Nadzornik se u crkvi morao zakleti da nije ukrao 60 prasaca!

Piše dr. Hrvoje Petrić

U ovom nastavku feljtona predstavljen je dio podataka o nekim podravskim naseljima krajem 15. i početkom 16. stoljeća, u vrijeme neposredno pred građanski rat između pristaša kralja Ferdinanda I. Habsburgovca i protukralja Ivana Zapolje te prije velikih osmanskih pustošenja.

Godine 1478. i kasnije postojao je posjed Struga-Sveti Petar drugim imenom zvani Re-Zenth-Peter. U Strugi je 1507. godine postojao vilikat s 90 poreznih dimova, dok je župnik posjedovao četiri dima. Godine 1513. Struga je u vlasništvu Ivana Ernušta zvanog Hampo koji tu posjeduje 97 poreznih dimova, a iste godine župnik ima tri dima. Struga je i 1517. bila u sastavu vlastelinstva Đurđevac Ivana Ernušta koji je tada tu imao 87 poreznih dimova, dok je župnik zadržao tri dima. Godine 1520. Ivan Ernušt zvani Hampo u Strugi je posjedovao 87 poreznih dimova, župnik je imao šest dimova, a jedan dim u Strugi je posjedovao Stjepan Prebendar u Prodaviću, dok je uz to popisano sedam siromaha. Struga je 1501. godine imala dva svećenika: župnika Mateja i kapelana Mateja. Posjed Struga nalazio se na području današnjih sela Hlebine i Sigetec.

Dio isprave iz 1494. u kojoj se spominje Budrovec

Subotica kraj Rasinje 1495. godine imala je 31 porezni dim, a posjed su držali sinovi plemića Pogana 11 dimova, Emerik Hasadi ili Hasagi 12 dimova, Pavao Kakas sedam dimova i župnik jedan dim. Emerik Hasadi ili Hasagi 1507. godine bio je vlasnik sedam, a Ivan Pogan 10 dimova. Godine 1513. dio Subotice prešao je u vlasništvo Ivana Hasadija ili Hasagija koji je tada držao 13 dimova, drugi je dio postao vlasništvo Žigmunda Pogana koji je imao 10 dimova, isto koliko i Ludovik Pekri na trećem dijelu Subotice. Žigmund Pogan 1517. godine drži 12 dimova, udovica Ludovika Pekrija 10, a Ivan Hasadi ili Hasagi 11 poreznih dimova. Godine 1520. Ludovikova udovica posjedovala je devet dimova, Žigmund Pogan 12, koliko i Ivan Hasadi ili Hasagi. Iste se godine kod Subotice spominje maleni posjed Polena s dva porezna dima koji je držao Matija Instritoris. U Subotici se 1501. godine spominje župnik nepoznata imena.

Godine 1501. u popisu župnika spominje se župnik u Trnju, a vjerojatno se odnosi na prostor oko Temerja, u blizini današnjeg Štaglinca. Tamo je 1507. godine bio u jednom dijelu istoimenog vilikata popisan 41 porezni dim, a u drugom sedam dimova, dakle ukupno 48 poreznih dimova.

Sveti Kuzma odgovarao bi današnjem Kuzmincu između Rasinje i Legrada. Tamošnji je župnik 1495. godine posjedovao tri porezna dima, a godine 1501. uz župnika Stjepana je popisan kapelan Mihael. Dio Sv. Kuzme i Damjana u sastavu rasinjskog vlastelinstva 1503. godine prelazi u vlasništvo plemića Franje Keczera de Radvan.  Župnik godine 1507. posjeduje dva porezna dima, 1513. svega jedan dim, godine 1517. broj dimova raste na dva, a isti se broj zadržava 1520. godine. 

U blizini Koprivnice kod Cerovice Svetog Ivana i Grekšinca nalazio se vrlo mali posjed Janenovec koji je 1495. godine bio u vlasništvu udovice Matišić, a imao je dva porezna dima. Taj se posjed spominje i 1501. godine. U poreznim popisima od 1513. do 1520. godine posjed ima samo jedan porezni dim u vlasništvu plemića Andrije Podlašića.

Peteranec

Sveti Petar odgovara današnjem naselju Peteranec, sjeveroistočno od Koprivnice, prema rijeci Dravi. Godine 1478. posjed Struga-Sveti Petar drugim imenom zvani Re-Zenth Peter bio je očito u vlasništvu Žigmunda Ernušta, biskupa u Pečuhu, a isti se posjed pod imenom Rew-Zenth Peter (riječno pristanište Sv. Petar) spominje 1480. godine. U Peterancu (in Peteryancz) kao usporednom imenu za Sveti Petar spominje se 1498. godine u jednom sporu kolar ili djevodjelac i mlinar Juraj Sebek.  Isti posjed Struga-Sveti Petar također zvani Re-Zenth Peter, koji je izgleda nastao spajanjem starijih zasebnih posjeda Struga i Sveti Petar, spominje se izgleda u vlasništvu Ivana Ernušta zvanog Hampo. Godine 1506. u ispravi od 17. ožujka posjed se spominje u jednom sporu kao Struga-Sveti Petar na rijeci Dravi, a u ispravi od 21. rujna posjed se zove Rew-Zenth Peter drugim imenom Struga. Dio Svetog Petra je izgleda činio zajednički posjed s Goricom kod Rasinje. Ivan Ernušt zvani Hampo izjavio je 1508. godine da je od pečuškog kanonika Andrije iz Koprivnice i njegova nećaka kanonika Mihaela iz Đurđevca posudio 1120 forinti da otkupi posjede Sveti Petar i Goricu. Sveti Petar je 1513. godine imao 38 poreznih dimova. U jednom spisu iz 1514. godine spominje se literat Petar iz Peteranca (Petheryancz) kao i više tamošnjih kmetova. Godine 1517. Sveti Petar imao je 34 dima, kao i 1520. godine kada je popisan isti broj poreznih dimova. U popisu svećenika iz 1501. godine u Peterancu je župnik bio Petar.

Torčec odgovara današnjem naselju sjeverno od Koprivnice, a u izvorima se naziva i Kethel odnosno Ketel. Posjed Torčec spominje se 1486. godine. Kasnije se Ketel spominje 1502. i 1503. godine. Ketel podsjeća na polje Keter sjeverno od Torčeca.

U neposrednoj blizini Koprivnice nalazio se Zdenčec. On se 1507. godine spominje kao vilikat s 41 poreznim dimom. Zdenčec je 1513. godine imao 40 dimova, a s dijelom Koprivnice 1517. godine imao je 41 porezni dim kao i 1520. godine, kada je popisan kod Starigrada ili Ovara.

Dio isprave iz 1517. u kojoj se spominju Torčec, Kuzminec (Sv. Kuzma), Vojvodinec, Antolovec, Kutnjak, Zablatje, Cenkovec i druga sela

Od godine 1477. do 1480. godine vodila se parnica između zagrebačkog biskupa Osvalda i komarničkog župnika Andrije koji je sebi nasilno prisvojio biskupsku desetinu u Komarnici. Godine 1476. zabilježen je plemić Juraj Vitez iz Komarnice, 1477. spominje se plemić Pavao literat, 1488. plemići Mihael i Andrija iz Komarnice, 1490. plemić Nikola Vitez, a 1494. godine Ivan literat iz istog naselja. Komarnica je 1495. godine imala 16 poreznih dimova od kojih je plemić Ivan imao četiri dima, Pavao literat isto toliko, Mihael dva, a župnik crkve Sv. Klare šest poreznih dimova. Godine 1500. spominje se Doroteja, udovica Nikole iz Komarnice. Godine 1486. u Komarnici je župnik bio Ludovik, a popis župa iz 1501. spominje tamo tri svećenika. Nekoliko godina kasnije spominje se umjesto župe Blažene Djevice Marije župa Sv. Klare. Župnik Sv. Klare je 1507. posjedovao pet poreznih dimova, plemić Ladislav jedan, a udovica Pavla literata tri dima. Četiri godine kasnije župnikovi dimovi su povećani na osam, da bi 1520. bili smanjeni na dva, a Komarnica je u međuvremenu razdijeljena na još dva dijela. Prvi dio činio je zajednički posjed s Otokom i Temerjem u vlasništvu Ladislava Kiselića i tada je imao tri dima, 1517. godine četiri dima, a 1520. godine tri porezna dima. Drugi dio je bio u zajednici s Miletincem u vlasništvu plemića Dobičnjaka koji je 1513. godine posjedovao 12 poreznih dimova. 1517. godine 10 dimova posjeduje Ladislav Dobičnjak, a jedan dim Ivan Orgovan. Te se godine spominju još tri dijela Komarnice: jedan je zajedno sa Zdeljom od dva dima držao Matija Šimunić, drugi je zajedno s Tulovom od devet dimova posjedovao plemić Ladislav, kao i 1520. godine kada ovaj dio ima sedam poreznih dimova, dok je treći dio sa samo  dva porezna dima 1517. i samo jednim dimom 1520. godine posjedovao neki plemić Balšić. Iste godine izdvaja se još jedan dio Komarnice u zajednici s Gregorijancem i Doroslavcem od kojeg pet poreznih dimova posjeduje magister Juraj. 

Istina optužba

Godine 1518. spominje se Juraj kao arhiđakon Komarnice, a 1519. i 1520. godine spominju se Ivan, Stjepan, Franjo i Ladislav, sinovi pokojnog Jurja Vitezića iz Komarnice, te Juraj i Ladislav, sinovi Stjepana Vitezića iz također Komarnice koji su izgleda tamo živjeli. Godine 1523. i 1524. godine spominje se kaštelan Ladislav Vitez iz Komarnice. U parnici između vlastelina Ernušta i plemića iz Budrovca, Andrija Budor iz Budrovca tužio je banu Ivanu Karloviću zajedno s Baltazarom Tompom iz Horzove, Ivana Ernušta zvanog Hampo zato što je njegov kaštelan Ladislav Vitez iz Komarnice poslao svoje kmetove te su oni sasjekli mnogo drveća, a njihovi su psi razderali četiri krave. Kad ban određuje čazmanskom kaptolu da provede istragu, tužba je bila, kako je ustanovljeno, istinita.

Godine 1477. kralj Matija Korvin oslobodio je sinove Ivana Ernušta, Ivana i Žigmunda, pečuškog biskupa, od svih poreza na području kraljevstva Slavonije i, pošto su mu dali 20.000 florena i vratili utvrdu i vlastelinstvo Dobru Kuću, dobivaju od kralja Đurđevec, Prodavić i Koprivnicu kao i cjelokupno kraljevsko pravo na međimurske utvrde Čakovec i Štrigovu. Kralj je novopoklonjene posjede oslobodio od plaćanja poreza na tri godine. Iste je godine kralj naložio stolnobiogradskom kaptolu da braću Ernušt uvede u posjed. Biskup Žigmund je 1478. godine u koprivnički kaštel postavio za svog kaštelana koprivničkog župnika Jurja, a sačuvana je i potvrdnica kralja Matije za Koprivnicu, Đurđevec i Prodaviz iz 1486. godine. Godine 1479. zagrebački je kaptol na molbu župnika Grgura i suca Nikole Dočkovića prepisao jednu svoju ispravu. Postoji isprava Ludovika, župnika u Komarnici, kojom je 1486. godine dao vinograd i oranice za osnutak altarije Sv. Križa u Koprivnici. Godine 1497. spominje se u jednom spisu Doroteja, kći starog Keleka iz Koprivnice. Čazmanski kaptol je 1504. godine svjedočio da je plemić Ivan Porkolab iz Grede dao oltaru sv. Jakoba apostola u župnoj crkvi sv. Nikole u Koprivnici sav svoj posjed u Gredi, odnosno rektoru toga oltara i koprivničkom župniku Baltazaru. Iste je godine kralj Vladislav II. na molbu koprivničkog župnika Baltazara potvrdio taj dar plemića Ivana.

Ernušti su izgleda neka svoja imanja kao i Koprivnicu davali u zakup. Ivan Ernušt zvani Hampo godine 1503. obnovio je ugovor s pečuškim magistrom Andrijom, njegovim nećakom, za kaštel i grad Koprivnicu. Uz zakup mu je dao i vilikat Kućica s ribnjacima na Dravi. Već 1505. godine javlja se novi zakupnik Koprivnice. To je bio Baltazar Batthyan. Ivan Ernušt zvani Hampo prepušta mu Koprivnicu, Prodavić i Đurđevac uz uvjet da Baltazar Batthyan postavlja kaštelane i gradske činovnike po svojoj volji. U kaštelu Koprivnici se obvezao da će postaviti dva kaštelana, svakoga s tri konjanika, šest pješaka zajedno s ključarom, četiri stražara, dvije sluge, pekara, dva pastira, kuhara i jednu gospodaricu. U Koprivnici je 1501. godine bio župnik sv. Nikole imenom Grgur, bila su još dva kapelana, oltar Sv. Križa je imao rektora Grgura, oltar Sv. Mihaela je imao rektora Blaža, a hospiciju je na čelu bio svećenik Nikola. Uz ove svećenike u Koprivnici službovala su još petorica drugih svećenika, a postojao je i samostan franjevaca.

Stjepan iz Gorbonoka (danas Kloštar Podravski) tužio se 1503. godine na Petra Frntića, kaštelana kaštela Koprivnice (castellanum casteli Kaproncha) koji je sa svojim slugama oteo 60 zaklanih prasaca iz šume Dragovščine. Kako je kaštelan to negirao, herceg Ivaniš, pred kojega dolazi spor, presudio je da se Frntić mora sa dvanaestoricom plemića u križevačkoj župnoj crkvi zakleti da je nevin.

Od 1482. godine povlačilo se pitanje duga koji su Ernušti načinili za kralja Matiju Korvina kod budimskog i ostrogonskog kaptola. Bila je riječ o svoti od 4400 florena pa je kralj Vladislav 1507. godine htio poći ususret jednom i drugom kaptolu te je odredio da se zbog duga uzmu, odnosno daju u zakup Ernuštova imanja oko Koprivnice, no do toga nije došlo. U poreznim popisima za 1507. godinu spominje se trgovište (opidum) Koprivnica sa 67 poreznih dimova s vojvodatom od 89 dimova, dok su franjevci posjedovali osam, a župnik 10 poreznih dimova. Četiri godine kasnije grad (civitas) Koprivnica je imala 68, vojvodat 70, župnik 12, a svećenik Nikola dva porezna dima, da bi tri godine kasnije grad (civitas) imao 65, a vojvodat 70 poreznih dimova. Župnik je svoje posjede imao u obližnjem mjestu Starigrad (Ovar) i selu Popovci koje se vjerojatno nalazilo na području današnjeg grada Koprivnice (g. 1517. popisano je u Popovcu 30, a 1520. samo 10 župnikovih poreznih dimova), dok se navodi i posjed Zdenčec i Koprivnica s 41 poreznim dimom, dok se 1520. godine u gradu (civitas) Koprivnici u vlasništvu Ivana Ernušta Hampe spominje 64 poreznih dimova i šest siromaha. Nakon smrti druge žene Margarete, Ivan Ernušt zvani Hampo oženio se bogatom udovicom Barbarom Orsag de Gwth, a od nje je posuđivao i njen suprug pa joj je 1518. godine morao založiti za 4000 florena kaštel (casttellum) i trgovište (opidum) Koprivnicu. Neposredno prije Mohačke bitke, 1526. godine Barbara mu je posudila novih 4000 florena, a on joj ostavlja kaštel i trgovište Koprivnicu te utvrdu Štrigovu, ali tako da joj ti posjedi ostanu nakon njegove smrti. Ako bi tko od njegovih nasljednika želio preuzeti ova imanja, morao joj je dati 4000 florena.

Koprivnica je 23. rujna 1526. godine ugostila regnikole koji su došli raspravljati o tome koga će poslati austrijskom nadvojvodi Ferdinandu Habsburškom s kojim su već neki hrvatski velikaši bili ranije povezani. Na kraju pisma poslanog nadvojvodi Ferdinandu, članovi sabora pišu da pismo šalju “ex congregacione nostra Kapronczensi”. Regnikole su javile nadvojvodi da mu šalju dvojicu magnata, zagrebačkog biskupa Šimuna Erdedija i Krstu Frankopana koji se ponosno naziva “comes ac rector tutor et defensor huius regni” , kao i petoricu plemića Stjepana Deshazija, Emerika Bradaču, Ivana Kaštelanovića, Ambrozija Keczera i Matiju Brodarića. Kako je pismo Ferdinandu bilo zapečaćeno sa sedam pečata, vjerojatno su ovi poslanici bili jedini predstavnici hrvatskih zemalja koji su se odlučili obratiti Habsburgovcima, nudeći im možda one uvjete uz koje će Ferdinand biti izabran za kralja 1527. godine.

Moguće je zaključiti da je prije osmanskih prodora ovaj kraj bio relativno gusto naseljen. Značajno je spomenuti da je toponimija ovdašnjeg zemljišta sačuvala svoje narodne slavenske odnosno hrvatske karakteristike i nije, bar u većoj mjeri, mađarizirana. Prodorom Osmanlija u ove dijelove Podravine u velikoj se mjeri izmijenila ranija demografska struktura. Već je 20-ih godina 16. stoljeća počeo proces demografskog pražnjenja i osiromašivanja. To se može vidjeti kroz pad broja poreznih dimova, ali sve češću pojavu zapisivanja siromaha na pojedinim posjedima. Mnogi ovdašnji starosjedioci izbjegli su pred građanskim ratom između pristaša Habsburgovaca i Zapolje, a nekoliko godina kasnije i pred Osmanlijama prema sjeveru ili zapadu. Kasnije je naseljeno novo stanovništvo koje je zaboravilo dio starih naziva uništenih sela. To je dovelo do toga da su mnoga kasnosrednjovjekovna naselja nestala i da im se tijekom vremena zameo svaki trag, a ostali su tek neki toponimi na kartama i nazivi polja.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI