KOPRIVNJAČA ROBERTA MIHALJEVIĆA Kada drug Gaži zaziva boga, vrag je, nema sumnje, odnio šalu…

Zvonimir Mršić Mrle, nekoć koprivnički Lech Walesa, a danas buržuj kojem je puna lisnica milija od svih ideala na svijetu, odvest će nas, skupa s Podravkom, u surovu zbilju u kojoj više neće biti mjesta za siromašne i prezrene, Gažijevu samoupravljačku nostalgiju i ocvale karanfile s grobova vegetinih teta


Autor: podravski.hr — 15.05.2013. / 8:37 Aktualno

Umrla je i sahranjena Anica Lovrenčić-Sabolović, inženjerka koja je, rame uz rame, s legendarnom profesoricom Zlatom Bartl ‘iskemijala’ vegetu, planetarno popularan začin bez kojeg ne bi bilo Podravke, a bogme ni Koprivnice kakvu danas poznajemo. S njome otišao je dobar dio patinaste industrijske povijesti Podravine, vremena kojeg se stariji, raspekmeženi, prisjećaju sa sjetom i pokojom suzom u oku.
„Moj vapaj i želja u ovome tužnom trenutku slični su poruci i želji novoga rimskog biskupa da siromašna crkva živi za siromahe, a ja, kao pragmatični Podravec, želim bogatu Podravku za siromašne“, zavapio je, među ostalim, karizmatični generalni direktor Podravke Pavle Gaži nad otvorenim grobom gospođe Sabolović. I pritom pozvao sve da se „pomole za Podravku, ma što god to značilo“. Kada drug Gaži zaziva nebesku pomoć za Podravku, pouzdan je to znak da je vrag odnio šalu.
Humana selidba
Pavle zapravo u dubini duše zna da Podravki više ni molitva ne pomaže. Pred njegovim očima u posljednja dva-tri desetljeća prodefilirale su bulumente štetočina koje su nepovratno uništavale esenciju podravske majčice hraniteljice. Ako je nekome jasno što se dogodilo i da povratka više nema – onda je to on, Pavle Gaži, čovjek koji je, može se to slobodno reći, najzaslužniji iz svoje generacije za modernu i uspješnu Podravku.
Podravka, dakle, više nikad neće biti bogati filantrop koji pomaže siromašnim masama. Vremena su se promijenila, a kompanijska vodstva nisu se uopće snalazila u tim snažnim i naglim mijenama. Rezultati su tragični. Danas je to osiromašena tvrtka za bogate prosce koji dobro znaju kakav ih skriven miraz u nekom prašnjavom ormaru čeka ako uspiju iskamčiti mladenkinu blagonaklonost. No, prije toga morat će se riješiti prekobrojne sirotinje koja još živi na kompanijskoj grbači. I smeta bezosjećajnim analitičarima jer im kvari brojke. Pa onda moraju povazdan trubiti o cost-cuttingu, outsourcingu, benchmarku, efikasnosti, održivosti radnih mjesta i ‘humanom preseljenju’ zaposlenih iz pogona na burzu rada. Sirotinja? Tko ih šljivi, ne uklapaju se u njihov hohmenadžerski vokabular.
Tako vjerojatno mora biti jer je ekipa koja je 20-ak godina upravljala Podravkom toliko unazadila i opljačkala tvrtku da druge pomoći, osim ove koju nude bjelosvjetski fondovi koji obožavaju baš takve ovce za šišanje, jednostavno nema. Oni su dočekali svojih pet minuta. Smanjit će vrijednost cijele tvrtke pod krinkom knjigovodstvenog brisanja golemih, 500-milijunskih dubioza te potom uz priličan popust preuzeti nove vlasničke udjele. Znaju oni vrlo dobro, predobro, da će im vegeta, Belupo i dječja hrana – očišćeni od ‘balasta’ prekobrojnih radnika i svih nepotrebnih troškova – u kratkom vremenu višestruko vratiti uloženo.
Gregor Samsa
Znate li koja je, zapravo, najveća tragedija u cijeloj toj otužnoj priči? Pa to da se u kolo s bezosjećanim bjelosvjetskim kapitalom dograbio čovjek koji je zavidnu političku karijeru izgradio upravo na žestokoj kritici njihova modela ‘održivog’ razvoja Podravke. Zvonimir Mršić Mrle, persona koja je s pravom vadila mast Boži Prki, Darku Ostoji, Marincu, Polančecu i njihovoj beskrupuloznoj sviti, danas mrtva-hladna kaže: Ja više nisam političar, nego menadžer. I točka.
Možete li samo zamisliti tu dramatičnu metamorfozu kakve se ne bi posramio ni Kafkin Gregor Samsa koji se jedno jutro, tek tako, probudio kao kukac? Možete li povjerovati da nas je taj čovjek, taj naš podravski Gregor Samsa, godinama zavaravao ulogom britkog socijalno hiperosjetjivog političara kojem se gade svi kapitalistički štosevi i izmišljotine, od opcijskih dionica do bonusa i službenih limuzina?
On, Zvonimir Mršić Mrle, nekoć koprivnički Lech Walesa, a danas buržuj kojem je puna lisnica milija od svih ideala na svijetu, odvest će nas, skupa s Podravkom, u surovu zbilju u kojoj više neće biti mjesta za siromašne i prezrene, Gažijevu samoupravljačku nostalgiju s početka priče i ocvale karanfile s grobova vegetinih teta, Zlate Bartl i Anice Sabolović.
Na fotografiji: Pavle Gaži (lijevo) s Đurom Bijačem – ovi su ljudi vodili Podravku do uspjeha

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn