Koprivničanci se bunili da im “pravoslavci” kvare posao, tražili su da postanu katolici

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Za poticanje podunavske trgovine bio je važan habsburško-osmanski Ugovor o trgovini i plovidbi, potpisan u Požarevcu 27. srpnja 1718. godine, odnosno šest dana nakon sklapanja Požarevačkog mirovnog ugovora. Tim su ugovorom razrađena opća načela slobodne trgovine vodenim i cestovnim prometnicama, a od tada su podanici obje države mogli slobodno izvoziti svoju robu.

Najstarija kolonija

U trgovačkoj razmjeni s Osmanskim Carstvom u Habsburšku Monarhiju uvoženi su pamuk, vuna, stoka, koža, svila, vosak, maslinovo ulje, južno voće, suha riba, med, duhan, riža, vino, ruska krzna, kava, šećer, šafran, alati, itd. Habsburškoj Monarhiji bilo je najviše stalo do pamuka i vune, kao sirovina za manufakture, te voska i duhana. Povremeno je bilo problema s izvozom neke robe iz Osmanskog Carstva jer je povremeno dolazilo do zabrane izvoza voska i podizanja carina.

Pravoslavna crkva u Koprivnici

Izvoz Habsburške Monarhije sastojao se od stakla, drva, željeznih predmeta, bakra, olova, žive, malih količina porculana, lijekova, satova, posuđa,  proizvoda od drveta, itd.

Unutar habsburško-osmanske trgovine posebnu važnost zauzimali prostori su Makedonije, Srbije i Bosne, a sve do potkraj 17. stoljeća velik je dio balkanske trgovine bio u rukama Dubrovčana. S vremenom su taj dio trgovine preuzeli Grci, Cincari, Armenci, Židovi, Albanci i Bošnjaci. Iako se te trgovce u izvorima najčešće naziva „grčkima“, valja naglasiti da su bili različitog etničkog podrijetla, a uz pravoslavnu vjeru zajedničko im je bilo i to da su potjecali iz područja jugoistočne Europe pod vlašću Osmanskog Carstva.

Nakon potpisivanja Požarevačkog mira došlo je do toga da su pravoslavni trgovci  iz Osmanskog Carstva preplavili mnoga područja u Habsburškoj Monarhiji, a u njihovim je rukama bila gotovo sva kopnena trgovina između Bliskog istoka i srednje Europe. Ti su trgovci svoje obitelji zadržali osmansko podaništvo i svoje obitelji na osmanskom teritoriju, kojima su slali svoju zaradu.

Širenje pravoslavnih trgovaca iz Osmanskog Carstva na prostor Habsburške Monarhije ugrozilo je interese tamošnjih trgovaca jer su „osmanski“ trgovci počeli prodavati ne samo osmansku, nego i zapadnu robu.

Problem je bio i u tome što su prodavali i izvan sajmova, odnosno po kućama, čime su kršili odredbe Požarevačkog mira. Kako bi zaštitio domaće trgovce, Karlo VI. je 1725. godine zabranio takav oblik prodaje zaprijetivši konfiskacijom imovine, a trebale su biti provođene stroge kontrole. No te mjere nisu bile učinkovite.

Popis pravoslavnih trgovaca

Na svom putu prema Beču tzv. pravoslavni trgovci s prostora Osmanskog Carstva su se zadržavali, a zatim i počeli naseljavati, na prostoru banske Hrvatske odnosno Varaždinskog generalata jer su ih tamo podupirale i štitile vojnokrajiške vlasti. Jedna od njihovih najstarijih kolonija između Save i Drave osnovana je u Koprivnici, gdje se pravoslavni trgovci  pouzdano spominju od 1698. godine, kada je zabilježeno da trguju robom iz Osmanskog Carstva.  Dana 27. veljače 1704. godine spominje se Nikola Petrović „Graccum“, a 28. svibnja iste godine zapisano je da su pravoslavni odnosno „grčki“ trgovci prodavali kožu.

Plovni put

Na stvaranje uporišta pravoslavnih trgovaca iz Osmanskog Carstva upravo u Koprivnici imala je utjecaj i činjenica da je u blizini ovoga grada počeo jačati riječni promet na rijeci Dravi, kao dio važne trgovačke transverzale između Balkana i Podunavlja. U susjednim trgovištima Legradu i Drnju nalazile su se riječne luke na Dravi, koje su imale važnost za koprivničko gospodarstvo. Luka Legrad imala je dodatno značenje jer se nalazila blizu utoka rijeke Mure u Dravu te je omogućavala trgovinu Murom uzvodno sve do Štajerske.

Godine 1707. u Koprivnici su djelovali pravoslavni odnosno „grčki“ trgovci: Lacko Tanasković, Dimitrija Mikulić, Dimo Peiković, Slarida Janković, Miter Petrović, Kosta Parasković, Stipan Dimović, Kosta Lasarović i Kosta Karajanković. Ovi pravoslavni trgovci stanovali su u Koprivnici na prostoru oko gradskih opkopa, i to na rubu grada (izvan utvrde) u iznajmljenim kućama kojima su vlasnici bili koprivnički građani Zebić, Rigoni, Matulj, Jurinić i Monhort. Trgovci su gradu plaćali pristojbu od jedne forinte za pokriće redovitih i izvanrednih gradskih troškova.

Sačuvani su podaci o djelovanju pravoslavnih trgovaca iz Koprivnice na ugarskom prostoru krajem 17. i početkom 18. stoljeća, odnosnu u razdoblju prije i neposredno nakon potpisivanja Požarevačkog mira. Osim imena, mogu se saznati i rijetki podaci o njihovom poslovanju, u razdoblju prije i neposredno nakon potpisivanja Požarevačkog mira.

Godine 1692. u Ugarskoj je (najvjerojatnije u Veszprému) trgovao Stanon Mihalović „Racz von Caprünicz“. Prema prometnom zapisniku carinarnice Siget vidljiva je nazočnost koprivničkih trgovaca. Tamo su ribom trgovali 1695. Blaž Puhalo i Ivan od Koprivnice, a 1696. Ivan Hersatović i Mitar Rac. U Veszprému je 1701. zabilježen trgovac Lazko Raz, a 1702. u Baji Matija Freny, Latzko Raz, Emanuel Raz, Ivan Raz, Ivan Kolar, Mitar Raz, Plaso od Koprivnice i Lazko Petrović.

Osim na središnjem ugarskom prostoru, koprivnički trgovci svoju su djelatnost širi i na prostore bliže Osmanskom Carstvu (bosanskom prostoru). U Pakracu se 1714. spominju koprivnički trgovci: Christian Beczker, Nikola Sylkovich, Andrija Rotmeister i Stjepan Juroviz. U Petrovaradinu je 1704. zabilježen Radovan Kallanovich iz Koprivnice, koji je trgovao vinom. Godine 1708. zabilježeni su koprivnički trgovci Mitar i Todor, koji su trgovali volovima. Vinom trguje 1709. godine i koprivnički trgovac Petar Andrescheviz. Nakon potpisivanja Požarevačkog mira spominju se u Petrovaradinu 1723. godine koprivnički trgovac Nikola Vuich te 1724. Michael Sintich iz Koprivnice, koji je trgovao zeljem i repom.

U Koprivnicu su se 1709. godine doselili: Janko Marković, Janko Dimčev, Janko Stepan, Dimo Mihal, Stojan Todor i Dimo Angorčić, 1710. godine Dimo Manojević i Dimo Đurko. Godine 1711. trgovao je Dimče Dona u župnikovoj trgovini, 1712. su došli trgovci Dimo Sabol i Todor Cirko. Njihov je broj do 1720. godine narastao na 25 do 30, što ukazuje na njihov ubrzani rast.

Dio dokumenta iz 1712. koji opisuje djelatnost pravoslavnih trgovaca u Koprivnici

‘Šizmatici’

Izgleda da je slaba razvijenost domaćeg trgovačkog sloja otvarala prostor za doseljavanje pravoslavnih („grčkih“) trgovaca. Brzi rast na gotovo 30 pravoslavnih trgovaca u Koprivnici 1720. godine ukazuje na to kako su odredbe Požarevačkog mira te ugovora o plovidbi i trgovini pozitivno utjecale na rast broja pravoslavnih trgovaca iz Osmanskog Carstva u Banskoj Hrvatskoj. U razdoblju prije i neposredno nakon potpisivanja Požarevačkog mira (1718.), osim Koprivnice, nije poznato ni jedno drugo središte pravoslavnih trgovaca iz Osmanskog Carstva na prostoru Banske Hrvatske i Varaždinske vojne krajine. Iako je razdoblje nakon potpisivanja Požarevačkog mira bilo značajno za rast broja pravoslavnih trgovaca doseljenih iz Osmanskog Carstva, moguće je zaključiti kako se radilo tek o formiranju uporišta za kasniju ekspanziju, čiji je intenzitet došao do izražaja tek nakon potpisivanja Beogradskog mira 1739. godine.

Vezano uz etničku pripadnost pravoslavnih trgovaca, zanimljiva je opaska iz zapisnika kanonske vizitacije iz 1733. godine u kojoj izričito piše da u Koprivnici boravi mnogo trgovaca Vlaha ili Rašana (Srba). Trojica od njih su imala izgrađene kuće, a turski trgovci su u Koprivnici vrzali „na zazor kršćana“. Godine 1738. u zapisniku kanonske vizitacije piše da su pravoslavni živjeli u dvije kuće „Pod Pikom“.

Kanonik piše također: „Samo u jednoj kući na području gradske jurisdikcije živi neka udovica šizmatičke (pravoslavne) vjere. Ja sam upozorio magistrat i gradskog suca, neka tu ženu odstrane iz grada, ako ne prijeđe na katoličku vjeru koja je tu jedina dozvoljena snagom privilegija, što ih tom kraljevstvu dadoše kraljevi.“

Zapisnik kanonske vizitacije iz 1744. također donosi podatak o dvije kuće pravoslavnih  na teritoriju pod vojnom vlašću. „Trgovinom se bave još neki grčki šizmatici, koji stalno borave u raznim kućama toga grada.“

Godine 1725. general Karlo Königsegg, kao zapovjednik koprivničke vojnokrajiške utvrde, od jurisdikcije gradske vlasti je otrgnuo prostor koji se zvao „Pod Pikom“. Tamo su bile kuće Ivana Gazde, Jakova Himelsmitta, Matije Bratića, Ilije Mlađana, Ivana Monhorta i Jakova Molga. U njihovim su kućama stanovali pravoslavni trgovci, koji su time iz koprivničke gradske jurisdikcije prešli pod vojnojkrajišku.

Prema pritužbi iz 1749. godine, kada je posebno mješovito povjerenstvo rješavalo sporna pitanja između grada Koprivnice i Vojne krajine, pravoslavni trgovci bili su podanici Osmanskog Carstva, a trgovali su raznom robom, što se protivilo 29. članku zakona iz 1741. godine. Prema mišljenju koprivničkog gradskog magistrata, pravoslavni trgovci otimali su prihode koprivničkim građanima koji su se bavili obrtom i trgovinom.

Spor

Prema odredbama Beogradskog mira iz 1739. godine, pravoslavni trgovci naseljeni u Habsburškom Monarhiji kao osmanski su podanici smjeli trgovati samo robom uvezenom iz Osmanskog Carstva. Grad Koprivnica molio je da se poštuju odredbe mira iz 1739. i zakona iz 1741. sve dok se ne riješi kome će pripasti sporno zemljište „Pod Pikom“.

Vojnokrajiška uprava na ovo je odgovorila da ona tolerira pravoslavne trgovce zbog koristi koje od nje imaju vojnici jer su oni mogli kupovati po nižim cijenama od onih koje su imali koprivnički građani (obrtnici i trgovci). Osim toga, pravoslavni trgovci od vojnika nisu tražili gotov novac, nego su svoju robu davali u zamjenu za žito i druge namirnice. Na to je uzalud gradska uprava ponovo iznosila svoje argumente te isticala da ako građani za svoju robu traže prevelike iznose, neka ih se prijavi nadležnoj oblasti.

Mješovito povjerenstvo odbilo je pritužbu gradskih vlasti, jer gradski magistrat ne može propisivati zakone krajiškoj vojsci te ih ne može prisiljavati gdje će nabavljati potrebnu robu jer da vojnici ne kupuju samo od pravoslavnih trgovaca, nego i od Židova te drugih trgovaca koji su imali jeftinije proizvode.

Miješanje gradskih vlasti predstavljalo bi kršenje 9. članka u odjeljku o posjedovanju imovine Statuta Valachorum. Taj je članak glasio: „Svakome od Vlaha, kao i ostalim žiteljima Kraljevstva, sukladno zakonitom običaju Kraljevstva i kraljevskim odredbama te uz obdržavanje onoga što valja obdržavati i izvršavanje onoga što valja izvršavati, neka bude slobodno i dopušteno po volji prodavati i kupovati, uvoziti i izvoziti volove, konje, krave, ovce, koze, svinje, vino i žitarice svake vrste unutar i izvan područja svoje kapetanije.“

Prema tadašnjem zakonodavstvu, u hrvatskim slobodnim kraljevskim gradovima nekatolici nisu smjeli posjedovati nekretnine, no kada je prostor predgrađa, tj. teritorij zapadno od gradskih bedema zvan „Pod Pikom“ isključen iz jurisdikcije slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice i pripojen Vojnoj krajini, pravoslavni trgovci tamo su počeli graditi svoje kuće. Godine 1748. svoju zidanu kuću „Pod Pikom“ kraj kapele sv. Florijana počeo je graditi i časnik Mihajlo Mikašinović. U blizini njegove kuće bile su drvene kućice u kojima je od davnine svoje dućane imao ceh koprivničkih kožara, a u njima su svoje stolove i klupe pohranjivali i kožari koji su na sajam u Koprivnicu dolazili iz Legrada. Mikašinović je bez ikakva pitanja 22. svibnja 1748. dao srušiti te drvene kućice.

Kako je on bio pravoslavac, počelo se po Koprivnici govoriti da bi on u svojoj kući dao urediti kapelu za pravoslavce te dovesti i pravoslavnog svećenika. Pred ranije spomenutim mješovitim povjerenstvom Koprivničanci su 1749. iznijeli svoju tužbu protiv Mikašinovića, ali i bojazan da bi ovaj mogao urediti pravoslavnu kapelu, no na kraju je zaključeno da se radilo samo o glasinama.

Bogoslužje

Iako su se u pogledu sprovoda pravoslavni opirali jurisdikciji koprivničkog katoličkog župnika, kao npr. 1733. godine, izgleda da su pravoslavni trgovci iz Koprivnice isprva bili sahranjivani na groblju uz koprivničku kapelicu Sv. Ivana Krstitelja, za koju su se brinuli vojnici i časnici Vojne krajine. Postoji dokumentiran jedan ukop iz 11. ožujka 1742. godine, kada je sahranjen „Theodorus Jankovich ex Macedonia“, star oko 45 godina.

S rastom broja pravoslavnih trgovaca u Koprivnici javila se i potreba za redovitim bogoslužjem, a čini se da je to pitanje otvoreno 1761. godine, u vrijeme kada su se trgovci nalazili pod jurisdikcijom Vojne krajine. Te je godine mitropolit Pavle Nenadović molio vladaricu Mariju Tereziju da pravoslavnima u Koprivnici, kojih je navodno bilo 99, dozvoli da imaju bogomolju. Mitropolit Nenadović to je smatrao važnim i zbog toga jer su se u Koprivnici osim trgovaca nalazili pravoslavni vjernici među vojnom posadom.

Lepavinski kaluđeri su 1762. godine kupili kuću u Koprivnici s namjerom da u njoj vrše bogoslužje. Izgleda da se kupoprodaja završila 8. lipnja, dok je 20. lipnja napravljen popis posuđa koje se nalazilo u toj kući. Ta je kuća ranije pripadala obitelji Janković. Inače su u nju svaki dan dolazili trgovci i vojnici pravoslavne vjere. Zanimljivo je da je u popisu parohija i svećenika iz 1764. zabilježeno da lepavinski iguman Sofonije Stefanović „čuva“ za se Koprivnicu. To je možda moglo značiti da se razmišljalo o mogućem osnivanju parohije.

Vojnokrajiški general Nikola Kenđel 1762. izvijestio je Dvorsko ratno vijeće da su kaluđeri bez njegovog znanja kupili kuću u Koprivnici za potrebe pravoslavnog bogoslužja, koja je za sada imala funkciju privatne kapele, a iz koje bi se s vremenom mogla razviti pravoslavna crkva, što je po njegovu mišljenju bilo protivno vojnim pravilima. Dvorsko ratno vijeće o tome je pisalo Ilirskoj dvorskoj deputaciji i zatražilo obrazloženje.

Koprivnički gradski magistrat žalio se banu i saboru te zamolio da se zaustavi pravoslavna služba božja, istaknuvši da je u Hrvatskoj bilo dozvoljeno samo katoličko bogoslužje. Iako je kraljica Marija Terezija spor riješila u korist grada Koprivnice i Sabora, vojnokrajiške su se vlasti opirale tom zaključku. Pravoslavni su kaluđeri u Koprivnici i dalje vršili službu božju, o čemu su gradske vlasti priložile svjedodžbu suca Varaždinskog generalata. Stoga je Hrvatski sabor na idućem zasjedanju 1762. zaključio kako će Mariji Tereziji uputiti novu predstavku, u kojoj je zamolio da se pravoslavnim kaluđerima zabrani obavljanje njihovog bogoslužja u Koprivnici. Na to se žalila Ilirska dvorska deputacija pa se razvio postupak koji je prekid pravoslavnog bogoslužja u Koprivnici odgodio do 1765. godine.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Virovci obilježili Dječji tjedan

Društvo Naša djeca iz Virja prigodnim je aktivnostima obilježilo Dječji tjedan. Priređene su razne igre, crtanje dječjih motiva u parku u Virju te pisanje poruka

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI