Martina, rođenog u Koprivnici, Osmanlije su zarobile, obrezale i nazvale Osman

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Unutar koprivničkog društva početkom 17. stoljeća odvijale su se značajne etnokonfesionalne promjene. Zagrebačka je biskupija prema zapisnicima sinoda iz 1574. imala 206 župa, dok izvještaj biskupa Šimuna Bratulića iz 1607. govori da je cijela biskupija imala oko 60 župa. Smanjenje broja župa pokazuje da se Zagrebačka biskupija nalazila u krizi. Izlazak iz krize i pojačana katolička obnova vidi se iz podatka da je do 1634. godine broj župa povećan na više od 200, što je očito pretjerani broj jer je, prema popisima, na prostorima Zagrebačke biskupije oko 1640. popisana 131 župa. Iz ovoga je moguće uočiti da je katolička obnova bila vrlo učinkovita upravo na početku 17. stoljeća.

Kako je najveći dio novih župa osnivan (odnosno u najvećem broju slučajeva obnavljan) na prostoru Vojne krajine, moguće je pretpostaviti da je učvršćivanje vojnokrajiškog ustroja imalo veze s katoličkom obnovom i stvaranjem odnosno obnovom katoličke crkvene infrastrukture. Time se u neposrednu vezu može dovesti katolička obnova i jačanje odnosno učvršćenje vojnog ustroja na koprivničkom prostoru.

Početke jačanja položaja katoličke crkve u Koprivnici možemo jasno pratiti od trećeg desetljeća 17. stoljeća, kada su se odvijali posljednji vjerski sukobi u gradu. Protestante je iz Koprivnice otjerao katolički župnik s misalom u ruci. To je bio Matija Sumer, koji je koprivničkom župom upravljao od 1630. do 1645. godine.

Naslovnica Statuta Valachorum iz 1630.

Institucionalno učvršćenje katoličke crkve u Koprivnici u drugoj polovici 17. stoljeća pokazuje gradnja nove župne crkve sv. Nikole izgrađene između 1645. i 1657. godine na mjestu stare franjevačke crkve Blažene Djevice Marije, koju su, prema pisanju Franje Bučara, srušili protestanti. Jedan od pokazatelja uspješne katoličke obnove je relativno brza izgradnja više kapela na koprivničkom prostoru tijekom 17. stoljeća.

Moguće je pretpostaviti da je tijekom druge polovice 16. stoljeća dio koprivničkih vojnika bio pravoslavne vjere. Ipak, treba naglasiti da je demografski najsnažnije doseljavanje pravoslavnog vlaškog stanovništva s osmanskog prostora bilo na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Ono je bilo najintenzivnije prije (npr. 1587.) i u vrijeme trajanja tzv. Dugog rata (1593.-1606.), kada se veći broj pravoslavnog vlaškog stanovništva na prostor Slavonske krajine doselio s prostora Osmanskog Carstva.

Pravoslavni Vlasi u Koprivnici se prvi put pouzdano spominju 1597. godine. Tada se u Koprivnicu sklonilo 16 Vlaha. Godine 1606. u Koprivnici su služili vojvode: Dmitar iz Sirača, Živko Selenić i Marko Egidović, koji su, prema mišljenju Alekse Ivića, bili pravoslavne vjere. Po istom autoru 1630. godine u koprivničkoj su kapetaniji Vlasi činili otprilike jednu petinu od 500 vojnika, a najviše ih je bilo u Novigradu i među koprivničkim husarima.

Nazočnost pravoslavnih vjernika na koprivničkom prostoru moguće je uočiti prema spisima Kongregacije za propagandu vjere i to od 10. prosinca 1625. te prije 13. veljače 1629. godine.

Srpskopravoslavna zajednica

Prema  izvješću od 20. kolovoza 1641. na prostoru Koprivničke, Križevačke i Ivanićke kapetanije bilo je 1100 Vlaha (Valachi), a vladika Maksim Predojević rekao je Rafaelu Levakoviću da je na teritoriju Zagrebačke biskupije živjelo oko 11.000 šizmatika (Scismatico). U izvješću datiranom prije 20. prosinca 1641. piše da su na prostoru Koprivničke kapetanije (Capitanato di Capronza) Vlasi živjeli u devet sela sa 204 kuće. U ovom izvješću piše da je na prostoru Zagrebačke biskupije živjelo oko 74.000 Vlaha, a u selima triju spomenutih kapetanija bilo ih je oko 1100. U izvješću iz 1642. Rafael Levaković spominje da su na koprivničkom i križevačkom prostoru Vlasi živjeli miješani sa katolicima («Valachi e Cattolici insieme mischiati»).

Knjiga s podatkom da je u Koprivnici bila organizirana protestantska zajednica

Jedan dio vlaškog stanovništva bio je u sastavu podložnika Koprivnice, kako se može vidjeti u dopisu kralja Rudolfa pisanom u Pragu 8. listopada 1604. godine kojim poziva nadvojvodu Ferdinanda da udovolji molbama Hrvatskog sabora zbog Vlaha, podložnika Koprivnice. Nije jasno je li riječ o podložnicima vlastelinstva ili o stanovnicima grada. Ako je riječ o podložnicima Koprivničkog vlastelinstva, onda bi se najvjerojatnije radilo o Vlasima iz Mučne.

U Koprivnici početkom 17. stoljeća imamo u više vrela potvrđenu nazočnost pravoslavnog stanovništva s kojim su povezane brojne kontroverze o pitanju crkvene unije s katolicima u koje ne bi imalo smisla ulaziti na ovom mjestu. No, moguće je utvrditi da tijekom 17. stoljeća na prostoru Marčanske eparhije, koja je pokrivala i koprivničko područje, prema Dragi Roksandiću, «traju nastojanja da se izvorno srpskopravoslavna vjerska zajednica podvrgne crkvenoj uniji i prihvati jurisdikciju zagrebačkog biskupa. Pitanje jurisdikcije nad Marčanskom eparhijom involvira i Svetu stolicu i Pećku patrijaršiju, habsburški dvor, krajiške vlasti i hrvatske staleže, crkvene hijerarhije s obje strane u Hrvatskoj i Osmanskom Carstvu, gornje slojeve «Vlaha» u Varaždinskom generalatu, ali i vjernike obje vjeroispovijesti. Čitav spor nemoguće je svesti samo na njegove crkvene vidove, tim manje što je moguće identificirati paralelizme u ograničavanju tradicionalnih krajiških «vlaških» povlastica i nastojanju uvođenja crkvene unije.»

Ovih je trebalo spomenuti ne samo iz razloga razumijevanja konteksta povijesti koprivničke pravoslavne zajednice, nego i zbog lakšeg praćenja onoga što se događalo s pravoslavnim vjernicima u Koprivnici tijekom 17. stoljeća. Slobodan sam otvoriti problem nekoliko zbivanja u 1630. godini, te njihovu vezanost uz grad Koprivnicu i Slavonsku krajinu. Iste 1630. godine: 1) doneseni su «Statuta Valachorum»; 2) marčanskim biskupom/episkopom je postao Maksim Predojević (1630.-1642.); 3) izvršena je reorganizacija financiranja i vojnog ustroja Varaždinskog generalata; 4) koprivnička gradska općina od kralja je posljednji put tražila potvrdu svojih gradskih privilegija; 5) u Koprivnici je katoličkim župnikom bio imenovan Matija Sumer; 6) katolički vojni kapelan se našao u sklopu plaćenih u vojnoj posadi. Usprkos svih ograničenja, pokušao bi povezati ovih šest naoko međusobno nepovezivih podataka, koji su u spletu međuodnosa imali utjecaj na privremeni nestanak pravoslavnih vjernika u Koprivnici.

Koprivnički katolički župnik Matija Sumer bio je rodom iz Ivanića, a na školovanje ga je uputio ivanićki župnik Martin Dobrović, što vjerojatno nije bilo slučajno. Ova je veza važna tim više što je Martin Dobrović bio pravoslavnog odnosno vlaškog podrijetla, a pravoslavnog episkopa Simeona je nagovorio na prihvaćanje unije. Ranije sam spomenuo da je Sumerova uloga bila ključna pri protjerivanju posljednjih protestanata iz Koprivnice. Izgleda da je Sumer bio prvi koprivnički župnik koji je imao «odriješene ruke» za rad. On je ujedno jedan od prvih župnika s kojim su koprivnički zapovjednici morali surađivati jer je vršio dužnost vojnog kapelana. Zanimljivo je da je 1630. kao prvi vojni kapelan u Koprivnici spomenut Juraj Šalković, koji je iste godine zamijenjen župnikom i vojnim kapelanom Matijom Sumerom. Svakako bi trebalo istražiti nije li župnik Sumer «priveo» katoličkoj crkvi preostalo koprivničko vlaško stanovništvo. S time je povezano pitanje imenovanja biskupa/episkopa Maksima Predojevića od strane kralja Ferdinanda II. Novi biskup/episkop nije bio zainteresiran za jačanje unije, a prema suvremenim izvorima otvoreno je zagovarao pravoslavlje i protivio se utjecaju katoličke crkve u Vojnoj krajini. Nije jasno koliko je na to moglo utjecati ponašanje Maksima Predojevića, ali katolička se crkva u koprivničkom slučaju možda okrenula izravnom prevođenju pravoslavnih u katoličku vjeru o čemu nema izravnih dokaza. Upravo zbog toga ovu bi pretpostavku trebalo dodatno preispitati. Činjenica je da se pravoslavni Vlasi u Koprivnici više ne spominju nakon 1630. godine.

Moguće je primijetiti da se privilegije dane «zajednici Vlaha između Save i Drave» kroz «Statuta Valachorum», najvjerojatnije ne odnose na gradove. Vjerojatno su time «urbani» koprivnički Vlasi bili prepušteni sami sebi, što je možda ubrzalo prijelaz na katoličku vjeru, što je vjerojatnije ili na manje vjerojatno iseljavanje iz Koprivnice. No sve izneseno još uvijek ostaje u granicama manje ili veće mogućnosti.

Kriza crkve

Pri ovome valja upozoriti na oprez jer je utvrđivanje etničkog i vjerskog, a u ovom slučaju vlaškog podrijetla, metodom tipičnih prezimena podložno kritici i relativno lako osporivo. Ako bismo ipak prihvatili taj postupak te utvrdili da je nakon 1630. pa do kraja 17. stoljeća u Koprivnici među plaćenom vojnom posadom bilo onih vlaškog podrijetla, vjerojatno se više nije radilo o pripadnicima pravoslavne vjere. U ovom trenutku možemo s većom dozom pouzdanosti utvrditi da se pravoslavni Vlasi u Koprivnici spominju u kontinuitetu od posljednjih godina 16. stoljeća do sredine 17. stoljeća.

Vojna krajina postala je zapadnom granicom pravoslavlja. Stvaranjem Marčanske eparhije nastala je povijesno nova situacija jer su iz katoličke perspektive marčanski episkopi bili sufragani zagrebačkog biskupa, tj. sljedbenici crkvene unije, a iz srpskopravoslavne legitimne vladike u crkvenoj hijerarhiji. Zbog toga je Marčanska eparhija bila otvoreno žarište mogućih sporova, «ali i uvijek prisutno izvorište mukotrpnog kultiviranja vjerske tolerancije.»

Koprivnički vojvoda Dmitar iz Sirača (Demetrius de Zyrach), koji je izvorno bio pravoslavne vjere, u prosincu 1612. spominje se na dužnosti gradskog suca. No, kako je bilo moguće da je mogao postati koprivničkim gradskim sucem ako je bio pravoslavne vjere te časnik plaćene vojne posade? Naime, u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu tada je samo katolik mogao posjedovati nekretnine i obavljati javne službe. Je li ovdje riječ o toleranciji koprivničkog društva prema Drugima? Gotovo je sigurno da se nije radilo o toleranciji. Njegov je izbor moguće tumačiti na više načina. Izgleda da je početkom 17. stoljeća staro koprivničko građanstvo bilo znatno prorijeđeno. Vjerojatno su tada pravoslavci činili nemali dio koprivničke vojne posade. Istovremeno je poznato da se katolička crkva u gradu nalazila u velikoj krizi. Po drugoj strani moguće je da je Dimitrije ili Dmitar u međuvremenu, barem prividno, prešao na katoličanstvo. Nije nimalo slučajno da je na zasjedanju Hrvatsko-slavonskog sabora 20. ožujka 1614. proglašeno plemstvo koprivničkom vojvodi Dimitriju.

Koprivnica u tome nije bila izuzetak jer i u susjednim Križevcima imamo sličnu situaciju. Početkom 17. stoljeća, tj. 1612. godine, imamo zabilježen slučaj izbora Nikole Predojevića (Bridoyeuycha) za križevačkog gradskog suca. Iako za to nema direktne potvrde u izvorima, moguće je pretpostaviti da je Predojević izvorno bio pravoslavne vjere.

Gotovo da nema podataka kakav su odnos pravoslavni imali prema koprivničkim građanima, iako se za obrnuti odnos mogu pronaći skromne potpore u izvorima. Istraživač koprivničke prošlosti Leander Brozović piše: «da su ovi «Vlasi» bili udomaćeni. Oni se s domaćim žiteljstvom svađaju i vode rasprave u varoškom sudu. «Vrag je vlaški v tebe, te budeš ti mene v moje hiže špotal»…, «… kurvin vlaški vrag ti matere, ovde ga ne, hodi ga gledet…», kako se već to i u ono vrijeme «lijepo i ugodno krstilo» pred varoškim sudom.» Ovi primjeri vulgarnog oslovljavanja mogli bi upućivati na netolerantan odnos građana i srpskopravoslavnih Vlaha, najvjerojatnije onih iz okolnih sela.

Kao jedan od pokazatelja katoličke obnove je i uključivanje u katoličke vjernike pripadnika romske zajednice na koprivničkom području. Romi su po Leanderu Brozoviću «bili rimokatoličke vjere, ali su u crkvu dolazili samo na velike crkvene blagdane (Uskrs, Božić).» Ovaj podatak može ilustrirati tek formalnu pripadnost Roma rimokatoličanstvu jer oni najvjerojatnije nisu učili katolički vjeronauk i redovito izvršavali svoje vjerničke dužnosti.

Pokrštavanje

Zagrebački kanonik Leskovar u izvješću iz 1698. napisao da su katoličkog župnika u susjednom Legradu, Stjepana Prekriata (koji je govorio hrvatski, mađarski, njemački i talijanski), štovali jednako katolici i protestanti. Tada je u Legradu nekatolika bilo više od katolika, a mnogi od njih su prelazili na katoličku vjeru. Usporede li se Legrad i Koprivnica, kao dva pogranična gradska naselja, i bez detaljnijih istraživanja legradske situacije, može se uočiti bitno različita situacija vezana uz vjersku toleranciju/netoleranciju.

Zanimljiv je jedan slučaj prijelaza koprivničkog katolika na islam. Riječ je o Martinu, sinu Ivana Velinkovića rođenog u Koprivnici 1614. godine, gdje je živio do 1629. godine, kada je vjerojatno stupio u vojnu službu. Osmanlije su ga zarobile 1638. godine, bio je obrezan i nazvan Osman. U istrazi protiv njega, koja se odvijala u Veneciji, 1642. godine, istaknuo je da poduku o islamu i njegovim običajima nije razumio, jer nije poznavao turski jezik. Tvrdio je da je uvijek u sebi ostao kršćanin, ustrajan u vjeri u ispravnost Kristova nauka.

O pokrštavanju muslimana u Koprivnici govore podaci sačuvani u matičnoj knjizi krštenih. Dana 31. siječnja 1664. godine bio je pokršten jedan musliman iz Brežnice (dan. Berzence u Mađarskoj) ili Brezovice kod Virovitice koji je nakon krštenja dobio ime Matija. Iste godine, 4. svibnja pokršten je Mustafa iz Slatine koji je po krštenju dobio ime Hans Pavao. Podatke o pokrštavanju žitelja muslimanskog podrijetla imamo i u spomenicama župa Imbriovec i Legrad, koje sadrže podatke iz izgubljenih matičnih knjiga.

Za razliku od islama, koji je imao relativnu sposobnost tolerancije prema kršćanima na svom dominacijskom prostoru, kršćani u nas, neovisno o provenijenciji, nisu bili tolerantni prema islamu na prostoru svoje dominacije. Zbog toga o muslimanima u Koprivnici i na koprivničkom prostoru možemo gotovo isključivo govoriti kao o ljudima koji su napuštali svoju vjeru i prelazili iz nepoznatih nam motiva na kršćanstvo.

Multietnokonfesionalnost Koprivnice posebno je bila izražena krajem 16. i u prvim desetljećima 17. stoljeća. Početkom stoljeća u Koprivnicu se doseljava pravoslavno vlaško vojno pučanstvo, a krajem 17. stoljeća pravoslavno tzv. «grčko» trgovačko stanovništva. Približno od oko 1630. godine dolazi do konsolidacija katoličke crkve u Koprivnici koja je bila vezana uz istovremenu reorganizacijom financiranja i vojnog ustroja Slavonske krajine (Varaždinskog generalata). Zanimljivo je da vrlo brzo nakon 1630. u Koprivnici nestaje protestantskog stanovništva, a ni izvorno pravoslavno vlaško stanovništvo se više jasno ne vidi iz povijesnih izvora, što jasno ukazuje na netoleranciju. Netolerantnost je jasno vidljiva i na primjeru nevelike grupe doseljenih muslimana koji su sustavno bili pokrštavani. Iako su, za sada, poznati tek rijetki u izvorima izrijekom zabilježeni primjeri konfesionalnih prijelaza koprivničkih stanovnika u raznim smjerovima, ova izazovna i vrlo osjetljiva tema ostaje istraživački otvorenom.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI