Mrtva tijela začepila su Dravu tako da se razlila. Mjesto se zove ‘Tursko groblje’

Piše dr. Hrvoje Petrić

Danas ćemo predstaviti podatke o grobljima u nekoliko podravskih sela. Mnoga od njih isprva su se nalazila oko crkvi ili kapela u središtima sela, no većina takvih groblja zbog higijenskih je razloga preseljena na lokacije izvan naselja i to uglavnom u drugoj polovici 18. stoljeća.

Groblje između Drnja i Peteranca nastalo je na povišenom terenu koji nije mogla plaviti Drava ni potoci koji su se u nju ulijevali. Na groblju je izgrađena kapela, a u vezi s njom postoji legenda. U vrijeme velike poplave rijeka Drava maticom je nosila jednu kapelicu, za koju su očevici nagađali kojem bi svecu mogla biti posvećena, dok jedan od njih nije rekao da je možda posvećena sv. Filipu. U isti trenutak su, po predaji, valovi rijeke Drave nabujali i izbacili tu drvenu kapelu na uzvisinu kasnijeg groblja između Peteranca i Drnja. Jednu verziju legende zabilježio je Ignac Kolarek, pisac i napredni poljoprivrednik Peteranca 1929. godine.

Groblje između Peteranca i Drnja 1780-tih godina

Rijeka Drava prijetila je mnogo puta ovim krajevima poplavama. Oko 1820. godine bilo je više tako velikih poplava da je voda nanijela velike štete Drnju. Most preko Drave, u blizini kuće Jančarića, sagrađen velikim troškom srušila je Drava da ga se više nije moglo popraviti. Voda je oštetila mnoge kuće, a stanovnici Bazgovca i Posamoka nisu više mogli trpjeti pred velikom im pogibelji te su napustili svoja zemljišta i konake te su se preselili na lijevu obalu Drave naselivši tako dva nova sela: Golu i Gotalovo. Time je Drnje znatno umanjeno. Dana 7. lipnja 1827. godine, na dan Sv. Trojstva, rijeka Drava je toliko nabujala da je poplavila cijelo Drnje te opet nanijela silne štete pojedinim ulicama. Voda se uzdigla tako visoko da su sve ulice bile poplavljene. Samo crkva i groblje, dvije najviše točke, bile su na suhom. Narod se silno uzrujao, na groblje je izgnao svoje blago i čekao da voda opadne, a do crkve se moglo samo čamcima. Te nepovoljne okolnosti bile su najvjerojatnije uzrok da se trivijalna škola 1829. godine premjestila u Peteranec, kuda je premješteno i sjedište kapetanije.

Kapela sv. Filipa

Do 1659. godine izgrađena je kapela sv. Filipa i Jakova, između Drnja i Peteranca. Godine 1680. skrbnik ove kapele bio je Andrija Peršun. Godine 1700. ova kapela se nalazila izvan “oppiduma” (trgovišta) “in Campo Dernan(sko) loco Grobie”. Prema tome već je tada zabilježeno da se nalazila na području groblja. Ova kapela je 1706. godine posjedovala četiri jutra zemlje na mjestu zvanom Županjkovo (Supanykovo) uz cestu, koja od Đelekovca vodi do Koprivnice. Međe tog zemljišta su bile: na istoku spomenuta cesta, na jugu zemlja vojvode iz Sigeca Pavla Marića, na zapadu zemlja Jakoba Štikneca iz Torčeca, a na sjeveru zemlja Blaža Raspalića iz Drnja. Godine 1710. i 1714. imovinom kapele upravljao je Pavao Sabol. On je upravljao imovinom kapele 1716. i 1721. godine.

Groblje kraj Sigeca sredinom 19. stoljeća

Drnjanski župnik Juraj Đuričić 1721. godine u staroj matičnoj knjizi krštenih zabilježio je postojanje kapelice sv. Filipa. Ta je matična knjiga krštenih izgubljena, najvjerojatnije tijekom Drugog svjetskog rata (ili poraća). Zapis od 22. srpnja 1721. godine glasi “Prek Jarka ober Kapelicze Sz. Filipa nekoiu zemljiczu Koiesze nezna gozpodar zagradili szu za szebe Miklos novo-Szelecz i Stefok Antolich iz Peteranec i kuliko Kosczev bude pervo leto, zbog gragye davati budu od koscza denara 10…”

Godine 1727. novim skrbnikom postao je Mihael Kovač, koji tu dužnost obnaša 1728. i 1731. godine.  Ova je kapela 1733. godine bila udaljena tričetvrt sata od župne crkve. Nalazila se na otvorenom polju i bila je sagrađena na lijepom i zgodnom mjestu od hrastove podloge i od pletera. Bila je dovoljno prostrana, a posjedovala je pet jutara zemlje. Imovinom kapele 1738. godine upravljao je skrbnik Mihael Čižmešija, a oko kapele se spominje groblje. Oko godine 1771. kapela sv. Filipa i Jakova bila je u trošnom stanju, zapuštena i bez prihoda. 

Novo groblje kod kapele sv. Filipa i Jakova otvoreno je 1774. godine za stanovnike Drnja i Botova. Godine 1778. spominje se ova kapela na groblju koje je bilo zajedničko za Drnje i Peteranec. 

U kanonskoj vizitaciji iz 1778. godine piše da je nekada postojalo groblje oko župne crkve u Drnju, kako su se grobovi nagomilavali vojne su vlasti odredile za pokapanje drugo mjesto, udaljeno četvrt sata od župne crkve u Drnju usred polja, gdje je bila podignuta kapela Sv. Filipa i gdje je bilo uređeno groblje za dio mještana.

Godine 1782. u kanonskoj vizitaciji piše da je staro drnjansko groblje koje se nalazilo oko župne crkve potpuno napušteno i premješteno na područje oko kapele sv. Filipa. To je groblje bilo dobro ograđeno. Ova se kapela nakon toga više ne spominje u slijedećim kanonskim vizitacijama, pa tako ni 1787. godine, pa možemo pretpostaviti da je srušena krajem 18. stoljeća. 

Župnik u Peterancu Danijel Prusatz, koji je tamo služio od 1839. do 1847. godine, o groblju je zapisao: „A groblje što je već prije bilo opustošeno i lišeno dužne ograde, ne samo da je povećano, nego je održan puku više puta energičan nagovor, da se ono dovede do onog stanja, da se može pravim imenom zvati: mjesto kršćanske sahrane.“

Godine 1840. bila je kanonska vizitacija nakon koje je zabranjeno pokapanje u crkvi. Župniku je preporučeno da nabavi barem četiri ispovjedaonice za crkvu, te da župnik potakne zapovjedništvo satnije kako bi se proširilo i ogradilo zajedničko groblje peteranske i drnjanske župe.

Kasnije je prošireno groblje, a na njemu je napravljena mrtvačnica na kojoj je sagrađen mali zvonik sa zvoncem. Godine 1914. popravljen je križ na zajedničkom drnjanskom i peteranskom groblju, a blagoslovio ga je 18. listopada župnik Ignjat Vimpošek. Na groblju se 1990. gradila nova mrtvačnica koja je služila i kao svojevrsna kapelica za zadušničke mise. U nju je postavljeno zvono iz župne crkve koje je najvjerojatnije iz 18. stoljeća.

U novije vrijeme tijekom 2000. i 2001. godine provedena je, zalaganjem župnika u Drnju i Peterancu vlč. Nikole Benka, uz podršku lokalnih vlasti, adaptacija stare mrtvačnice u kapelu. Time je početkom 21. stoljeća zapravo došlo do obnove ove kapele koja se prvi put spominje prije oko 350 godina.

Groblje Novigrad Podravski – II. pol. 19. st.

Staro groblje u Torčecu nalazilo se uz cestu prema Đelekovcu. Služilo je mještanima od kraja 12. pa do 18. stoljeća. Arheolog Siniša Krznar na osnovu istraživanja zaključio je “da se župno groblje na  položaju Torčec ‒ Cirkvišče formiralo u drugoj polovini 12. stoljeća na istočnom dijelu promatrane parcele i sa svoje je jugoistočne strane bilo ograđeno prirodnim vodotokom i tako odvojeno od profanog prostora. Tijekom druge polovine/kraja 13. i u 14. stoljeću na lokalitetu paralelno funkcionira naselje i župna crkva sv. Stjepana Kralja (čija najstarija faza nažalost do sada nije pronađena) te groblje oko nje. Za sada još nije sasvim sigurno kada je naselje prestalo funkcionirati, ali najvjerojatnije krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. U drugoj polovini 15. stoljeća dolazi do izgradnje crkve koja je pronađena na lokalitetuu ranijim sezonama istraživanja, a vjerojatno je tada i iskopan jarak koji je ograđivao zapadni rub groblja. Vjerojatno tada dolazi i do postupnog širenja groblja
prema zapadu.“

Godine 1731. zabilježeno da je u Torčecu postojala drvena kapela sv. Stjepana kralja oko koje se nalazilo seosko groblje, na usamljenom mjestu. Crkvene vlasti su, zbog slabosti temelja i starosti, ali i jer je pristup do kapele bio otežan u vrijeme kiša i bujica, predložile da se kapela prenese u središte sela Torčec gdje su se čuvala zvona ove kapele unutar četiri stupa, južno od potoka Gliboki, što je učinjeno nekoliko godina kasnije. Kasnije je groblje oko kapele u središtu sela napušteno te je groblje preseljeno na današnju lokaciju izvan sela.

Godine 1659. oko kapele sv. Marka u Sigecu, izgrađene od pletera, nalazilo se groblje koje je bilo slabo ograđeno. Kapela nije imala zvonik kraj sebe, već je on bio daleko pred vratima kako Osmanlije prigodom eventualnih provala ne bi ukrale zvona koja su bila na tornju podignutom na četiri stupa, a zvona su bila blagoslovljena. Godine 1716. groblje je imalo novu ogradu, a toranj je imao dva zvona. To groblje u središtu sela napušteno je u drugoj polovici 18. stoljeća, a groblje na današnjoj lokaciji u funkciji je od 1774. godine.

Gola i Hlebine

Godine 1700. oko kapele sv. Katarine u Hlebinama nalazilo se groblje koje nije bilo ograđeno pa je komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik Tomo Augustić naložio da se to groblje ogradi, a uz to i popravi krov na kapeli. Kasnije je groblje premješteno na današnju lokaciju izvan Hlebina.

Prema podacima za 1815. godinu selu Ždali je izvan sela Đurđevačka pukovnija dodijelila zemljište za novo groblje koje je bilo potrebno ograditi i blagosloviti, a čini se da je do realizacije došlo tek 1830. Groblje u Goli osnovano je 1834. godine, a u središtu je postavljen lijepi pozlaćeni križ.

U zapisniku kanonskog pohoda od 21. ožujka 1659. piše da je oko crkve u Imbriovcu postojalo groblje, ali je bilo loše ograđeno pa su svinje rovale po grobovima. Malo groblje bilo je i oko kapele u Zablatju. S vremenom su ta groblja oko crkve i kapele napuštena i preseljena na današnju lokaciju izvan sela.

U Đelekovcu su arheološka istraživanja potvrdila postojanje kasnosrednjovjekovnog groblja. Groblje pripadnika tzv. bjelobrdske kulture (Ščapovo) nalazi se stotinjak od starog meandra rijeke Drave, što ukazuje na to da je tamošnje seosko naselje nastalo na samoj desnoj obali rijeke Drave. Tatari su stvarno opustošili ovaj kraj, što potvrđuju arheološka istraživanja srednjovjekovnog groblja u središtu Đelekovca (stari naziv ulice je Ščapovo, a to je danas ulica Mihovila Pavleka Miškine) gdje je potvrđen prestanak ukopa sredinom 13. stoljeća, no ista arheološka istraživanja utvrdila su kontinuitet naseljenosti (odnosno uporabe groblja) u današnjem središtu Đelekovca od vremena bjelobrdske kulture (do sredine 13. st.) do prve polovice 16. stoljeća. Arheolozi su istraživali samo dio srednjovjekovnog groblja koje se protezalo do prostora današnje župne crkve u Đelekovcu pa bi se novim istraživanjima na širem prostoru moglo dobiti još više podataka o tamošnjem srednjovjekovnom naselju i njegovim stanovnicima. To potvrđuje zapis župnika Ivana Malančeca iz 1904. godine koji je u đelekovečkoj župnoj spomenici zapisao o nalazu kostiju kod đelekovečke crkve: «Kod kopanja jama za stupove iskopali su u dubini od ½ metra čitave ljudske glave – znak da je ovdje bilo groblje.»

Prema podacima kanonskog izvješća iz 1659. godine vidi se da oko crkve u Đelekovcu postojalo groblje, u koje je ulazila stoka zbog slabe ograde. Groblje je kasnije preseljeno na mjesto gdje se i danas nalazi.

U spomenici župe Đelekovec (u početnom dijelu koji je 1840-ih godina sastavio župnik Terbocz na osnovu sjećanja župljana i malobrojne sačuvane dokumentacije) prenosi se sjećanje Mihaela Picera rođenog 1759. godine. On jasno spominje da je postojao čardak («cserdak»). Također govorio o bojevima s Osmanlijama oko rijeke Drave te upozorava da je nedaleko od Đelekovca, kao sjećanje na te borbe, ostao naziv polja «Tursko groblje».

O tome je sačuvana legenda: „Osmanlije su na sve moguće načine pokušavale osvojiti ovaj dio Hrvatske gdje se nalazi Đelekovec. Pokušavali su na razne načine, ali im to nije uspijevalo jer prirodna granica je bila rijeka Drava. U jednom, za Osmanlije povoljnom trenutku, odlučili su na konjima preplivati rijeku Dravu i pokoriti ovaj kraj. Granicu su čuvali Đelekovčani koji nisu bili graničari, ali nisu bili ni kmetovi već su bili slobodnjaci i zadatak im je bio čuvanje granice i svojeg sela. I ovaj su se put našli na granici kada su Osmanlije počelie forsirati Dravu na svojim konjima. Naravno, u zasjedi su ih dočekali Đelekovčani. Rasplamsao se strašan boj. Osmanlije se nisu nadale otporu te su nepripremljeni ginuli. Svakog ubijenog Turčina ili njihova konja Đelekovčani su bacili natrag u Dravu. Kada je boj završio, normalno, pobjedom Đelekovčana, svi poginuli Turci bačeni su u Dravu. Drava je nosila mrtva tijela do prvog zavoja i na prvoj okuci rijeke lešine su zatvorile Dravu tako da se ona zbog toga razlila. Granica i selo Đelekovec su obranjeni, a mjesto gdje se odvijao boj je danas polje koje nosi naziv Tursko groblje.”

Sv. Klara

Prema kanonskom zapisniku Komarničkog arhiđakonata 17. rujna 1649. godine, oko crkve sv. Klare u Novigradu Podravskom bilo je groblje koje se nalazilo izvan utvrde. Prema opisu iz 1659. godina crkva je bila posvećena sv. Klari, ali i sv. Katarini i nalazila se na groblju, oko kojega je postojao obrambeni zid, no na južnoj strani je manjkao jedan njegov dio. U crkvi je bio zidani oltar bez ukrasa jer je prijetila pogibelj od vlaških razbojnika. Krov na crkvi bio je dobar, ali je cijela crkva izgledala kao ruševna. Uz crkvu je postojao toranj, kod kojega se palio top zvan “glasnik”. U tornju nije bilo zvona jer su ga stanovnici prenijeli u utvrdu da ga ne ukradu Vlasi.

Groblje oko crkve bilo je prostrano, ali 1665. nije bilo valjano ograđeno. Godine 1700. godine u crkvi sv. Klare nije se čuvalo ništa potrebno za sv. misu jer se sve vršilo u kapeli Sv. apostola u utvrdi zbog straha od Osmanlija u razdoblju nakon 1680. godine i jer je ova kapela bila bliža župnom stanu. Groblje oko crkve je bilo ograđeno plotom, a kanonik je naložio neka se grobovi ne zanemaruju.

Prema opisu iz 1706. godine kod crkve sv. Klare nalazilo se groblje na kojem su se sahranjivali svi župljani osim onih iz sela Mosti, koji su imali svoje groblje od 17. stoljeća. Premda je to groblje tako velikoj župnoj crkvi bilo neophodno potrebno, nije se ništa činilo za njegovo očuvanje i uređenje. Bilo je čestih opomena, ali one nisu koristile. Župljani su trebali groblje ograditi do Uskrsa jer je postojala mogućnost da na područje groblja ulazi stoka. Župni dvor već desetljećima nije bio popravljan pa je bio u lošem stanju. Kasnijih desetljeća zabilježeno je da je groblje nemarom župljana bilo loše ograđeno pa su na njemu pasle divlje svinje i stoka stanovnika Novigrada Podravskog. Prema opisu iz 1778. groblje oko crkve Sv. Klare bilo je prostrano, ali i dalje slabo ograđeno pa su u njega mogle ulaziti životinje. Novigradskom župniku je zagrebački kanonik Nikola Turčić naložio da mora ograditi groblje kako bi ga sačuvao. Kanonik je napomenuo kako je groblje bilo obraslo raznim biljkama pa je župniku određeno da to mora dati pokositi i urediti. Primjedbe su urodile plodom te je u narednim godinama groblje kraj crkve sv. Klare bilo dobro ograđeno i temeljito počišćeno.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI