Na području Ludbrega postojalo je 27 sela i naselja, no za mnoga sigurno nikad niste čuli!

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: Dr. Hrvoje Petrić

Uz rijeku Bednju smješten je niz važnih naselja. U ovom članku predstavljamo izbor iz starije povijesti nekih podravskih posjeda i naselja. Posjed Slanje odgovara današnjem istoimenom naselju smještenom uz dolinu rijeke Bednje između Varaždinsko-topličkog i Kalničkog gorja.

Slanje se kao posjed spominje od 1248. godine, a samostalni posjed spominje se i kasnije, npr. oko 1450. godine. Godine 1495. posjedovao ga je plemić Ivan Zenthgyrothy, a posjed je imao 34 porezna dima. Najvjerojatnije je Slanje promijenilo vlasnika već početkom XVI. stoljeća pa je 1507. godine Nikola Hagmasy posjedovao 18, a Franjo Sarkan 19 poreznih dimova. Novi vlasnici se spominju 1513. godine, te je Stjepan Bery imao 17, a Franjo Keczer 21 porezni dim. Godine 1517. udovica Franje Keczera posjedovala je čitav posjed koji je imao 41 dim, te je prema tome Stjepan Bery izgubio svoj dio. Do 1520. ona je posjedovala samo 16 dimova (uz to dva siromaha), dok je svoj dio posjeda ponovno vratio Stjepan Bery koji je imao 15 poreznih dimova (uz to tri siromaha). Izgleda da je cijeli posjed do 1525. preuzela obitelj Bočkaj iz susjedne Rasinje.

Posjed Križovljan

Uz Slanje je bio vezan posjed Križovljan, tj. ova su dva posjeda imala zajedničke vlasnike. Križovljan odgovara današnjem istoimenom naselju na cesti Ludbreg – Varaždin. Godine 1495. Ivan Zenthgyrothy posjedovao je 19, a župnik dva dima. Godine 1501. spominje se župnik Juraj. Posjednici Križovljana 1507. godine bili su Franjo Sarkan i Nikola Hagmasi koji su imali po 10 poreznih dimova. Godine 1513. Franjo Keczer držao je 18, Stjepan Bery četiri, a župnik jedan porezni dim. Četiri godine kasnije 23 dima posjedovala je udovica Franje Keczera, dok je župnik imao jedan dim. Broj dimova Keczerove udovice je 1520. godine smanjen na 21 (uz tri siromaha), a župnik je i dalje držao jedan porezni dim. Izgleda da je do 1525. dio posjeda koji je držala Keczerova udovica došao u vlasništvo rasinjske obitelji Bočkaj.

Hrastovsko i Slanje

Posjed Slanje i Križovljan stekli su početkom 17. stoljeća plemići Otmići. Iza njih su taj posjed držali Zrinski, a kasnije izgleda prelazi u vlasništvo ludbreških vlastelina. Krajem 16. stoljeća na posjedu je živjela 51 kmetska obitelj, a do kraja 17. stoljeća broj kmetova povećao se na 89 obitelji.

Središnje naselje u donjem toku rijeke Bednje bio je Ludbreg koji se spominje od početka 14. stoljeća. Godine 1451. Ludbreg je posjedovao Juraj Čuz, sin Ivana. On je 1452. dio ludbreških posjeda založio Andriji Orahovičkom. U založeni dio posjeda naselio se 1452. zajedno s Andrijom Orahovičkim i njegov zet Benedikt Turoczy koji je odmah ostvario utjecaj na neoženjenog i vjerojatno bolesnog Jurja Čuza Ludbreškog. Juraj je 1456. potvrdio Benediktu Turoczyju i njegovoj supruzi Ani posjed založenog dijela vlastelinstva jer je u međuvremenu umro Andrija Orahovički. Još iste godine Turoczy je uspio nametnuti Jurju ugovor o međusobnom nasljeđivanju. Taj je ugovor naredne godine potvrdio kralj. Ugovorom o međusobnom nasljeđivanju Benedikt Turoczy pokušao je osigurati posjedovanje čitavog vlastelinstva jer se očekivalo da će bolestan Juraj Čuz, koji nije imao muške nasljednike, uskoro umrijeti. Prema važećim pravnim propisima, njegovi su se posjedi tada trebali vratiti kraljevom fisku. Strana osoba mogla ih je naslijediti samo na temelju ugovora o međusobnom nasljeđivanju koji je potvrdio kralj. Nije dovoljno jasno zbog čega je Juraj Čuz Ludbreški na samrti pokušao raskinuti ugovor s Benediktom Turoczyjem, a vjerojatno se nastojao osloboditi njegova skrbništva. Svojom posljednjom voljom iz 1461. Juraj je sve svoje posjede predao Janu Vitovcu i njegovim sinovima. Nakon smrti Jurja Čuza Vitovci su sudskim putem zatražili vlastelinstvo, ali kralj Matijaš Korvin više nije želio jačanje Vitovaca koji su se pridružili velikaškoj oporbi. Ludbreg je zajedno s ludbreškim vlastelinstvom na kraju dosuđen Benediktu Thuroczyju, a kralj Matijaš Korvin mu ga je 1464. godine potvrdio zasebnom darovnicom. Benediktov sin Juraj dobio je za Ludbreg i Svinušu 1468. godine novu darovnicu kojom su se Thuroczyji utvrdili kao vlasnici. Benedikt Thuroczy se 1594. godine oženio Suzanom Ratkaj, a 1608. godine joj je založio čitavo ludbreško vlastelinstvo. Protiv ugovora o zalaganju odmah je uložila Benediktova sestra Sara, udana za nižeg plemića Jurja Dvorničića. Benedikt Thuroczy umro je 1616. godine, a njegove je posjede u njegovo ime zadržala Suzana Ratkaj. Uspjela je da joj kralj prizna Ludbreško vlastelinstvo i ostale posjede, ali se njih nisu htjeli odreći nasljednici Sare Thuroczy. Njen sin Gabrijel Dvorničić i kći Magdalena, udana Niczky, uspjeli su da im kralj 1626. godine dodijeli njihov dio, ali je vlastelinstvo i dalje držala Suzana Ratkaj. Početkom 1630. umro je Benediktov sin Nikola Thuroczy, kao posljednji muški član svoje obitelji, te su se posjedi trebali vratiti kraljevskom fisku. Pretenzije na posjede imala je Benediktova kćer Barbara, udana za grofa Wolffganga Erdődyja. No, darovnicu za Ludbreg uspio je dobiti podban Tomo Mikulić, ali se ubrzo odrekao Ludbreškog vlastelinstva u korist Suzane Ratkaj. Barbara Thuroczy i njen suprug Wolffgang Erdődy su 1638. godine službeno uvedeni u posjed Ludbreškog vlastelinstva. Wolffganga Erdődya je, nakon njegove smrti 1645, naslijedio Juraj Erdődy oženjen groficom Elizabetom Keglević.

Naselja uz rijeku Bednju u Podravini

Oporuka Jurja Čuza

Trgovište (oppidum) Ludbreg se spominje prvi put u oporuci Jurja Čuza iz 1461. godine. Početkom XVI. stoljeća ludbreško je trgovište išlo u red većih gradskih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Njemu je na ludbreškom vlastelinstvu pripadalo oko 20 posto poreznih dimova, a prema tome u njemu je živjela približno petina podložnika ili barem poreznih obveznika. Stanovnici ludbreškog trgovišta činili su krajem 15. i početkom 16. stoljeća posebnu skupinu podložnika. Vlastela su im priznavala status građana (cives), iako su oni i dalje bili feudalni podložnici. Trgovišta su mogla izabirati svog suca i osnivati općine koje su uživale široku autonomiju. Sloboštine pojedinih trgovišta bile su regulirane posebnim poveljama. Takva se povelja za Ludbreg nije sačuvala, ali se položaj njegovih građana nije mogao bitno razlikovati od položaja stanovnika sličnih naselja.

Godine 1495. franjevci u Ludbregu su posjedovali četiri porezna dima. Iduće godine spominje se ludbreški kaštel. Ludbreg se također spominje 1500. godine. Godinu dana kasnije u Ludbregu se spominju četiri svećenika: Mihael koji je bio župnik i vicearhiđakon, Stjepan koji je vjerojatno bio u miru, Andrija iz Rasinje i Blaž “de Rachcha”. Godine 1507. župnik je posjedovao dva porezna dima, a u trgovištu je Bernard Turoczy držao 43 porezna dima. Vlastelinstvo se dijelilo na Gornju Provinciju koja je imala 78 i na Donju Provinciju u kojoj su popisana 73 porezna dima. Franjevci su držali četiri dima. Ludbreg se spominje 1508. godine. Gornja Provincija je 1513. i 1517. godine imala 88, a 1520. godine ukupno 86 poreznih dimova. Donja Provincija je 1513. godine imala 75, 1517. – 78, a 1520. godine 77 poreznih dimova. U trgovištu su 1513. godine popisana 43 porezna dima, 1517. broj dimova je pao na 42, a 1520. godine popisano je 40 dimova (i dva siromaha).

Na razvitak ludbreškog trgovišta odigralo je ulogu i proštenište nastalo početkom 15. stoljeća na temelju vjerovanja u događaj iz 1410. godine kada se u ludbreškoj crkvi Presvetog Trojstva vino pretvorilo u Isusovu krv pa je ludbreški vlastelin Ivan Čuz utemeljio zasebnu plebaniju u čast Kristove Krvi. Na to se proštenište počelo okupljati okolno stanovništvo. Slična prošteništa u srednjem vijeku nisu imala samo religioznu funkciju. Na njima se istovremeno vršila razmjena dobara, te su se mnoga razvila u velike sajmove. Papa Leon X. je 14. travnja 1512. posebnom bulom potvrdio ludbreško proštenište i ujedno podijelio oproste svima koji na Tijelovo, Malu Gospu i blagdan Sv. Tome posjete ludbrešku crkvu i poklone se njenoj relikviji. Ti su dani postali dani ludbreških sajmova.

Sela uz donji tok Bednje

Na području ludbreškog vlastelinstva 1464. i 1468. godine postojalo je 27 sela i naselja: Siget (odgovara današnjem Sigecu sjeveroistočno od Ludbrega), Globoki (odgovara današnjem Globočecu jugoistočno Ludbrega), Zagune (to bi bilo današnje selo Segovina južno od Ludbrega), Poljanci (današnje selo Poljanec zapadno od Ludbrega), Černoglavec (nestalo naselje na području kojega je današnja šuma Crnoglavec južno od Ludbrega), Hrasti (to bi bilo današnje selo Hrastovsko zapadno od Ludbrega), Podgrađe (odgovara trgovištu Ludbreg), Serafinovec (nestalo naselje u okolici Ludbrega, izgleda da se kasnije spominje kao Šeratinovci, naselje se nalazilo najvjerojatnije oko današnjeg sela Apatija), Pongračovec (nestalo naselje), Kordušovec (nestalo naselje),  Junošovec (nestalo naselje, godine 1598. spominje se pod imenom Ivanušovec, a danas je to dio naselja Ludbreg oko nekadašnjeg groblja i srušene kapele sv. Ivana), Dujmovec (nestalo naselje), Lonka (možda odgovara današnjem selu Luka sjeverozapadno od Ludbrega, premda postoji mišljenje da se uz Lonku nalazio kaštel koji je porušen 1471. ili 1491, te da se Lonka nalazila između današnjih sela Sveti Petar i Lunjkovec istočno od Ludbrega), Viškovec (nestalo naselje), Struga (odgovara današnjem istoimenom selu sjeverno od Ludbrega uz rijeku Dravu), Preles (odgovarao bi današnjem selu Priles sjeverozapadno od Ludbrega), Kiletinec (nestalo naselje), Brezovec (nestalo naselje), Obrankovec (odgovara današnjem istoimenom selu sjeverozapadno od Ludbrega), Jazvinec (nestalo naselje), Gregorovec (nestalo naselje), Selnik (odgovara današnjem selu sjeverno od Ludbrega), Slokovec (odgovara današnjem naselju Slokovec sjeveroistočno od Ludbrega), Novakovec (nestalo naselje), Sveti Đurđ (na kojem je samostalni župnikov posjed),  Apatija (odgovara današnjem istoimenom naselju istočno od Ludbrega) i Čremošno (nestalo naselje).

Sjeveroistočno od Ludbrega razvilo se u srednjem vijeku vlastelinstvo Bednja (Podravska), a središte vlastelinstva odgovara današnjem selu Sveti Petar (Ludbreški). Kralj Matijaš Korvin darovao je 1465. godine vlastelinstvo Bednju s posjedom Kapelom (koja odgovara istoimenom naselju sjeveroistočno od Ludbrega) plemiću Wolffgangu Frodnoharu koji se još ranije bio doselio u srednjovjekovnu Slavoniju kao službenik grofova Celjskih. Kao vlasnik posjeda Kapele nešto kasnije se pojavio Kristofor Lausinger, također njemački plemić, doseljen u Slavoniju u doba grofova Celjskih. On je u vezi s tim posjedom uzeo predikat “de Bednja Zenthpeter sive de Kapolna”. Godine 1507. u Kapeli je Kristofor Lausinger posjedovao 21 porezni dim. Do godine 1513. Kapeli je pridružen Kelijanovec, a tada je Lausinger držao 17 dimova, kao i 1517. godine da bi 1520. godine broj dimova pao na 15.

Posjed Bednja

Godine 1495. najveći je dio posjeda Bednja držao Sigismund Frodnohar koji je imao 54 porezna dima, uz njega su dijelove ovog posjeda držali plemić Rafael koji je imao 24 dima, literat Mihael koji je imao 21 dim, Kristofor Lausinger koji je držao 15 dimova i Galli Nagh koji je imao dio od 12 poreznih dimova. U Bednji je 1501. godine bilo sjedište župe Sv. Petra. Župnik je tada bio Pavao, a imao je kapelana Petra. Uz njih je postojao i svećenik Fabijan koji je svoju službu obavljao kod Frodnoharovih.

Sigismund Frodnohar je 1507. godine držao 54 porezna dima, a uz njega je literat Mihael posjedovao 22 porezna dima. Oko 1509. godine spominje se Petar Nagy de Pathak kao kaštelan Sigismunda Frodnohara. Petra bi mogli dovesti u vezu s prije spomenutim vlasnikom Galom Naghom, a možemo samo pretpostaviti da je obitelj Nagh obnašala službu kaštelana te jedno vrijeme imala suvlasnički udio na posjedu. Posjed Bednja odnosno Bednja Sveti Petar spominje se 1512. i 1516. godine u vlasništvu Frodnohara. Godine 1513. Sigismund Frodnohar držao je 51 porezni dim, a uz njega je vlasnikom posjeda bio literat Leonard koji je imao 17 poreznih dimova. Prema tome došlo je do pada broja podložnika od 1507. godine. Na bednjanskim posjedima je nakon 1513. došlo do naglog porasta broja podložnika što se vidi iz popisa poreznih dimova. Broj poreznih dimova koji je 1513. ukupno iznosio 68, porastao je 1517. godine na 124, a 1520. godine na čak 188 dimova, što govori o povećanom i intenzivnom naseljavanju bednjanskih posjeda od 1513. do 1520. godine. Godine 1517. Sigismund Frodnohar je držao 95, a 1520. godine 127 dimova dok je literat Leonard 1517. imao 29, a 1520. godine 61 porezni dim.

Ovaj posjed je 1579. došao u posjed obitelji Sekelj. Kada je 1613. godine umro Fridrih Sekelj, ugarski je palatin njegov posjed darovao velikašu Ivanu Kegleviću, a taj ga se požurio zauzeti, ali se ubrzo pokazalo da je palatinova darovnica bila neispravna. Ban Tomo Erdődy obavijestio je 1614. godine Ugarsku komoru da na velikobukovečkim posjedima (nazvanima po novom središtu Velikom Bukovcu) ima više kmetova nego što ih može darovati palatin, te da postoji i zakoniti nasljednik pokojnog Fridriha Sekelja – Franjo Sigismund. Kralj Matija II. je 1615. godine odredio da se Veliki Bukovec oduzme Kegleviću i preda Franji Sigismundu Sekelju. Kada je 1643. godine umro posljednji muški član obitelji Sekelj, Sigismund Fridrih, velikobukovečki posjed je zauzeo kraljevski fisk. Pokojnikova udovica Barbara Črnomeljska pokušala ga je prenijeti na svog zeta Petra Keglevića, ali nije u tome uspjela. Kralj Ferdinand III. darovao je 1643. godine Veliki Bukovec i pripadna sela grofu Ivanu Draškoviću, te se Petar Keglević iduće godine odrekao svojih prava. Draškovići su velikobukovečki posjed pretvorili u vlastelinstvo. Osim plemićke kurije u Velikom Bukovcu, njemu su pripadali podložnici u sedam sela i velika šuma Križančija. Ivan Drašković je 1680. godine dobio povelju da u Velikom Bukovcu može podignuti mitnicu. Draškovići su bili feudalni gospodari tih posjeda do 1848. godine.

Izgleda da je na između bednjanskog posjeda i rasinjskog vlastelinstva, kod šume Križančija, postojao manji posjed Križinčija (Krysnychicha, Crisnychya) koji je bio pod upravom glogovničkih viteških redova. Križinčija je 1507. godine imala 12 poreznih dimova, 1513. i 1517. je broj dimova bio 10, da bi 1520. pao na ukupno devet (uz četiri siromaha).

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Školarci učili o meteorologiji

Gradska knjižnica Đurđevac organizirala je radionicu za osnovnoškolce na temu  meteorologije pod vodstvom Antonija Stanešića. Tijekom radionice djeca su saznala sve što ih je zanimalo

Mladi Đurđevčani učili o fotografiji

Muzej grada Đurđevca u suradnji s Foto kino klubom Picok organizirao je radionicu za osnovnoškolce na temu fotografije. Mato Zeman, Branko Novosel, Nevenka Dijanošić i

  • Više s weba

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI