LEGENDARNA SPORTAŠICA ‘Roditelji su bili u Njemačkoj, a ja tu s bakom. Ne nedostaje vam ono što nikad niste imali’

Znoj, špek i grah - to je bio moj doping


Autor: podravski.hr — 29.12.2017. / 17:00 Sport

Proslavljena koprivnička rukometašica Snježana Petika

Snježana Petika, Slavonka, rukometnu karijeru stvorila je u Koprivnici. S RK Podravkom bila je na krovu Europe, a nakon završetka igračke karijere preuzela je trenersko kormilo.
Jeste li još u formi?
– Ne baš. Nakon svršetka sportske karijere nekako nisam osjećala potrebu da budem u formi, iako bih možda to trebala. Natrenirala sam se u životu.
A biste li mogli stati svojim curama uz bok i odigrati, ne znam, 10-15 minuta kao nekad?
– Bih, ali ne kao nekad. Želje su jedno, a mogućnosti drugo – tijelo nije isto. Karijeru sam završila s 36 godina. Kad sam rodila kćer, odigrala sam još dvije sezone. Torba s dresom i ručnikom nakon toga je raspakirana.
Vi ste rođeni u Vinkovcima, Slavonka, djevojački Pavlović. Kakvo je obiteljsko porijeklo?
– Otac mi je bio Slavonac, a majka Dalmatinka, iz Sratoka kod Splita, to mjesto više ne postoji. Moji roditelji umrli su vrlo mladi i ja zapravo s njima nikad nisam živjela. Radili su u Njemačkoj i ondje sam s njima bila tek nekih šest mjeseci, a onda sam došla k baki u Vinkovce. Ona me je odgojila.
Je li vam zbog odrastanja bez roditelja bilo teško?
– Ha, čujte, vjerojatno su ostale neke psihološke posljedice, to prepoznajem u sebi, međutim, ne mogu reći da su mi baš jako nedostajali. Ne može vam nedostajati ono što nikad niste imali.
Znači, rano ste se morali osamostaliti. Je li to oblikovalo vaš borbeni karakter?
– Za sve u životu morala sam se sama izboriti. Baka i ja dosta smo teško živjele, ona nije imala mirovinu, od malih sam nogu naučila raditi. Djed je također umro mlad.
Kako se zvala baka?
Katica. Došla je sa mnom u Koprivnicu i bila je tu deset godina, ali nikako se nije mogla priviknuti, pa se zadnje dvije godine vratila u Vinkovce i umrla je u staračkome domu.
Što ste, onda, vi zapravo – Slavonka, Podravka, imate i dalmatinske krvi?
– Ne mogu biti Podravka, to mogu biti moja djeca. Rođenjem i srcem sam Slavonka, ali ovdje sam pronašla život i poštujem Podravinu baš kao i Slavoniju. Priviknula sam se na kajkanje, ali mogu govoriti i ‘čisto’.
U Koprivnicu stižete s 19 godina. Kakvi su vam prvi dojmovi?
– Sjećam se da mi je bilo jako teško. Prvi put, kad sam se vratila u Vinkovce, plakala sam od željezničke postaje do bakine kuće, a ima tamo šest-sedam kilometara. Jako sam bila vezana uz baku… U Vinkovcima sam imala puno prijatelja, a došla sam u sredinu u kojoj nisam nikog poznavala.
A kako vam je bilo na poslu, u klubu?
– Čujte, došla sam u klub koji je igrao u drugoj ligi. Trener je bio Ivica Pal, brzo su me prihvatili. U ono vrijeme nismo imali ni neke ambicije, no to se promijenilo za godinu-dvije. I ja sam rasla s klubom. Ušli smo u prvu jugoslavensku ligu, gdje smo igrali godinu dana prije raspada, a igrali smo i finale kupa. Tada je već došao i profesor Samaržija za trenera.
U kakvom vam je sjećanju ostao on?
– Strog trener, ali kod njega sam puno napredovala jer sam imala slobodu igranja. Znala sam i loše krenuti u utakmicu, ali on je imao strpljenja i pustio me da nađem svoj ritam. Mislim da sam mu to na najbolji način vraćala. Najgore je za igrača kad te trener sreže nakon što napraviš pogrešku ili dvije.
Rukomet je vaša prva sportska ljubav?
– Ne. Četiri godine trenirala sam gimnastiku, ona mi je i danas velika ljubav. Bila sam talentirana za sve sportove, osim za tenis. Košarka, odbojka, bila sam dobra na 800 metara, osvajala medalje za školu. Kad sam već trenirala rukomet, u ljetnoj pauzi išla sam na košarku, pa se trener ljutio. A prestala sam s gimnastikom jer je to specifičan sport i djevojke šopaju muškim hormonima kako bi se usporio rast, odgodila menstruacija. Nije to zdravo.
A rukomet, ima tu dopinga?
– Vjerujem da ima, ali ja sam to uvijek izbjegavala. Zbog averzije nisam uzimala ni preparate koji bi možda tijelu činili dobro.
Znači, samo znoj?
Znoj, špek i grah. Nisam nikad pazila na prehranu, a rezultati su bili tu. Doista mi nije bilo strano da prije utakmice objedujem grah. Meni nije škodilo. Bila sam jelac. Na raznoraznim pripremam imali smo obroke poput riže sa salatom, ali vrlo brzo je nastao ‘razgovor ugodni’, nakon čega bismo se vratili na normalnu prehranu. Meni nije bilo moguće odrađivati naporne pripreme na riži i salati.
Bili ste na vrhu Europe, najbolja strijelkinja, igrali ste u reprezentacijama Europe i svijeta… U nogometu danas par muških nogu već vrijedi i 100 milijuna eura. Je li se u ženskom rukometu moglo zaraditi za cijeli život?
– Ne. Mogli ste si riješiti stambeno pitanje i imati pristojan standard, ali niste se mogli osigurati za cijeli život, da više nikad ništa ne možete raditi. A što se nogometa tiče, par nogu valjda toliko vrijedi kad je netko spreman toliko platiti. Zakon ponude i potražnje.
Čega se danas najprije sjetite kad vas netko pita kako je to bilo kad ste postale europske prvakinje?
– Vremena nakon osvajanja titule, to je bilo najljepše. Bile smo sretne i zadovoljne, ostvarile smo igrački san… Mjesec i pol do kraja sezone igrale smo opušteno, bez ikakvog grča. Sjećam se zajedništva i sloge koji su vladali u ekipi, mislim da nam je to i donijelo rezultat. Iduće sezone igrački smo možda bile čak i jače, ali nismo ponovile uspjeh, jer nije bilo ‘kemije’. A finalnu utakmicu prvi sam put pogledala tek prije šest-sedam godina. Od navijača sam dobila DVD, ali odstajao je nekoliko godina prije nego što sam ga odlučila odvrtjeti.
I, kako vam je to izgledalo?
– Smiješno. To je drugačiji rukomet nego danas. Mi smo bile tehnički potkovanije, ali tempo igre danas se strahovito ubrzao. Moram priznati da mi se ta promjena sviđa.
Je li rukomet doista tako grub sport kako se obično govori?
– To je sport u kojem vam protivnički igrač može napraviti što god želi. Doista tu bude svega i svačega, ali rukometaši i rukometašice zbog toga su sjajno fizički pripremljeni.

 

Snježana Petika kao 14-godišnja rukometna početnica

Koji vam je bio najteži trenutak u životu?
– Osim smrti moje bake, to je bilo kad su mi liječnici rekli da se više nikada neću moći baviti rukometom. Bilo je to na samom početku karijere, nakon što sam došla u Koprivnicu. Na jednoj utakmici u Sloveniji pukao mi je mišić. Raspukao se po dužini. To je ozljeda svojstvena maratoncima, do nje dolazi zbog ogromnih napora. Stopalo uopće nisam mogla dizati, ozlijeđen je bio i živac, a kad do toga dođe, živac se može i ne mora oporaviti. Bila sam dugo u bolnici i najprije je počeo reagirati palac. Tad su mi rekli da ipak imam nekakve šanse. Oporavila sam se nakon šest mjeseci.
Pa to je čudo…
– Ja sam vam medicinski fenomen. No, još i danas mi stopalo nema punu funkciju.
Prošli ste pola svijeta. Jeste li se ikada poželjeli kamo preseliti iz Koprivnice?
– Nikad nisam tražila drugi klub. Bila sam zadovoljna, a i bila sam vezana uz svoju baku. Ne volim velike gradove i velike gužve, užurbanost, Koprivnica je sasvim OK.
Je li uz rukomet bilo vremena za kakav hobi?
– Čitam. Osim beletristike, nekad sam puno čitala kriminalističke romane, a zanimale su me i paranormalne pojave. Danas najviše čitam povijesne knjige. Zanimaju me priče o francuskim i engleskim kraljicama i kraljevima, stari i srednji vijek, svašta. Čitala sam dosta i o Drugom svjetskom ratu, ali sada me to razdoblje manje zanima.
RK Podravka sada uz direktoricu ima i trenericu. Je li u redu to da žene sada vladaju koprivničkim ženskim rukometom?
– I tajnicu… Dosad su vladali muški, pa ćemo vidjeti hoće li biti bolje sada kada vladamo mi. I bilo bi dobro da dobijemo predsjednicu kluba. Kod nas, posebno u rukometu, još vlada mišljenje da je ženama mjesto samo u kuhinji. Osobno znam jako puno trenera koji smatraju da ženama nije mjesto na trenerskoj klupi, da mi to ne znamo raditi, da je to rezervirano za muškarce. To je primitivizam koji mi digne tlak. Nećemo o imenima.
Jeste li se u karijeri susreli sa šovinističkim ispadima?
– Ako je i bilo pokušaja, ja sam tu jako zločesta – imam jezičinu, imam muda sve reći otvoreno i začas smo gotovi!
A kako je gospodin Petika ulovio gospodičnu Pavlović?
– Upoznali smo se na svadbi jedne kolegice i planula je ljubav. On je Podravec.
Je li velika razlika u karakteru i temperamentu između Slavonaca i Podravaca?
– Pa, je. Slavonci su vam otvoreniji, društveniji, srdačniji, a Podravci su zatvoreniji – rad, rad i samo rad. Ponekad stječem dojam da se ne znaju opustiti.
A čuveni podravski jal?
– Nije to karakteristika samo ovog kraja. Ljudi sve teže žive, ekonomska situacija nije bajna i životne prilike možda ljude tjeraju da budu zavidni. Čujte, kad se borite s egzistencijalnim pitanjima, ne možete baš biti velikodušni.
Koliko ste zainteresirani za politiku?
– Bila sam, jako, ali sam uvidjela da mi to škodi zdravlju, pa sam se isključila. Ja sam temperamentna osoba i nepravda me strašno pogodi i naljuti. Sada izbjegavam gledati dnevnik i čitati novine. Čitam samo sport, ali i to me živcira jer i u sportu ima politike.
A kako gledate na situaciju u Hrvatskoj?
– Ne vidim baš puno političara koji žele dobro hrvatskom narodu. Trebali bi svoj ego podrediti tome da poboljšaju život građana.
Čuo sam da ste pušili dok ste bili na vrhuncu karijere. Kako to, nije vam smetalo?
– Vjerojatno bih imala veći kapacitet pluća i lakše trčala da nisam pušila, ali zapravo mi nije smetalo. I nisam bila strastveni pušač, pušila sam možda šest-sedam cigareta na dan. Bila sam zbog toga na nekoliko razgovora kod profesora Samaržije, ali kad je vidio da od toga neće biti ništa, digao je ruke. Pametan čovjek.

SNIMIO: NIKOLA WOLF

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn