Koprivničanci su bili tako “surovi, lijeni i nasilni”, da su nastojali župnika lišiti novca

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Do širenja protestantske reformacije na hrvatski prostor došlo je vrlo brzo nakon njenog nastanka na njemačkom prostoru u 16. stoljeću. Unatoč tome, protestantizam nije uhvatio dublje i trajnije korijene na hrvatskom prostoru. Tome je, uz druge čimbenike, dijelom pomoglo to što su hrvatski stanovnici, zbog stalne opasnosti od Osmanlija, bili dublje povezani s Katoličkom crkvom.

Koprivnica središte

Utjecaji Lutherovih učenja na hrvatski su se prostor počeli širiti iz njemačkog prostora, i to uglavnom preko slovenskih zemalja. Prvi protestanti pojavili su se u Istri, Međimurju i Hrvatskom Primorju, dok je širenje na prostor civilne Hrvatske i Vojne krajine bilo ograničenog učinka.

U drugoj polovici 16. stoljeća više je protestantskih zajednica na prostoru uz rijeke Dravu i Muru započelo svoje djelovanje. Protestantizam je tijekom druge polovice 16. stoljeća plodno tlo našao među vojnim posadama u Vojnoj krajini, a jedno od prvih uporišta na prostorima Slavonske krajine bilo je u Koprivnici. Protestanti u Koprivnici bili su većinom Nijemci i Štajerci, obično časnici, vojnici i nekoliko doseljenih njemačkih obrtnika. Zato se i propovijedalo posvuda njemački. Osim iz unutarnjoaustrijskih zemalja, protestantski su se utjecaji u Koprivnicu širili i iz ugarskog prostora.

U knjizi Historia ecclesiae reformatae in Hungaria et Transylvania spominje se protestantska zajednica u Koprivnici
U knjizi Historia ecclesiae reformatae in Hungaria et Transylvania spominje se protestantska zajednica u Koprivnici

Zanimljivo je spomenuti da su među protestantskim pastorima i propovjednicima koji su djelovali u zapadnoj Ugarskoj (od 1596. do 1673.) mnogi bili iz sjeverne Hrvatske. Vrlo malo znamo o početnim organizacijskim oblicima protestantizma, ali iz škrtih se podataka može zaključiti da su 1608. Međimurje i dio Podravine pripadali pod drugi seniorat zaladske županije, a pod četvrtu superintendanturu. To jasno pokazuje da je već početkom 17. stoljeća došlo do pojave razvijenijih organizacijskih oblika, ali ostaje da se istraži gdje je bilo hijerarhijsko mjesto Koprivnice kao kratkotrajnog, ali i svojevremeno jačeg protestantskog uporišta između Save i Drave.

Protestantizam su u prvom redu prihvaćali krajiški časnici i vojnici. Analiza sačuvanih podataka ukazuje da je svoje pristaše imao i među domaćim stanovništvom koje je služilo u vojsci ili stanovalo u krajiškim gradovima. Vlasti su dozvolile postavljanje dvaju protestantskih propovjednika – po jednog za Hrvatsku i Slavonsku krajinu – jer je dio vojnika bio protestantske vjere. Kako je krajem 16. stoljeća Koprivnica bila glavno središte zapovjedništva Slavonske krajine, bilo je logično da protestantski propovjednik bude u njoj.

Zabrana

Prve podatke o pojavi protestantizma u Koprivnici imamo od početka posljednje četvrtine 16. stoljeća, kada su protestantski propovjednici trebali biti postavljeni u središta Hrvatske i Slavonske krajine, tj. u Karlovac i Koprivnicu. Grof Ivan Trautmannsdorf 16. svibnja 1579. godine zatražio je jednog protestantskog svećenika za propovjednika. Godine 1580. bila je na slavonskoj granici odobrena financijska potpora za propovjednika u Koprivnici. On je bio luteranske konfesije.

Izgleda da koprivnička katolička župa tijekom druge polovice 16. stoljeća nije stalno bila popunjena svećenicima. Npr. 1574. godine koprivnički je župnik sudjelovao na zagrebačkom diocezanskom sinodu, a najvjerojatnije je netko od katoličkih župnika u Koprivnici djelovao i sredinom 90-ih godina 16. stoljeća. Nakon toga je devet godina, tj. do 1603. ili 1604. godine, koprivnička župa bila bez svećenika, što je ostavljalo slobodan prostor za djelovanje protestantskih propovjednika. Na osnovu trenutno poznatih podataka nije moguće dokazati u kojoj je mjeri domaće civilno hrvatsko stanovništvo u Koprivnici prihvatilo protestantizam. No kako je 28. studenoga 1581. godine za protestantskog „predikanta“ u Koprivnici postavljen Ivan Šejbić, nedvojbeno hrvatskog podrijetla, očito je postojala potreba za propovijedanja hrvatskom stanovništvu. Čini se da je Šejbić u Koprivnici djelovao do 1604. godine. Iako je luteranska nazočnost potvrđena u više izvora, moguće je pretpostaviti i pojavu kalvinističkog učenja u Koprivnici, najvjerojatnije upravo u 17. stoljeću.

Kralj Rudolf u Pragu je 16. siječnja 1608. potvrdio deset zaključaka Hrvatsko-slavonskog sabora od 5. srpnja 1604. godine, među kojima je bio i onaj kojim je praktički bilo određeno da je katolička vjera postala jedina dozvoljena u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu. To je na zasjedanju 25. veljače 1608. proglasio Hrvatsko-slavonski sabor i ta se odredba mogla primjenjivati u praksi. Na susjednom unutarnjoaustrijskom prostoru protestantska reformacija u gradovima i trgovištima bila je zabranjena već 1580., dok je plemstvo imalo pravo na vjersku slobodu do 1628. godine.

Odredbe Tridentskog sabora na prostoru uz rijeku Dravu počele su se provoditi u praksu Katoličke crkve većinom tek u 17. stoljeću. U prilog provođenju odredbi Tridentskog sabora išla je odluka kralja Rudolfa od 1. svibnja 1604. Kralj je, potvrdivši 21 članak Ugarskog sabora, dodao 22. članak kojom je katolička vjera proglašena kao jedinom dozvoljenom. Taj je članak naišao na otpor u Ugarskoj. Hrvatsko-slavonski sabor na zasjedanju 5. srpnja 1604. zahvalio je kralju što brani katoličku vjeru i jednoglasno zaključio „da se imaju istjerati svi krivovjerci, a naročito propovjednici koji su izgnani iz Štajerske, a borave na imanjima u Ozlju“. Kao što sam ranije spomenuo, te je odluke potvrdio kralj Rudolf u Pragu 16. siječnja 1608. godine.

U knjizi Historia ecclesiae reformatae in Hungaria et Transylvania spominje se protestantska zajednica u Koprivnici.

Protureformacija

Katolička je crkva početkom 17. stoljeća, u skladu sa svojim mogućnostima, organizirala protureformacijsku djelatnost u Koprivnici. Tu su djelatnost na ovom prostoru počeli provoditi franjevci. Oko 1603. ili 1604. provincijal franjevačke provincije sv. Marije, Franjo Drašković u Koprivnicu je poslao franjevca Pavla Pribojevića, podrijetlom iz Hvara. Pribojevićev zadatak bio je obnoviti katoličko bogoslužje u Koprivnici te istovremeno preuzeti upravu nad koprivničkom župom.

Biskup Šimun Bratulić 23. srpnja 1604. godine tužio se nadvojvodi Ferdinandu da novi protestantski propovjednik ometa katoličkog župnika te ga je molio da odstrani iz Koprivnice protestantskog propovjednika, koji je u tamošnjoj župnoj crkvi širio „nauk Luterov“ pod okriljem vojnog zapovjednika. Biskupova tužba urodila je plodom. Prema Franji Bučaru: „iste godine piše i Georgius Stobaeus locumtenens nadvojvode nadvojvode Ferdinanda iz Graza zagrebačkom biskupu Šimunu Bratuliću kako je protjeran protestantski propovjednik iz Koprivnice“. Te je 1604. godine koprivnički zapovjednik Alban Grasswein razriješen ove dužnosti.

Zanimljivo je kako se u završnim godinama tzv. dugog rata (1593.-1606.) u Koprivnici provodila katolička obnova. Uz pomoć franjevaca oko 1603. ili 1604. bio je obnovljen pastoralni rad u koprivničkoj župi, a 1604. sa zapovjedničke dužnosti otišao je Alban Grasswein, zapovjednik koji je, izgleda, otvoreno pomagao djelatnost protestantskog propovjednika. Ako oba podatka stavimo u kontekst katoličke obnove, koja se provodila u zajedništvu s vojnim vlastima, onda je jasna njihova povezanost. K tome valja dodati i prije spomenutu odluku Hrvatsko-slavonskog sabora kojom je katolička vjera iste 1604. godine proglašena kao jedina dozvoljena u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu.

Biskup Šimun Bratulić u izvješću iz 1607. zapisao je da je na prostoru Zagrebačke biskupije postojalo šest samostana – po tri pavlinska i franjevačka. U izvješću ističe „da se heretici, osobito u Međimurju, pomalo obraćaju“ te da je vojska već dvije godine vodila borbu protiv „ugarskih heretika“, što ukazuje na prisutnost protestanata u Međimurju i Vojnoj krajini.

Obnova

Franjevci nisu dugo upravljali koprivničkom župom jer se već 1612. spominje novi koprivnički župnik Matija Šantić. Nakon Šantića nitko od idućih koprivničkih župnika nije se mogao duže održati na župi, prvenstveno zbog sukoba s vojnim zapovjednicima. U Koprivnicu su bezuspješno bili slani kvalitetni svećenici poput Matije Bundića ili Andrije Biankinija, koji su kasnije postali kanonici. Koprivnički građani žalili su se zagrebačkom biskupu Franji Ergeljskom (1628.-1637.) da u njihovom gradu već dugo nema nijednoga franjevca, da već dugo nemaju svoga katoličkog župnika, kojega da je vrlo teško dobiti, makar da su ga već više puta molili. Luterani da su okupirali tamošnji samostan i župnu crkvu…“. Katolička obnova u Koprivnici se mogla uspješno provoditi tek nakon što je 1630. koprivnički župnik uvršten na platni popis kao vojni kapelan. Važno je spomenuti da je iste godine dužnost župnika preuzeo Matija Sumer, o kojem će kasnije biti još riječi.

Zagrebačka biskupija je, prema zapisnicima sinoda iz 1574. godine, imala 206 župa, dok izvještaj biskupa Šimuna Bratulića iz 1607. govori da je cijela biskupija imala oko 60 župa. Smanjenje broja župa pokazuje da se Zagrebačka biskupija nalazila u krizi, iako ima i drugih mišljenja.

Kriza katoličke crkve na početku 17. stoljeća može se vidjeti i na susjednom slovenskom prostoru. Izlazak iz krize i pojačana katolička obnova vidi se iz podatka da je do 1634. godine broj župa povećan na više od 200, odnosno da je u najmanju ruku vraćen na stanje iz 1574. godine. U broju od više od 200 župa očito se ne radi o župama koje su bile aktivne, a vjerojatno su im bile pribrojene i one koje su se nalazile pod osmanskom vlašću odnosno one koje su funkcionirale pod upravom franjevaca u Slavoniji.

Prema zapisnicima kanonskih pohoda (vizitacija) moguće je vidjeti da je broj aktivnih župa bio znatno manji. Zato ću pokušati rekonstruirati broj aktivnih župa koje su se nalazile na prostoru Slavonske i Hrvatske krajine te na prostorima Križevačke, Zagrebačke, Varaždinske i Zaladske županije. Zagrebačka biskupija na spomenutim je prostorima oko 1640. imala 131 župu, oko 1670.  175 župa, a oko 1700. 187 župa. Uspostavom jurisdikcije Zagrebačke biskupije na pridruženim slavonskim područjima pod vlast Habsburgovaca broj aktivnih župa oko 1730. raste na 246.

Protjerani

Kako je najveći dio novih župa osnivan (odnosno u najvećem broju slučajeva obnavljan) na prostoru Vojne krajine, moguće je pretpostaviti da je učvršćivanje vojnokrajiškog ustroja imalo veze s katoličkom obnovom i stvaranjem odnosno obnovom katoličke crkvene infrastrukture. Time se u neposrednu vezu može dovesti katolička obnova i jačanje odnosno učvršćenje vojnog ustroja na koprivničkom prostoru. Osnivanje novih župa na širem koprivničkom području išlo je, izuzev Đurđevca, kao u valovima od zapada prema istoku te se podudara ne samo s učvršćivanjem vojnog ustroja, nego i s procesom naseljavanja koprivničke Podravine stanovništvom koje je izvorno pripadalo katoličkoj crkvi.

Ferdinand II. je ljeti 1628. objavio „naredbu da se plemići Unutarnje Austrije moraju odreći protestantske vjere ili u roku od godine dana napustiti Štajersku, Korušku i Kranjsku. Do 1630. godine oko 750 plemića (od toga prema nepotpunim spiskovima 250 iz Štajerske, 160 iz Koruške i 104 iz Kranjske) napustilo je zemlje…“. Kako su štajerski staleži, preko mjesta koprivničkog zapovjednika, imali ključni utjecaj na Koprivnicu, oni su sve do 1628. mogli direktno davati podršku protestantizmu u Koprivnici. Slomom reformacije u Štajerskoj nakon 1628. onemogućena je i posljednja potpora protestantizmu u Koprivnici i otvoren put potpunoj katoličkoj dominaciji u gradu.

U tom kontekstu početke jačanja položaja katoličke crkve u Koprivnici možemo jasno pratiti od trećeg desetljeća 17. stoljeća, kada su se odvijali posljednji vjerski sukobi u gradu. U tim sukobima protestanti već u startu nisu imali nikakve šanse za pobjednički ishod. Bilo je samo pitanje vremena kada će katolička crkva potpuno potisnuti i posljednje protestantske tragove u Koprivnici.

Koprivnički su građani 9. rujna 1636. godine pisali zagrebačkom biskupu Franji Ergelskom spominjući i protestante. Prema tom pismu, kada je koprivnički katolički župnik održavao obrede, protestanti su dolazili pred crkvu „s bubnji i piščali“. „Prodecatori Lutheranski“ zauzeli su u Koprivnici bivšu franjevačku crkvu: „recheni kloster… obdersaliszu bili i dugo ureme szuoia exercitia u nutre i czirkue imeli, kem Lutheranom czirue neszu fratri odteli, nego nas uezdasni plebanus nihove bubnie i piscsali poterusi i nie missalom nun gonecsi, od ke dob unuter vecs neszu szmeli neszmeiu do dan danasni“.

Protestante je otjerao katolički župnik s misalom u ruci. To je bio Matija Sumer, koji je koprivničkom župom upravljao od 1630. do 1645. godine. Franjo Bučar smatra da su koprivničku crkvu „protestanti prije svog odlaska razorili“ pa bi u tome trebalo tražiti dio uzroka za gradnju nove koprivničke crkve.

Nestanak

Uz Koprivnicu je i Varaždin bio važno središte protestantizma. U pismu isusovca Petra Jurića generalu Vitelleschiju iz 1632. godine izražava se želja za dolaskom isusovaca u Varaždin. Tome su se protivili zagrebački isusovački rektor i varaždinska gradska vlast. Jurić je nakon mnogo problema uspio isposlovati dolazak isusovaca u Varaždin, koji su djelovali na daljnjem procesu katoličke obnove.

Jedna od važnih uloga varaždinskih isusovaca bilo je suzbijanje protestantizma u Varaždinu, Podravini i Međimurju, no u budućnosti bi trebalo ispitati i kakva je bila njihova uloga u odnosu prema pravoslavnima na prostoru Slavonske krajine i Križevačke županije. Ne treba zaboraviti da je Franjo Brdarić upozorio na podatak da su koprivnički župnici 1650. pozvali isusovce iz Varaždina da im „pomognu obraćati Bogu, ovu uslijed rata podivljalu čeljad u tvrđavi“,  što donekle ilustrira prilike na ovom prostoru. Zapis zagrebačkog kanonika Andrije Vinkovića iz 1659. pokazuje ne baš idiličan odnos Koprivničanaca prema katoličkom župniku. Prema kanoniku, narod u Koprivnici bio je „tako surov, lijen (nemaran) i nasilan, da neprekidno nastoji župnika lišiti njegovih dohodaka. Ako župnik ozbiljno traži svoje, narod je pripravan da ga bez obzira napadne pogrdnim riječima“.

Vjerski sukobi u Koprivnici nisu bili samo stvar njemačkih vojnika. U njima su sudjelovali i građani. U Koprivnici je još 1659. godine postojao dio groblja za sahranjivanje protestanata. U kanonskom izvješću se kod kapele Sv. Lucije spominje „čestica zemlje gdje je od starine bilo pokapanje heretika“. To bi moglo upućivati na zaključak da je 1659. još uvijek postojala protestantska nazočnost u gradu.

Leander Brozović piše: „otpor građana protiv protestanata s vremenom je bivao sve jači, a pristaše protureformacije su zatražile da se njemačke protestantske knjige unište“. Povjesničar Franjo Bučar smatra da je nakon sredine 17. stoljeća „nestalo sasvim protestanata u Koprivnici, samo se je koji put sporadično nalazila tamo koja protestantska obitelj“.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Slikari iz Delova slikali na Kalniku

Na likovnoj koloniji koju je prošli tjedan organizirao Križevački likovni krug na Kalniku sudjelovali su i slikari iz Likovne sekcije Kulturno-umjetničkog društva Delovi.– Kolonija je

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI