Mađarić: Treba nam zaokret i zato ozbiljno razmišljam o kandidaturi za gradonačelnika

Podravski list profile

Kad pročitate da je netko dobio veliku odštetu zbog liječničke pogreške, velika je vjerojatnost da je tu osobu na sudu zastupao koprivnički odvjetnik Josip Mađarić, vodeći hrvatski ekspert za to područje, za koje se usavršavao i u Americi. Malo je poznato da njegovo odvjetničko društvo ima sedam ureda, i to ne samo u Hrvatskoj, te da je Mađarić poslodavac za 70-ak zaposlenih. S njim smo razgovarali o drugoj strani odvjetničkog posla, onoj poduzetničkoj, o njegovom viđenju razvoja Hrvatske i našeg kraja, a ugledni odvjetnik najavio je svoj mogući politički angažman.

PL: Koliko je poduzetničkog u odvjetništvu, koliko odvjetnik mora biti i poduzetnik i može li uopće odvjetnik biti dobar ako nije dobar poduzetnik?

– Siguran sam da se odvjetništvo više ne može promatrati kroz pomalo romantične naočale ‘slobodnog zanimanja’, već ga moramo, kao što čitav razvijeni svijet radi, nastojati promatrati i prosuđivati prema poduzetničkim kriterijima – odvjetnik na tržište stavlja svoje znanje, umijeće i sposobnosti, a tržište to na adekvatan način valorizira. To je tako u gospodarstvima i zemljama u kojima doista vladaju zakoni tržišta, dok mi u ovom segmentu imamo neki surogat tržišta, politike i još nečega, u kojem nije lako plivati. Dobro je kad imate klijente fizičke osobe ili tvrtke u privatnom vlasništvu, tu uspijevate samo svojim sposobnostima, no radite li za tvrtke u državnom vlasništvu, državu ili jedinice lokalne samouprave, tada ćete se promjenom vlasti ili promjenom čelnih ljudi vrlo vjerojatno i sami naći na vjetrometini promjena, jer ste, bez obzira na kvalitetu posla koji ste radili, bili dio ekipe onih koji su morali sići s čelnih pozicija, a samim tim niste dio tima onih koji su došli. To je ponekad krajnje frustrirajuće jer ste dobro i uspješno radili i štitili nečije interese, no ipak ste ostali bez posla.

PL: Možda je manje poznato da, osim na hrvatskom, radite i na drugim odvjetničkim ‘tržištima’. Možete li reći nešto o tome?

– Moje odvjetničko društvo ima šest ureda u najvećim hrvatskim gradovima te jedan, vrlo uspješan, u Beogradu, ukupno 70-ak zaposlenih, dobro i stabilno poslujemo duže od 20 godina, po ukupnom prohodu dugi niz godina spadamo u 10 najjačih odvjetničkig društava u Hrvatskoj. Glavnina našeg posla odnosi se na zastupanje banaka, osiguravajućih društava, većih trgovačkih društava i gradova, a također imamo i znatan portfelj zastupanja fizičkih osoba, posebice u postupcima za naknadu štete. Zahvaljujući jednom našem bivšem zaposleniku, koji sada živi u Sidneyu, u zadnje nam se vrijeme ozbiljno otvorilo tržište među našim iseljenicima i njihovim potomcima u Australiji i Novom Zelandu, koji imaju potrebu za ‘legal supportom’ u Hrvatskoj. U zastupanju interesa naših klijenata dobro i intenzivno surađujemo s kolegama odvjetnicima iz svih zemalja Europske unije i bivše Jugoslavije, posebice susjednih, a zahvaljujući kontaktima s odvjetnicima koje sam ostvario tijekom svojih višemjesečnih boravaka i edukacija u Londonu i Philadelphiji, u stanju smo pomoći klijentima u pravnim poslovima u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. 

PL: Tijekom karijere, kao poznati odvjetnik, naročito u medicinskom pravu, akumulirali ste, pretpostavljam, određeni kapital. Jeste li ušli ili namjeravate ući u kakva ‘čisto poduzetnička’ ulaganja?

– Pored odvjetništva, vlasnički sam angažiran u poslovima osiguranja, radio sam u osiguravajućem društvu deset godina i poznajem osigurateljnu branšu. Nisam sklon izletima u druge vrste poslova i djelatnosti, mislim da bi nam svima u Hrvatskoj bilo bolje kad bi svatko radio posao koji zna i razumije. U poduzetništvu ima previše lutanja, a pod tim mislim da se previše ljudi upušta u poduzetničke pothvate na području koje ne razumiju i za koje nisu školovani, najčešće vođeni željom za brzom i lakom zaradom i onda su razočaranja česta, baš kao i neuspješni kraj njihovih pothvata.  

PL: Vaša nogometna strast nije nepoznata široj javnosti, glavni ste mecena jednog nogometnog kluba, a najavili ste i investicijske planove sa stadionom. Bi li se to moglo uzeti kao poduzetnička inicijativa? Ono, poznato je da bogati ljudi u zapadnom svijetu imaju vlastite nogometne ili košarkaške klubove…

– Ulaganje u stvaranje profesionalnog nogometnog kluba bila bi loša poslovna odluka jer je Hrvatska premalo tržište za funkcioniranje profesionalnih klubova kakvo nam je poznato u razvijenijim zemljama. Moj interes za nogomet čisto je amaterske naravi, volim ga, dugo sam ga igrao, želja mi je napraviti solidne trećeligaške uvjete u klubu i nastaviti, nakon zahtjevnog posla koji radim, lijepo se družiti s prijateljima uz dobar nogomet u ugodnom ambijentu. Za sada nam ide dobro!

PL: Koliko vas, uopće, zanima gospodarstvo, je li to područje vašeg bližeg interesa?

– S obzirom na to da velik broj mojih klijenata čine upravo trgovačka društva, zbivanja u gospodarstvu intenzivno pratim jer ne možete uspješno zastupati nekog ako vas ne zanima njegovo poslovanje.

PL: Kako gledate na smjer kojim ide Hrvatska, a tu mislim na dulje razdoblje od mandata jedne vlade, na razdoblje barem od tranzicije iz socijalističkog u kapitalistički sustav?

– Nisam bio u Partiji, nisam bio niti jesam član neke političke stranke, financijski sam neovisan o bilo kome, proputovao sam nešto svijeta, pa si dopuštam reći ono što mislim. Dakle, početkom devedesetih neki je šaljivdžija rekao da bi nam, dugoročno gledano, najpametnije bilo da objavimo rat Austriji i nakon nekoliko čarki potpišemo bezuvjetnu kapitulaciju. Naravno da to baš i nije bilo tako lako izvesti, niti bi naš nacionalni ego to podnio, no isto tako sam siguran da se ta šala nekim čudom i obistinila, mi bismo danas, nakon gotovo trideset godina od ‘propuštene prilike’, živjeli u bolje uređenoj državi nego što živimo sada, ma kako se ona zvala! Poprilično sam velik pesimist kada je u pitanju sposobnost nas Hrvata da u nekom zadanom vremenu stvorimo uređenu državu koja bi bila ugodno mjesto za život. Pritom me užasava nepobitna činjenica da su sve nama bliže države bivšeg Istočnog bloka početkom devedesetih objektivno imale kudikamo goru startnu poziciju od nas, a danas su nas pretekle po gotovo svim kriterijima razvijenosti. Sjetite se samo kako je izgledala Mađarska u socijalizmu, sjetite se kak smo se norca z njihovih ‘trabanti’ i ‘wartburgi’ delali, a odite pogledati danas. U leđa gledamo Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, a ono što je neshvatljivo jest da su nas pretekle i Rumunjska i Bugarska, koje su u usporedbi s nama bile prave bokčije. Želim naglasiti, da netko pogrešno ne shvati, da zaostajanje u razvoju kroz ovaj čitav period nije stvar ove ili one politike ili stranke, crvenih, plavih, zelenih ili drugačijih klupskih dresova, već posvemašnje nesposobnosti svih koji su do sada bili na vlasti. Ako se na trenutak pokušamo odmaknuti od floskule da je za sve kriva politika, ja bih rekao da smo iz socijalizma povukli za sobom jednu kobnu stvar: važne odluke o uređenju i funkcioniranju države i dalje donose ljudi koji nemaju dovoljno znanja i kompetentnosti za njihovo donošenje.  

PL: Prilično brutalna kritika naših političkih elita. Možete li to potkrijepiti?   

– Osudi li vas tko na strogu kaznu gledanja saborskih sjednica, tada nećete moći ne zamijetiti koliko neznanja i nekompetentnosti, nepristojnosti, cirkusiranja, ružnih riječi i obične demagogije biva izgovoreno u našem najvišem zakonodavnom tijelu, no isti čas morate biti svjesni da to izgovaraju zastupnici koje smo sami izabrali. Tijekom ovih godina kroz visoku hrvatsku politiku prodefilirali su mnogi moji poznanici i kolege s fakulteta – bilo je među njima zastupnika u Saboru, ministara i članova Vlade, državnih tajnika, direktora velikih državnih tvrtki… Nažalost, među njima nisu prevladavali oni koji su bili dobri studenti ili koji su se kasnije dokazali na svom poslu, takvih bi se moglo nabrojiti na prste jedne ruke. Dapače, među tim visokim dužnosnicima prevladavali su studenti s ispodprosječnim uspjehom i iznadprosječnom dužinom studiranja, odnosno osobe za koje nisam uspio dokučiti po kojim su kriterijima zaslužile visoku funkciju što im je podarena. Drugim riječima, kada u donošenju važnih odluka o funkcioniranju države sudjeluju nekompetentni saborski zastupnici i loši studenti, tada se nemojmo čuditi da imamo državu kakvu imamo. S ulaskom u Europsku uniju stanje se popravilo, nažalost nedovoljno, mislim da je EU trebala, za naše dobro, biti daleko, daleko stroža prema nama i našim vlastima. Višak demokracije i manjak pameti nikad ne daje dobar rezultat.

PL: Ipak – opravdavat će mnogi naše neuspjehe – imali smo rat, koji drugi nisu imali…

– Naravno da Domovinski rat kao nepovoljni čimbenik bržeg razvoja ne smijemo zaboraviti, no isto tako on ne smije biti, a često jest, alibi za našu nesposobnost i sve promašaje koje smo napravili. Proteklih gotovo trideset godina postojanja samostalne Hrvatske nismo dobro iskoristili u pravcu izgradnje uređene države, pretekle su nas zemlje koje su bile bitno iza nas po razvijenosti, a ne vidim da ćemo u skorije vrijeme postići zamjetniji napredak. To će, po svemu sudeći, morati učiniti Hrvati koji su još u osnovnoj školi. 

PL: Je li vam razumljivo zašto je u tijeku priličan odljev ljudi iz Hrvatske, i to – za razliku od gastarbajterstva u 60-ima – odljev liječnika, inženjera, majstora raznih fela, dakle izučenih ljudi? Jesu li to samo materijalni razlozi?

– Odlazak mlađih, školovanih ljudi logična je posljedica općeg pesimizma u mogućnosti popravljanja stanja u državi. Oduvijek su ljudi odlazili i odlazit će za boljom zaradom i boljim uvjetima života, no imam osjećaj da danas dobar dio ljudi odlazi za boljom zaradom, istovremeno svjesni da ih vjerojatno čekaju gori uvjeti života. Odlazak mladih i stručnih ljudi kojima država nije uspjela osigurati normalno zaposlenje i uvjete za život ujedno je i najveći poraz svih dosadašnjih politika. 

PL: Kako gledate na činjenicu na to da je u Podravini i Prigorju u zadnjih 20-ak godina izgubljeno oko 15.000 radnih mjesta, trećina… Je li tome kumovala samo demografija?

– Nijedna država koja je prošla tranziciju nije se nakon osamostaljenja tako bedasto i crno-bijelo ponijela prema velikom broju tvrtki koje su tada bile u državnom vlasništvu te tako olako dopustila da one propadnu, kao što smo to mi učinili. Kao, ništa to nije valjalo, sve je to bilo socijalističko, netržišno, pa neka propadne. 

Na primjeru susjedne Slovenije možemo vidjeti potpuno drugačije ponašanje i odnos prema bivšem socijalističkom privrednom sektoru, gdje se na sve načine pokušalo sačuvati tvrtke, a time i radna mjesta. Kod nas su tvrtke propadale preko noći, tajkunčići su pokupovali što je vrijedilo, a radnici su završili najprije na cesti, odnosno Zavodu za zapošljavanje, a potom u nekakvoj mirovini. Direktne posljedice jesu veliki gubitak radnih mjesta i neodrživo stanje u blagajni Mirovinskog osiguranja. Podravina je podijelila sudbinu hrvatske privatizacije i pretvorbe – nestale su drvna, obućarska, tekstilna industrija, no sve je to prošlo svršeno vrijeme. 

PL: Obično se pripovijeda, kad je riječ o našem kraju, da je Koprivnica svijetla točka, da se razvija izvrsno, da je inovativna u svakom pogledu, da buja poduzetništvo s jedne strane, a s druge da su uvjeti života među najboljima u zemlji. Dijelite li takav pogled?

– Podosta putujem Hrvatskom i moram biti iskren te reći da, uspoređujući Koprivnicu s, primjerice, Čakovcem ili Varaždinom, ne bih mogao potvrditi tvrdnje o bujajućem poduzetništvu, inovativnosti, ubrzanom razvoju i nekakvoj ekstra kvaliteti života.

PL: Gradska vlast najavila je nastavak prodaje plinskog biznisa, a teško objašnjiva kupnja Peveca već godinama je ‘kamen oko vrata’ gradskim

financijama. Što je to bilo, prema vašem mišljenju – samo loši poslovni potezi ili nešto drugo?

– Nisam detaljnije upoznat s prodajom plinskog biznisa i kupnjom Peveca, no generalno mogu reći da dobar gospodar puno češće kupuje nego što prodaje, s tim da je kod kupovine vrlo, vrlo oprezan. Nisam siguran da se ovi temeljni postulati dobrog gospodarenja mogu primijeniti na ova dva slučaja koje spominjete.

PL: Je li Koprivnica iskoristila svoje razvojne potencijale i iskorištava li ih u dovoljnoj mjeri danas?

Bojim se da pogledi gradske vlasti ne dosežu puno dalje od Starčevićeve i Danice, sve pod mantrom: dok je dobro u Podravci, bit će dobro i u Koprivnici. Podsjetimo se razvijene drvne, obućarske i tekstilne industrije u Koprivnici, jake trgovačke kuće i niza manjih tvrtki koje su u proteklim vremenima znatno pridonosile razvoju Koprivnice i okolice. Danas je, uz časne i rijetke iznimke manjih i srednjih tvrtki u privatnom vlasništvu, sve dobro što se u Koprivnici događa na direktan ili indirektan način povezano s Podravkom. Naravno da je Podravka bila i bit će glavni generator razvoja Koprivnice, no nisam siguran da je ovakva ‘monokulturna’ situacija optimalna za brži razvoj Koprivnice. Iskustva gradova koji se brže i bolje razvijaju od Koprivnice govore u prilog potrebe za policentričnim razvojem na što široj bazi i što većem broju gospodarskih subjekata.

PL: Smatrate li da je u tome smislu Koprivnici potreban zaokret, možda i radikalan? Imate li ambicija u to se uključiti?

Dopustite mi to reći ovako: bitne sam stvari u životu uspio smjestiti na mjesto gdje pripadaju, dobro se osjećam i mislim da mogu još nešto dati. S obzirom na to da ću se, zbog osobnih razloga, vrlo vjerojatno vratiti živjeti u Koprivnicu, neki ljudi do čijeg mišljenja držim, a spadaju u red onih koji su u životu nešto napravili, potiču me na kandidaturu za gradonačelnika na sljedećim izborima. Nisam još o tome donio odluku, no ta me ideja, moram priznati, ozbiljno zaintrigirala.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti