Piše: Vladek Antolaš Mastermind
Pišem ovo na godišnjicu potresa u Petrinji, tj. cijeloj Banovini. I prisjećam se svih hrabrih i dobrih ljudi koji su nesebično u dugačkim kolonama stigli u Petrinju te preplavili cijeli grad da pomognu. To je bio doista prizor vrijedan strahopoštovanja i svakog naklona. Tamo se u nekoliko sati sjatila cijela Hrvatska od Dubrovnika do Macelja.
Naišli smo na razrušeni grad, ali i zatekli zatečene i zaskočene službe koje nisu imale kapaciteta u tako malom roku usmjeriti toliko radnih ruku. Mudre glave za krizne situacije po meni su obilato zakazale i sistem im se raspao. No, to je za druge analize i to već znate i sami.
Ima nešto u ljudima snažno da se založe za tuđe živote. Na tu temu nekako mi u memoriji ustvari nadošla sjećanja na davne dane djetinjstva, dok je moj otac izbivao nekoliko dana na području Knina. Bila je to 1986. godina i bio je sličan potres koji je porušio Knin i okolicu. Tada je Đurđevac okupio oko Udruženja Obrtnika majstore i težake da odu u Knin i pomognu nesretnim ljudima. Među njima je bio i moj otac. Pripovedal je posle da tak nekaj nije videl i čudil se ljudima koji su uopće šteli živeti na tom kamenu. Ironično, al čudil se i više nakon par godina jer su neki od tih osnovali SAO Krajnu.
Druga humanitarka u koju je tata išel je bila 1995. godine u Staru Gradišku odmah nakon oslobođenja. Opet Udruženje Obrtnika Đurđevac i redom majstori Kolar, Kupan (Moslavac), Vokšan, Pecikozić i mi Antolaši. U tu akciju je i mene zapalo iti (da mi oproste oni kojih se ja osobno ne sečam, a išli su). Bili su to kišni magloviti dani tik uz Savu, kuće su gledale prema vodi, a prvi susjedi preko Save još su puške nosili. Japa moj se šalil da možda nas drže na nišanu oni „njihovi „ kojima su pomagali u Kninu. Delalo se i pomagalo redom, nije se pitalo za nacionalnost, mada su ljudi na vlasti već onda navijali da pomažemo njihovim familijama, no majstori su doslovce išli redom dok se nije potrošilo sve od prikupljenog materijala.
Danas pak pregledavam slike i videozapise koje sam ja napravil prije leto dana na prostoru Banovine nakon tragičnog potresa. U prvom valu taj dan sam kao član DVD-a Donje Zdjelice ko pridruženi član ekipe JVP i DVD-a Đurđevac svedočil stanju stvari. Taj dan rame uz rame, ali na drugoj lokaciji bila je po meni najjača ekipa, ekipa Peski. Oni su najprije i najduže bili na terenu.
Narednih dana i koji tjedan posle išli smo ko mala ekipa majstor Vrabec, majstor Zlatec i brat mu te najveći glumac među majstorima Šestak i Živkova, a opet svi mi kao dio jedne velike obitelji planinara i alpinista koji su bili kičma cijelog našeg skromnog bratstva. Ne moram vam naglasiti da smo i mi identično išli redom i pomagali bez obzira na status, vjeru i naciju unesrećenih.
No kako to biva u mojim tekstovima, sve ovo vodi na jednu točku. Kad sam napisal u naslovu da nam je pomaganje drugima u genskom kodu, kak je meni moj Ivina pokazival primerom da se mora drugom pomoči, tak sam se setil da je majstor Vrabec z nama vodil svojega sina Svena. Tak vam se eto prenosi taj lanac dobrote i brige za druge ljude, tak je moj brat i suborac Sven Vrabec još ko dječak zaražen tim virusom dobrog djela.
Tak ima nade ako i ti dragi moj čitaoče nekom svom pokažeš da je ta vrlina pomaganja najveća ljudska reakcija koja nam je ustvari zapisana u genima. Hvala svima koji su te 20./21. pomagali bilo kome i bilo gde na kugle zemaljske.
Naslovna foto: Arhiva, vatrogasci JVP Koprivnica odlaze u pomoć Petrinji nakon potresa
