentacije i tata je rekao ‘sine, možda ne bi bilo loše probati’. I tako sam ostao u nogometu – ispričao nam je Božić, koji je na kavu u Kavanicu stigao u društvu supruge Adrijane i sina Jana.

Tomislav u društvu supruge Adrijane i sina Jana

Zanimljivo je da je Božić relativno nepoznat hrvatskim ljubiteljima nogometa jer je karijeru gradio u inozemstvu, u Češkoj i Poljskoj.

Život u inozemstvu

– U Kamenu sam igrao od 16. do 19. godine, ali istina je da me u Hrvatskoj nitko nije znao, a ni kad sam dolazio u Slaven. No, jako sam sretan i zadovoljan kako mi se karijera razvijala, a na kraju krajeva i suprugu sam upoznao kroz nogomet. Adrijana je iz Samobora, a upoznali smo se u Virovitici dok sam igrao za Suhopolje, a ona je tada s majkom i bratom živjela tamo.

Zajedno su proveli inozemne godine, a prvo odredište bilo im je Prag gdje je Tomislav igrao za Duklu.

– Kad sam došao u Češku s 23 godine, mislio sam da znam puno o nogometu, ali moram priznati da sam se jako prevario. Trener Luboš Kozel me uzeo pod svoje, rekao mi je da u prvih pola godine od mene želi stvoriti igrača. ‘Imaš znanje, tehniku, čitanje igre, ali nedostaje ti da shvatiš naš mentalitet’, tako mi je rekao, a Česi su slični Nijemcima. On me naučio jako puno na planu taktike, a i tjelesno sam se osnažio.

U Poljsku je došao s 27 godina kao gotov igrač, a igrao je za Gornik Lecznu, Wislu Plock i Miedz Legnicu.

– Poljacima se jako sviđao moj stil igre, jer igram nogomet više kao vezni igrač nego stoper. U Poljskoj me ljudi jako cijene i poštuju, imao sam jako lijepih iskustava. Po pitanju stadiona i financija na puno su većoj razini od Hrvatske, no zemlja im je velika, gospodarstvo im je jako i stabilno.

Ipak, Poljske su se već pomalo zasitili.

– Imali smo dva-tri kluba s konkretnim ponudama. Međutim, kako nam je sin više pričao poljski nego hrvatski, mi smo prelomili i odlučili se vratiti u Hrvatsku.

Za Koprivnicu imaju samo riječi hvale.

– U Hrvatskoj smo, pričamo svojim jezikom. Znate kako se kaže, kod kuće je najljepše. Sjesti na kavu s društvom, to je neprocjenjivo. Vani toga nema, ljudi nemaju naviku druženja. U inozemnim klubovima mi smo svi u svlačionici bili prijatelji, ali izvan svlačionice svatko ode svojoj kući, svojoj obitelji, ili se druži s jednim, dva prijatelja. Ja sam imao sreće što je obitelj bila sa mnom, pa mi ništa nije nedostajalo.

Samobor im je blizu, Požega također. 

– Sad vodimo život toliko mirno i opušteno, i Koprivnica nam je to omogućila. Grad je miran, jednostavan, ljudi su super, svi nam pomažu. Nama više odgovaraju manji gradovi. Bili smo u Pragu tri godine, ali to baš i nije bilo bajno, pogotovo kad je prijevoz u pitanju.

Prilaze li vam ljudi, pitaju li vas o Slavenu?

– Primijetio sam da jako puno ljudi prati nogomet, ali nema baš previše kontakata. Više je to oko stadiona, tamo je više ljudi koji prate nogomet, pa više i pitaju. To je razumljivo, Koprivnica je ipak manji grad, vani sam se suočavao i s fanaticima, čak i luđacima, ha ha! Imam dojam da se ljudi možda i malo ustručavaju pitati nas nešto, ali nema razloga za to jer svi mi otvoreni smo za sve razgovore, skromni smo i normalni ljudi.

Koprivnica mu se jako svidjela

Namjerava li Tomislav ostati u nogometu jednog dana?

– Trenutačno se ne vidim u trenerskoj ulozi, ali završavam tečaj za B licencu i možda bih u Samoboru jednog dana mogao otvoriti Školu nogometa. Suprugin ujak Slađan Ašanin moj je menadžer, igrao je u Bundesligi, on je najzaslužniji za to što sam došao u Češku i Poljsku, na kraju i sad u Slaven.

I supruga Adrijana voli i prati nogomet.

– To je isto luda priča. Nekad sam ženu morao moliti da pogledamo neki film, jer mi je bila muka od nogometa. Ona je luda za nogometom, isto dolazi iz nogometne obitelji. Bratić joj je Matej Ašanin, koji je bio hrvatski reprezentativac. Cijela obitelj joj je u sportu, i ja sam se uklopio u tu priču.

Ima Tomislav i nasljednika. Sin Jan, još vrtićarac, također trenira u Slavenu. – On u klubu ima obveze dvaput tjedno. No, često se mi igramo s loptom, ili u stanu ili vani, pa susjedima uništavamo cvijeće – zaključio je Božić u šaljivom tonu.

Tomislav Božić na utakmici protiv Istre (s loptom)

Želimo osvojiti Kup!

Slaven Belupo ove sezone ne može puno napraviti u prvenstvu, ali u Kupu ima veliku šansu, pogotovo zato što su ispali i Dinamo i Hajduk. – Najveća ambicija u ovom nam je trenutku Kup. Želimo osvojiti trofej i mislim da za to imamo jako dobre šanse. U polufinalu dočekujemo Lokomotivu u Koprivnici i trebamo napraviti apsolutno sve da uđemo u finale, a onda je sve moguće. Napravit ćemo sve da uzmemo Kup. U prvenstvo smo loše ušli i bodovno smo zaostali, no nadam se da možemo uhvatiti priključak s klubovima koji su iznad nas. Znam da možemo još puno bolje nego što igramo. Slaven Belupo je uvijek bio pojam stabilnosti u hrvatskom nogometu i mislim da zaslužuje i jedan trofej – naglasio je Božić.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI