Matošić otvoreno o spasu Eko papira i prodaji udjela investicijskom fondu

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Teško si je predočiti kako se Darko Matošić mogao osjećati lani u noći Uskrsnog ponedjeljka kad je gledao kako vatra proždire pogon Eko papira u Goli, tvrtke koju je stvarao 20 godina. U nekoliko sati „izgorjelo“ je 20 milijuna kuna, a jedan od vodećih naših proizvođača papirnatih vrećica izgubio je 60 posto kapaciteta. Samo šest mjeseci nakon toga proradio je obnovljeni pogon, a Eko papir je lani – što zvuči nevjerojatno – usprkos svemu proizveo više nego 2018. godine. S Matošićem, Slavoncem koji je prije više od 40 godina zbog ljubavi došao u Peteranec kod Koprivnice, a prije ulaska u vlastiti biznis bio je direktor Bilokalnika Igme, razgovaramo o njegovoj karijeri, o stvaranju Eko papira i ponovnom dizanju tvrtke iz pepela, kao i o stvarima zbog kojih u Hrvatskoj ne teku med i mlijeko.

PL: Što vam je prolazilo kroz glavu kad ste gledali kako plamen guta vaš pogon?

– Teško je to opisati. Velika nevjerica. Sve sam napravio da proizvodnja bude u skladu sa svim tehničkim propisima i pravilima. U 2018. godini izmijenio sam električnu instalaciju, prije toga svu neonsku rasvjetu zamijenio sam LED rasvjetom, uzeo nove strojeve. Nisam mogao vjerovati da se požar mogao pojaviti na novom električnom kabelu u novoj razvodnoj kutiji kod novog stroja. Sve godine mirno sam spavao i nisam očekivao da bi se tako što moglo dogoditi.

PL: Materijalna šteta procijenjena je na 20 milijuna kuna…

– Vatra je progutala cijeli proizvodni program za vrećice koje služe za pakiranje prehrambenih proizvoda. Izgorjeli su i specifični strojevi za vrećice, kakvi se danas više i ne proizvode. Radilo se o oko 60 posto naše ukupne proizvodnje, a tu je radilo i 60 posto naših ljudi. Hala širine 16 i duljine 60 metara u potpunosti je izgorjela, kao i sva oprema. Nijedan stroj nismo mogli osposobiti za ponovnu proizvodnju. Zahvaljujući velikom naporu vatrogasaca, koji su napravili vodeni zid, vatra nije prešla i na drugu halu, koja se nalazi na udaljenosti od osam metara. Stradala je fasada na toj hali, a inverteri naše solarne elektrane potpuno su se istopili.

PL: Kad biste uzeli u obzir sve što ste izgubili, uključujući prekinutu proizvodnju, kolika je stvarna šteta?

– Ostali smo bez oko 40 milijuna kuna očekivanog prometa.

PL: Jeste li pomislili da je gotovo, da je firmi kraj?

– Ne, ni u jednom trenutku. Samo iz Općine Gola kod mene je tada radilo 99 od 117 ljudi i odmah je nastalo pitanje što s njima. Ima tu očeva petero djece, samohranih majki – da idu na ulicu? To je bio velik socijalni trenutak. Drugo je pitanje bilo – da idemo u obnovu, a za koga? Hoće li kupci naših proizvoda, koji su 90 posto s izvoznih tržišta, ponovno kupovati naše proizvode nakon obnove? Dobili smo njihova pisma namjere da hoće ako proizvodnju ponovno pokrenemo do kraja godine. To je bio velik poticaj.

PL: A što je bilo s radnicima, jeste li ih otpustili?

– Nitko nije dobio otkaz, svi su ostali i dalje raditi i dalje su primali plaće. Dobili smo i pomoć Zavoda za zapošljavanje, koji je financirao osposobljavanje ljudi za nove strojeve.

PL: Zar niste imali opravdane ekonomske razloge da barem privremeno otpustite dio radnika?

– Ljudi su stvorili ovu firmu i oni nisu bili krivi za to što se dogodilo. To je nešto što se događa jednom u sto godina.

PL: Kako je tekla obnova?

– Prvi novi strojevi počeli su dolaziti već nakon mjesec dana. Devedeset posto proizvodnje osposobili smo nakon šest mjeseci.

PL: Vratimo se počecima. Eko papir je osnovan 1998. godine, ali vi ste u Podravinu došli mnogo prije?

– Kad sam zbog ljubavi došao u Peteranec, zaposlio sam se kao inženjer strojarstva u Bilokalniku i Bilokalniku sam dao svoju mladost. Radio sam u Igmi, vodio sam ciglanu, pa bio tehnički direktor i na koncu, do 1994. godine, direktor poduzeća. Kad mi je isticao mandat, odlučio sam otići u privatno poduzetništvo. Bilokalnik je dobro stajao, ali krenula je privatizacija i nisam se tu vidio. Počeo sam s prodajom ‘škarnicala’ za prehrambenu industrije i kad sam vidio da na tržištu ima prostora, pokrenuo sam i proizvodnju.

PL: Zašto baš papirnate vrećice?

– Bio sam u posjetu jednom gradišćanskom Hrvatu koji je imao veliku pekarnicu i trebao je mnogo papirnatih vrećica. Rekao mi je kako je u Austriji zakon da svaki pekarski proizvod mora biti u papirnatoj vrećici, što opet znači da će svaki kupac s kupljenim proizvodom odnijeti vrećicu, pa će pekar stalno kupovati nove. Kad sam se vratio, vidio sam da i u Hrvatskoj vrijedi isti zakoni i tada je pala odluka.

PL: Znate li koliko se u Hrvatskoj godišnje potroši papirnatih vrećica?

– Teško je to reći, stvari se mijenjaju. Evo, Podravci sam nekad isporučivao po tri-četiri milijuna vrećica godišnje, a sad ne isporučujem ni jednu. Mogu reći da, samo što se tiče pekarske proizvodnje, u Hrvatskoj godišnje treba najmanje 250 milijuna komada.

PL: Velite da 90 posto proizvodnje izvozite…

– U jednome trenutku pojavilo se u Hrvatskoj mnogo proizvođača te je tržište postalo zasićeno. Odlučio sam se zato, 2003. i 2004. godine, okrenuti izvozu. Danas proizvodimo oko 650 milijuna komada papirnatih vrećica godišnje i izvozimo u Austriju, Njemačku, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Veliku Britaniju… Nešto malo i u Italiju, ali ondje je već dulje vrijeme kriza te je slična situacija kao i kod nas – možeš prodati robu, ali pitanje je kad će ti platiti. Godine 2009., kad kod nas izbija kriza, donosimo odluku o investiranju i krećemo u program proizvodnje papirnatih vrećica s ručkom, drugi u Hrvatskoj.

PL: Jeste li se vratili na ‘pretpožarnu’ proizvodnju?

– Prošle godine proizvodnja je bila za šest posto veća nego preklani. Radilo se u četiri smjene.

PL: Koliko je financijski vrijedna obnova pogona?

– Još ćemo kupiti dva stroja jer širimo proizvodnju vrećica s ručkom, tako da će cijela investicija biti vrijedna oko 30 milijuna kuna.

PL: Odnedavno se uz ime Eko papira spominje jedan investicijski fond. O čemu se radi?

– Od Nove godine član smo grupacije Generali, kojoj sam ustupio dio vlasništva, a dio sam ustupio kćeri i sinu, koji već godinama operativno vodi biznis. Obitelj, dakle, nije izišla iz vlasništva Eko papira, nikad to ne bih napravio. Ja ću još pola godine pomoći da sve ide bezbrižno, a onda idem u pravu mirovinu.

PL: Koliko vašoj branši ide na ruku sve restriktivnija politika prema plastičnim vrećicama?

– Naravno da pomaže razvoju branše, a ne vidi se kraj. U svakoj su zemlji postroženi uvjeti te se plastika nastoji zamijeniti papirom. Također vlada trend da se papir nastao iz drveta, celuloze, šume, zamijeni recikliranim papirom. Mi, recimo, proizvodimo 20 posto iz recikliranog papira. U Velikoj Britaniji više ne možete prodati jednu vrećicu koja nije iz reciklaže.

PL: Često se čuje kako Hrvatskoj nedostaje proizvodnih kapaciteta, kako je previše trgovine, pa i preveliko oslanjanje na turizam. Što kažete?

– Srce me boli kad vidim što se dogodilo s Bilokalnikom. Bilo je to proizvodno poduzeće u tri velike industrije – papirnoj, drvnoj i industriji građevinskog materijala – a danas nema ni pola toga. Firme su završile u stečajevima, a ljudi na ulici. Kod nas je najlakše otvoriti tvrtku za uvoz i trgovinu i rijetko tko ide u proizvodnju.

PL: Zar smo nesposobni?

– Ne. Podravci su jako vrijedni ljudi i mogu jako puno proizvesti, kako na selu, tako i u industriji. Nema toga što se u Podravini ne može proizvesti. Rekao bih da se puno toga kod nas baziralo na Podravci i drugim većim poduzećima. Ljudi su imali sigurnost, uljuljali su se i nisu bili naviknuli na privatne inicijative.

PL: Spomenuli ste Bilokalnik. Zbog čega je ta priča završila kako je završila?

– Hrvatska privatizacija najveći je krivac za to što je nestao Bilokalnik. Moguće je da 30 posto proizvodnje ne bude rentabilno, moguće je da 50 posto ne bude rentabilno, ali nemoguće je da sva proizvodnja ne bude rentabilna. Pilana mora biti rentabilna proizvodnja, baš kao i tvornica vrata… Donošene su pogrešne poslovne odluke. Došla je Nexe grupa kao strateški partner i dobila je eksploataciju šljunka, a drvnu industriju je uništila, kao i građevinsku, koja je spala samo na proizvodnju betonskih elemenata, u kojoj oni troše svoj cement i prodaju podravski šljunak, koji je najkvalitetniji u Europi. I u papirnoj industriji danas radi 300-400 ljudi, a nekad ih je radilo 1200.

PL: Kako gledate na egzodus ljudi iz Hrvatske, na odlazak cijelih obitelji, stručnjaka…?

– Odlaze zbog toga što u Hrvatskoj ne vide svoju budućnost, napredak, rješenje svojih životnih pitanja. Ja sam u svojoj tvrtki uvijek imao politiku zapošljavanja takvu da sam uzimao lokalne ljude. Tako je bilo i u Bilokalniku i u Podravci i u Belupu prije 40-50 godina, dolazili su intelektualci iz cijele Hrvatske, doktori, kemijski i strojarski inženjeri… Vidjeli su budućnost u ovome kraju, našli su svoje mjesto. A evo, moja je kći završila pravo i položila pravosudni ispit, ali ne može naći posao. Mnogo je naših mladih ekonomista, inženjera i drugih intelektualaca u takvoj poziciji i odlaze u inozemstvo.

PL: Jeste li optimist, mislite li da je najgore razdoblje loših politika za nama ili će još morati proteći puno Drave?

– Još će Drave proteći. U svakom našem mjestu više ljudi umre nego što se rodi. Drugo, školstvo nam je neorganizirano i neplansko, nepovezano s industrijom. Bijela kuga uništava Podravinu, a kad će se to promijeniti, nije moguće prognozirati. U idućih deset godina sigurno neće.

PL: Koliko bi za Eko papir značila bolja prometna povezanost? Tu mislim, naravno, na brzu cestu prema Zagrebu i na novu Podravsku magistralu.

– Bez infrastrukture nema razvoja. Svi veliki gradovi imaju plovne rijeke, autoceste i razvijenu željeznicu. Nekad su se preko Botova prevozili milijuni tona iz Poljske i Češke do Rijeke, danas toga nema. Pogledajte u Varaždinu što su napravili uz autocestu. Niču hale.

PL: Ipak ste za biznis odabrali Golu?

– Želio sam napraviti pogon u Koprivnici i htio sam kupiti najveću parcelu u zoni u Dravskoj. No, kad sam vidio da je moguća izgrađenost samo 35 posto, odustao sam. Taj tko je propisivao takve uvjete za gradnju trebao je otići u Njemačku i vidjeti kako je tamo. Gazdina kuća naprijed, pa hala, pa skladište, bez ograničenja gradnje u visinu. I tako jedan pogon do drugoga.

PL: Iz Slavonije ste u Podravinu došli prije više od 40 godina. Smatrate li se danas Slavoncem ili Podravcem?

– I supruga i ja mogli smo dobiti stan u Koprivnici, ali zavolio sam Peteranec i tamo smo počeli skupa živjeti, evo, sve do danas. Uvijek kažem da sam Podravec, ali kajkavski ipak nisam uspio svladati. Kulena i slavonske šljivovice ne nedostaje mi, dovezem si od brata iz Slavonije.

FOTO Nikola Wolf

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI