Piše dr. Hrvoje Petrić
Problematika mobilnosti gradskog stanovništva u kasnosrednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj Hrvatskoj je slabo poznata. Stoga ovaj tekst predstavlja tek krhotine podataka o Koprivničancima izvan Koprivnice u kasnom srednjem vijeku i početkom ranoga novog vijeka.
Osim cestovnih veza postojali su i osobne kontakti između grada Koprivnice susjednih gradova, npr. Križevaca. Gospodarski kontakti vide se 1467. godine kada Antun, križevački gradski sudac, svjedoči o jednoj prodaji šuma u Koprivnici, a iste veze pokazuje i spis od 12. srpnja 1512. godine.
Kao čazmanski prepošt se 1332. i 1345. godine (umro je 9. ožujka 1345.) spominje Grgur, sin Jurja iz Koprivnice. To je primjer jednog Koprivničanca koji se postupno popeo na vrh hijerarhije srednjovjekovnog Čazmanskog kaptola.
Vicegvardijan koprivničkog franjevačkog samostana Blažene Djevice Marije je 1417. godine bio Barnaba iz Gragene kod Križevaca. Neko vrijeme prije 1455. godine u Koprivnici je boravio Valent, sin Antuna “de Dombro”, dakle iz Dubrave kod Čazme.
Župnici
Zanimljive su veze Koprivnice i Varaždina. Koprivničanci se u Varaždinu spominju u gradskim zapisnicima za 1454.-1455. i 1457.-1458. godine.
Koprivnički građanin Pavao je 17. siječnja 1499. godine svjedočio da je varaždinski građanin Hanžek kupio pet konja od Kuzme “de Dombro” (iz Dubrave), kmeta Ivana Ernušta. Kada su plemićki suci Varaždinske županije Kristofor Madaraš i Juraj Heg de Verh 29. listopada 1509. godine u Varaždinu izjavili da su na smrt osuđeni kaštelan Benedikt (Nagh) i njegov familijar zbog razbojstva u gradu Varaždinu, spominju se, između ostalih, svjedoci Nikola Čmahar i Ivan (po zanimanju krojač) iz Koprivnice. Oni su bili na šimunskom sajmu u Varaždinu svjedoci krvavih događaja u noći od 27. na 28. listopada.
U Varaždinu je u ulici Brodski konec 1588. godine imala kuću Jelena Kožarčić iz Koprivnice, kći pokojnog Mihaela Kožarčića. Ona je imala i vinograd u obližnjem Knegincu. Iste godine u ožujku su Nikola Vukšić i Lovro Marković prodali svoju kuću u Varaždinu Demetriju Kalmanu iz Koprivnice za 29 ugarskih forinti i 60 denara. U travnju je Demetrije Kalman proglašen građaninom Varaždina. Godine 1598. se u Varaždinu spominje Elizabeta Bačićna iz Koprivnice. Mihael Lossak, građanin i bilježnik grada Koprivnice, 1598. godine sklopio je nagodbu glede polovice kuće u Varaždinu. Obitelj Lossak se u Varaždinu spominje i 1599. godine u popisu građana koji su primili posjedovne listove. U Varaždinu je jedno vrijeme živio Matija Swainperger, “magister pixidarius Caproncensis” (puškar). On je 1617. godine prodao svoju kuću Varaždincu Ivanu Czwiklinu za 80 ugarskih forinti. Koprivničanci su zabilježeni u Varaždinu 1624. godine kada se spominju Matija i Adam Ferliogh protiv kojih je prosvjedovao Juraj Flaisman zbog nepoštivanja prava prvokupa. Adam Ferliogh se 1622. godine spominje kao križevački potkapetan. Te je godine od Jurja Flaismana kupio dva alodija i pripadne im oranice za 1000 rajnskih forinti.
Dionizije, župnik u Krapini, jamčio je Petru Ivanovom iz Koprivnice, župniku u Oštrcu, slobodno kretanje po Zagorju i drugdje, što mu je u razgovoru obećao Herman Celjski. Petar Ivanov iz Koprivnice, koji je krajem 1403. godine bio župnik crkve Sv. Marije u Tuhlju, žalio se Sv. Stolici u Rimu protiv nekih svjetovnjaka i župnika iz Krapine, Radoboja, Donje Stubice i Začretja koji su ga uhvatili u Mihovljanu, zatvorili, zlostavljali i prisilili da se odrekne župa, a zatim mu opljačkali pokretnu imovinu. Adam Usk, sudac apostolskog sudišta, presudio je 21. listopada 1403. godine Petru Ivanovom iz Koprivnice i tuheljsku župu i nadoknadu sve štete.
Martin iz Koprivnice je od oko 1334. do oko 1340. bio zagrebački kanonik. On je 1334. uplatio pola marke papinske desetine. Kanonik Martin je 1. ožujka 1340. prisustvovao izdavanju kaptolske listine kojom su buntovnički vođe protiv biskupa Ladislava lišeni posjeda.
Zanimljiva veza Koprivničanaca sa Zagrebom zabilježena je 1344. godine. Tada je Nikola, ban čitave Slavonije, dao zagrebačku kovnicu novca u zakup na godinu dana za 300 maraka novih denara Jakobu, sinu Ulfarda, građaninu Gradeca, ali i Nikoli, sinu Pavla te Cvetku sinu Stavljena, građanima Koprivnice. Zakupnici su morali svaki mjesec platiti banu 25 maraka. Ako nisu na vrijeme uplatili dužan novčani iznos, bila je određena kazna od 10 maraka.
Benedikt iz Koprivnice se u Zagrebu spominje u knjizi sudbenih parnica i presuda 1359. godine. Na istom mjestu je 1362. godine zabilježen spor između Mikuša i Pavla iz Koprivnice. Da su veze između Koprivnice i Zagreba bile relativno stalne tijekom 14. stoljeća pokazuje spominjanje još nekih Koprivničanaca u zagrebačkim gradskim spisima, kao primjerice Matije 1375. i Antuna sina Renisa 1383. godine.
Veze između stanovnika ova dva slavonska grada nastavljene su i u 15. stoljeću. Znameniti Koprivničanac u Zagrebu bio je Ivan Špiter koji je u vrijeme zagrebačkog biskupa Ivana IV. Albena (1421-1433.) bio generalni vikar, a nakon biskupove smrti kapitularni vikar. On se od 1422. do 1439. godine spominje kao Ivan iz Koprivnice, a obnašao je razne visoke dužnosti u zagrebačkoj biskupiji.
Dana 8. siječnja 1443. godine spominje se da je u Zagrebu živio Klement, sin Blaža Solarića iz Koprivnice, a 1451. godine tamo je boravio Grgur literat također iz Koprivnice. Uz njih je 1457. godine boravio Toma sin Benedikta zvanog Koprinščak (Koprivničanac?).
Izgleda da su veze između Zagreba i Koprivnice oslabile u drugoj polovici 15. i prvoj polovici 16. stoljeća. Kada je 1474. rozonski biskup i sufragan zagrebačke crkve Juraj po nalogu biskupa Osvalda sastavio inventar katedralne crkve, u tome mu je pomagao kanonik Franjo iz Koprivnice. Godine 1478. bio je nazočan kaptolskoj sjednici, u kojoj se čazmanski arhiđakon Ivan odrekao prisustvovanja pečaćenju listina, vjerojatno zato što je postao generalni vikar biskupa Osvalda.
Kontakti
Godine 1493. spominje se zagrebački prebendar Antun “de Kaproncha”, a 1560. i 1564. zagrebački kanonik Nikola Kapronczay. U Samoboru je 1564. godine boravio Juraj Prevorić, građanin Koprivnice. Ivan Martinković iz Koprivnice se 1591. godine spominje kao “magistro schole”. Njegov prezimenjak literat Martin Martinković iz Koprivnice u drugoj polovici 16. stoljeća doselio se u Zagreb. Stupio je u službu slobodnog i kraljevskog grada Gradeca kao činovnik. Od 1588. do 1596. godine spominje se kao notar odnosno bilježnik (iuratus notarius). Nakon toga vrlo brzo dolazi na čelo grada te je 1599. i 1600. godine bio biran za gradskog suca.
Postojale su veze između grada Koprivnice i Dalmacije, ali pouzdanije podatke imamo tek za početak 17. stoljeća. Kao koprivnički franjevački gvardijan se od 1603. spominje Pavao Pribojević, podrijetlom iz Hvara.
Koprivnica je imala kontakte s daljim prostorima. Koprivničanac i zagrebački kanonik Petar Jurjev 1331. godine boravio je u Avignonu. Uz njega je 1332. godine tamo boravio Grgur, sin Jurja iz Koprivnice, prepozit Sv. Lovre “in Hay” (u kaločkoj dijecezi), očito njegov brat.
Zanimljivo je spomenuti koprivničkog suca Mihaela Gallica iz 1417. godine, čije bi prezime mogao upućivati na podrijetlo s romanskog prostora. Koprivnički sudac s najvjerojatnije romanskim prezimenom Gall se ponovno spominje 1446. godine. Ovi su podaci osobito zanimljivi jer možda govore da su i do Koprivnice došla ona migracijska gibanja koja su “latine” dovela u Zagreb, Varaždin, Križevce i u unutrašnjost Ugarske.
Koprivničanaca je bilo i u Rimu. Ivan Nikolin, nasljedni nadarbenik župne crkve u Sv. Nikole u Koprivnici i Petar Jurjev, transilvanski klerik, u Rimu su 1429. godine molili papu Martina V. da im dopusti primiti više redove u Rimskoj kuriji izvan zakonskih rokova, što im je papa dopustio. Istovremeno je također primitak u više redove tražio Martin Ivanov iz Koprivnice, nadarbenik župe sv. Marije iz Zalavara, što mu je papa Martin V. odobrio. Petar iz Koprivnice (Kaproncai) je 27. prosinca 1417. godine boravio u Konstanzi.
Spomenuti magistar Petar bio je generalni vikar zagrebačkog biskupa Jakoba I. (1322-1326.). Kako biskup Jakob nije boravio u Zagrebačkoj biskupiji, onda je vrlo vjerojatno da je Petar Jurjev iz Koprivnice kao biskupov generalni vikar upravljao biskupijom barem između 1322. i 1324. godine. Petar Jurjev je vjerojatno 1324. godine postao čazmanski prepozit, a na toj je dužnosti ostao do 1334. godine.
Nije jasno je li Petar Jurjev iz Koprivnice, koji je po želji kralja Karla 6. siječnja 1331. bio od strane pape Ivana XXII. imenovan zagrebačkim kanonikom, identičan sa prije spomenutim magistrom Petrom. Dana 7. svibnja 1343. je imenovan transilvanskim kanonikom, a papa Klement VI. dozvolio mu je da može i dalje zadržati zagrebački kanonikat i prebendu.
Grgur Jurjev iz Koprivnice (Grgur Koprivničanin) je, po povjesničaru Ivanu Krstitelju Tkalčiću, 1331. godine počeo obnašati dužnost zagrebačkog kanonika i bekšinskog arhiđakona. Godine 1334. postaje čazmanski prepozit, a prepozituru je naslijedio od brata Petra. Ranije smo spomenuli da je 1332. godine bio prepozit sv. Lovre u mjestu Hay u Kaločkoj nadbiskupiji, kao prva osoba koja je nosila taj naslov. Kada je kao izaslanik ugarsko-hrvatskog kralja boravio kod pape u Avignonu, dana 25. travnja 1332. godine papa Ivan XXII. mu je službeno podijelio zagrebački kanonikat. Kralj Karlo Robert je poslao prepozita Grgura kao svoga poslanika papi Benediktu XII. u Avignon 1338. godine. Na putu je Grgura i njegovu pratnju napao neki vitez Ivan sa svojom družinom. Oni su Grgura i njegove pratioce porobili, oduzeli im konje, novac i odijelo te ih zatvorili u tamnicu. Stoga je papa naložio biskupima u Kostanci, Bazelu i Churu da Ivana i njegove sukrivce izopće dok ne oslobode Grgura i pratnju. Kralj Karlo Robert je Grgura 1340. godine nazivao svojim kapelanom. Kada je imenovanjem biskupa Gebharda za vesprimskog biskupa ostala prazna Čanadska biskupija, papa Benedikt XII. je Grgura 9. ožujka 1345. godine imenovao čanadskim biskupom. Prema navodima jedne papinske isprave, Grgur je, prije izbora za biskupa, nosio i naslov ostrogonskog prepozita i prebendara, što mu je papa Klement VI. oduzeo 9. listopada 1345. godine. Otada se Grgurovo ime često spominje među dostojanstvenicima Kraljevstva u vladarskim poveljama. Biskupsku je službu obavljao do 1350. godine.
Jedan od ljudi koji su povezivali Koprivnicu s alpskim prostorima bio je Ivan Theutonicus sin Ulrika. On je 1411. godine obnašao dužnost koprivničkog gradskog suca. U Koprivnici je kasnije zabilježen Ivan Pranuch, građanin Salzburga koji se spominje 1450. godine. Uz njega bismo spomenuli kaštelana utvrde Kamengrad (3-4 km južno od grada Koprivnice) Gašpara Rattenbergera i villicusa (vesnika) Valentina Rotha. Njih bilježi jedna isprava iz 1414. godine, a prezimena su im svakako germanska pa najvjerojatnije svjedoče o gibanjima stanovništva. Godine 1431. godine se spominje Valentinov brat Emerik Roth. Germansko je i prezime Emerika Plumberka ili Plomberga koji se kao kamengradski kaštelan spominje 1427. godine. Možda je istog podrijetla prezime potkamengradskog građana Hansa Walpotha kojeg bilježe vrela iz 1429. godine, iako se najvjerojatnije radi o pretvaranju dužnosti valpota (vesnika) u prezime. Koprivničanci su boravili i u Beču pa je 20. listopada 1545. zabilježeno da je u tom gradu boravio Petar Koprivnički (Kapronczay).
Godine 1427. u kamengradskom podgrađu spominje se Ivan Kranjec. Njegovo bi prezime možda moglo govoriti o podrijetlu iz Kranjske tj. iz slovenskog prostora.
Posjet
Moguće su i rane veze Koprivnice i Štajerske, ako se podaci odnose na podravsku Koprivnicu. Ulrik iz Koprivnice (Copreunk) se spominje u ispravi pisanoj u Grazu 13. prosinca 1308. godine. Spomenuti Ulrik (Vlrich von Koprowenich) i njegov sin zabilježeni su u dokumentu izdanom 1. svibnja 1312. godine u Schmirnbergu. Posljednje spominjanje Ulrika iz Koprivnice (Vlrich von Koprewnich) navodi se u ispravi od 23. svibnja 1315. pisanoj u Bischofeggu. Dana 25. siječnja 1313. godine, u jednom spisu pisanom u Grazu, spominju se “Heinric von Hohenlohe und seine Frau Gfin Elisbeth bekunden, daβ sie di aygenschaft an der Hube ze Coppernich in der Stowentz” (Stanz).
Postojale su veze između Koprivnice i Budima. One su uglavnom bile vezane uz odnose Koprivničana s vladarima. Tako su primjerice kralju Matijašu Korvinu u Budim u veljači 1459. godine došli magister Blaž, sudac Stanislav i plemeniti Emerik “de Brezthowcz”, sva trojica “cives et inhabitatores civitatis nostre Kaproncza”. Cilj njihova posjeta je bio da im Matijaš potvrdi privilegije koje im je dao kralj Ludovik, a potvrdio kralj Žigmund. Taj se posjet ne smije tumačiti kao migracija, ali ipak pruža ilustraciju o Koprivničancima i njihovu odlasku u Budim.
Koprivničanci su po raznim dijelovima Ugarske obavljali odgovorne službe u katoličkoj crkvi. Nikola iz Koprivnice (“de Kaproncza”) je 1542. bio rektor hospitala pri crkvi Blažene Djevice Marije u Pečuhu. Petar Pavlin je 1551. postao prepozitom egerskog kaptola, kada se spominje kao “Petri Paulini de Kaproncza prepositi Agriensis”.
Dva su Koprivničana bila čanadskim biskupima. Prvi je bio već spomenuti Grgur od 1345. do 1350. godine, a drugi, također ranije spominjani Petar Pavlin, koji je zabilježen kao biskup 1567. i 1569. godine.
Prije spomenuti Koprivničanec Andrija je zajedno sa svojim nećakom Mihaelom iz Sv. Jurja (Đurđevca) 1503. godine uzeo ponovno od Ivana Ernušta grad i utvrdu Koprivnica u zakup. Andrija se u izvorima spominje još 1505. i 1508. godine kao pečuški kanonik, zajedno s nećakom Mihaelom iz Sv. Jurja (Đurđevca) koji je bio kanonik u Pečuhu i Albi (Stolnom Biogradu). Andriju vrela ponovo bilježe 1510. godine kao pečuškog kanonika i đurđevečkog župnika.
Papa Martin V. je 1421. godine dao Ivanu Jurjevom iz Koprivnice, zagrebačkom kantoru, koji je odlazio na njemački prostor radi nekih papinih poslova, slobodan prolaz i zaštitu. Albert Albonis, kanonik čanadski je 1423. godine molio papu Martina V. da mu uz kanonikat i arhiđakonat u čanadskoj biskupiji dodijeli i župnu crkvu u Koprivnici.
Na doseljavanje u Koprivnicu iz mađarskog prostora govori podatak iz 1455. u kojem se spominje stanovnik Koprivnice Valentin “Ungaro”.
