Nakon pozdravljenja na Martinje, vino se nije uvozilo u Koprivnicu sve do druge berbe

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: Dr. Hrvoje Petrić

Vinova loza jedna je od najstarijih kultiviranih biljaka. Njezin je uzgoj mnogo stariji od prvih poznatih zapisa. Prema egipatskoj mitologiji, čovjeka je s kulturom vinove loze upoznao bog Oziris. Dioniz je kod Grka bog svakog ploda od drveta, osobito loze i kao davatelj vina dobrotvor ljudi koji stvara radost i veselje. U rimskoj religiji bog vina je Liber koji se osobito slavio na selu u vrijeme berbe i prešanja.

Vinogradarski radovi u 15. st.

Prema nekim autorima, kultura vinove loze poznata je 7000-8000 godina prije Krista na tlu Male Azije, a otuda je prenesena na obale Sredozemnog i kasnije Jadranskog mora. Arheolozi su na primorskom dijelu hrvatskog prostora na više lokaliteta pronašli sjemenke grožđa starije od 3800 godina pa je očito da se vinova loza tamo počela uzgajati vrlo rano. Postoje pretpostavke da su plemena u Panonskoj nizini naučila saditi vinovu lozu ranije nego se to obično mislilo, jer je dolazak Kelta u četvrtom stoljeću prije Krista, koji su znali uzgajati vinovu lozu, sigurno utjecao i na razvitak vinogradarstva u tim krajevima. I rimski pisac Strabon na neki način potvrđuje uzgoj vinove loze u Panoniji prije dolaska Rimljana.

Rimskim zauzimanjem današnjih prostora sjeverozapadne Hrvatske u Panonskoj nizini razvija se poljoprivreda, a potom se u prvom stoljeću prije Krista širi obrada zemlje plugom, što pospješuje razvoj vino­gradarstva. Da vinogradarstvo naših krajeva ne bi konkuriralo talijanskim vinogradarima, car Domicijan (81.-96.) zabranio je uzgoj boljih sorti u našim krajevima. To je vrijeme nazatka vinogra­darstva na području današnje Hrvatske. U 3. stoljeću poljodjelstvo Italije počinje nazadovati, te je stoga car Prob (276.-282.) ukinuo zabranu uzgoja vinove loze. Od tada se u Panoniji uspješnije razvija vinogradarstvo. Nakon rimskog doba, u vrijeme seobe naroda, nazadovala je kultura vinove loze u mnogim europskim zemljama. Vinovoj lozi potrebna je intenzivna kultura koja je moguća samo u sređenim prilikama sa stalnom radnom snagom.

Priprema zemljišta

Doseljenjem Slavena (Hrvata) na prostore današnje Hrvatske dolazi do postepenog razvoja feudalizma u kome se nastavlja uzgoj vinove loze i proizvodnje vina. Uzgoj vinove loze zahtijevao je velik broj radnika i visoku radnu kulturu. Proizvodnja vina obuhvaćala je tridesetak radnih operacija koje su morale biti usklađene s vegetacijskim ciklusom vinove loze i procesom vinifikacije grožđa. Veliku radnu investiciju predstavljalo je podizanje vinograda. Zemljište je za novi nasad trebalo odabrati na prisojnoj strani gorice i zatim ga dobro pripremiti. Zemljište se moralo najprije duboko prekopati – u dubinu do lakta ili koljena – da bi se sadnice mogle dovoljno duboko položiti u zemlju. U sađenje vinove loze i uzgoj mladog vinograda trebalo je uložiti dosta rada – postavljanje kolja, uklanjanje korova, jesensko zgrtavanje čokota, proljetno odgrtanje, itd. Vinova loza u srednjem vijeku orezivala se na dva načina: ona se ili nisko orezivala u proljeće tako da se nije puštalo jako razvijanje mladica ili se puštalo da mladice izrastu pa su se tek onda orezivale. Prvi je način bio češći. Posao oko zasađenih vinograda bio je nešto lakši. Vinograd se okopavao, čistio i orezivao, a kopalo se obično motikom. O tehnici rada u vinogradima Podravine i Prigorja ne piše ništa u izvorima. Moguće je, na osnovi analogije, konstatirati nekoliko činjenica. Govoreći o obvezama kanoničkih kmetova Ivan Gorički u Statutima zagrebačkog kaptola iz 1334. godine nabraja u 13. poglavlju sedam vinogradarskih poslova. To su orezivanje (dva dana), prvo okopavanje (dva dana), namještanje kolaca (dva dana), drugo okopavanje (dva dana) te triput po dva dana čišćenje i vezivanje loze. Za kanonički vinograd svaki je kmet morao dati dvjesto kolaca i namjestiti ih u vinogradu na svoj trošak. U jesen su kmetovi trebali grožđe obrati, gnječiti i dovesti u podrum.

Karta srednjevjekovnih vinograda

Grana poljodjelstva

U izvorima su opisane i radne operacije oko vinifikacije: berba, muljanje grožđa, pripremanje bačava, otpremanje mošta u podrume, pretakanje vina, dopunjavanje posuda, itd. Sve ovo svjedoči da je srednjovjekovno vinogradarstvo bila intenzivna grana poljodjelstva, koja je angažirala mnogo rada i sredstava. Vinogradari su od svih podložnika na slavonskim vlastelinstvima imali najbolji i najslobodniji položaj. To je bilo zato što je vinova loza takva kultura koja ne veže čovjeka uz zemlju. Vinogradar ne plaća porez za zemlju jer u načelu nema selišta nego daje samo gornicu (ius ili tributum montis), dakle dio prihoda iz vinograda.

U kanoničkim vinogradima 14. stoljeća, kako je bilo spomenuto, kmet je prilikom svake radne operacije morao raditi dva dana (14 dana godišnje), sudjelovati “koliko više može” kod branja vinograda i gnječenja grožđa, te odvesti u Zagreb bačvu vina (6-8 dana rada). Osim toga, svaki je morao izraditi i namjestiti u vlastelinovu vinogradu 200 kolaca (najmanje 4 dana rada). Kmet je prema tome u vlastelinskom vinogradu radio 24-26 dana godišnje. U urbaru Streze (koja se nalazila između Koprivnice i Bjelovara) iz 1477. godine određeno je da kmetovi moraju obrađivati vlastelinske vinograde, livade i oranice. Tlaka im je iznosila dva dana tjedno tijekom čitave godine. To je bila najveća tlaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Alodijalni vinogradi strezanskog vlastelinstva zauzimali su tako veliku površinu da ih je jedva obrađivalo 250 kopača. Kako je samostanskih vinogradara bilo premalo za obrađivanje tih vinograda (bilo ih je samo 62), dužnost obrađivanja opterećivala je i druge kmetove. Vjerojatno su i oni bili opterećeni ručnom tlakom od dva dana na tjedan, ali su u vrijeme berbe, kao i ostali, natjerani na tlaku od 4-5 dana. U samostanskom arhivu sačuvana je isprava iz 1432. godine u kojoj su nabrojene starije obveze. Prior tvrdi da su samostanski kmetovi “po starom običaju” svaki tjedan radili pet dana u ime gospočine jer je takav običaj bio na tlu Slavonije, ali je vjerojatno riječ o najvišoj dopuštenoj tlaci. Kako se u toj ispravi i u urbaru pojedinačno utvrđuju dužnosti podložnika, tlaka od četiri dana tjedno predstavljala je gornju granicu do koje je vlastelin smio, od te godine, ići. Pitanje je koliko su kmetovi od ta četiri dana radili u vinogradu. Ako se sjetimo prije navedenog proračuna iz 14. stoljeća, prema kojem je kmet radio oko 25 dana godišnje u vinogradu, uz to uzevši i obvezu obrade oranica i livada, onda bismo mogli postaviti hipotezu da ni strezanski kmet nije mnogo više radio u vinogradima.

Naturalni oblik feudalne rente javlja se u Hrvatskoj i Slavoniji već u najstarijim srednjovjekovnim izvorima. U 13. i 14. stoljeću neke se naturalne daće počinju komutirati u novčano podavanje. U sustavu feudalnih tereta u Slavoniji i Hrvatskoj, s obzirom na razvijeno vinogradarstvo, važna su mjesta imale daće u vinu – gornica i desetina u vinu. Gornica je bila redovita vinska daća. Obično se određivala prema veličini vinograda, odnosno prema broju kopača. Na vlastelinstvu Streza 1432. godine određeno je da se kao gornica od svakog vinograda daju dva vedra vina. Vjerojatno su ondje seljački vinogradi tada bili podjednake veličine. U drugoj polovici 15. stoljeća gornica se na strezanskim posjedima davala prema veličini, a ne prema broju vinograda. Prema urbaru iz 1477. kmetovi su od svakog vinograda morali davati kopuna (uškopljenog pijetla). Ako je vinograd davao gornicu veću od osam vedara, kmet je morao dati dva kopuna. Neki su kmetovi uz gornicu davali i novčanu daću. U selu Jakopovcu za svaki se vinograd uz gornicu moralo dati vedro zobi i tri denara za kruh.

Podavanje vina

God. 1421. i 1477. svaki vinograd u prosjeku je davao tri vedra gorničkog vina, ali stvarno podavanje se kretalo od 1 do 8 vedara po vinogradu. Broj vinogradara porastao je u prvom redu zbog povećanja pavlinskih posjeda. Godine 1477. određeno je da se gornica pobire kao čisti mošt. Ranije se davala u vinu, što su mnogi seljaci iskorištavali varajući samostan: davali su za gornicu loše vino ili pomiješano s vodom. U samostanskim goricama držali su vinograde osim domaćih kmetova i podložnici drugih vlastelinstava. Takvi su gornjaci, osim propisane gornice za svaki vinograd: davali pet bečkih denara i dva ugarska denara za kruh, te vedro zobi i kopuna. Svaki koprivnički građanin koji je imao vinograde na području Koprivnice morao je godišnje podavati 4 kabla vina (mošta) od većih, odnosno 3, 2 ili 1 kabao od manjih vinograda. U okolici Koprivnice na vinogradarskom području Vinica gornica je u prvoj polovici 15. stoljeća iznosila godišnje 1,5 akov vina, no vrlo brzo je povišena na 2 akova. Desetinu vina, kao drugu naturalnu daću, morali su Koprivničanci davati u desetinskoj klijeti koja se nalazila na kraju grada.

Križevačkom presudom kralja Matije iz 1466. g. desetinsko vedro vina trebalo je plaćati prema tekućoj tržišnoj vrijednosti. Ali plemstvo je tražilo da se i za desetinu vina utvrdi stabilni novčani ekvivalent. Ban Blaž Mađer je 1471.  odredio da se u Križevačkoj županiji za svake dvije desetinske pinte plaća jedan denar. O novčanim podavanjima u Podravini govori nam podatak iz početka 15. stoljeća u kojem se navodi da su koprivnički građani morali od svakog lagva vina od 40 kabala podavati četiri, a od 20 kabala dva denara. Građani i stranci koji su imali vinograde na području kamengradskog vlastelinstva davali su godišnju novčanu daću četiri denara od svakog vinograda. Kada je Stjepan Vrag Prodavić držao Kamengrad, on je od svakog posjednika vinograda na području istoimenog vlastelinstva utjerivao veća podavanja od uobičajenih, to jest pobirao je triput više novca. Zbog toga je kralj Žigmund naložio čazmanskom kaptolu da provede istragu. U siječnju 1408. kaptol šalje kralju izvještaj. Skupivši svjedoke u biskupskom mjestu Sv. Ladislav i ispitujući ih, kaptol je dobio podatke da podavanja prije nisu iznosila više od 4 denara po svakom vinogradu i da je Stjepan Vrag počeo ubirati daću od 12 denara te mjeru zobi što je bilo velik teret vlasnicima vinograda.

U srednjem vijeku vino je važan artikl na svim lokalnim tržištima. U gradovima, vlastelinskim trgovištima i na drugim mjestima prodavale su se velike količine vina. Na temelju feudalnog prava vinotočja feudalci su ostvarili monopol i na lokalnom tržištu vina. Pravo vinotočja omogućavalo je plemstvu da vodi privilegiranu trgovinu vinom na malo. Vinotočje je predstavljalo važan oblik srednjovjekovne trgovine.

U Koprivnici je u 15. stoljeću razvijena trgovina vinom u gostionicama (krčmama). Gostioničari su vino kupovali na veliko i prodavali ga na malo. Od kupljenog vina krčmari su morali od svakog lagva plaćati vrijednost jednog pinta, odnosno cijenu pinta pod koju se vino točilo. Zanimljiv je i podatak o slobodnom uvozu vina u grad Koprivnicu. Svaki građanin mogao je uvoziti vino u grad od berbe do Martinja. Na dan Sv. Martina poslije pozdravljenja vino se nije moglo uvoziti sve do druge berbe. U slučaju da bi koji građanin silom uvozio vino u grad, slijedile su odgovarajuće sankcije. Naime, gradski sudac s prisežnicima morao je to vino zaplijeniti u korist gradske zajednice koprivničke.

U Križevačkoj županiji vinogradarstvo je bilo razvijeno na prisojnim goricama Kalničkog gorja, Bilogore i Moslavačke gore. Na mnogim vlastelinstvima u vinogradarskim krajevima proizvodnja vina bila je veća od vrijednosti proizvodnje žitarica. Prema obračunu desetine iz 1488. godine u osam desetinskh kotarova zagrebačke biskupije, koji su obuhvaćali područje Križevačke županije, popisano je 42.978,5 vedara desetinskog vina prema 17.188,5 kupova desetine žitarica. U svim kotarevima vinogradarstvo nije bilo jednako razvijeno.

Više nego žita

U desetinskim kotarevima Donja Komarnica, Gornja Komarnica i Križevci popisano je nekoliko puta više vina od žitarica, a to bi mogao biti jedan od glavnih pokazatelja proizvodnje vina i razvijenosti vinogradarstva u Podravini i Prigorju. Snažniji razvitak te grane poljodjelstva značio je zapravo početak specijalizacije u poljoprivrednoj proizvodnji, jer su nastala čitava područja gdje je vino postalo glavnim seljačkim proizvodom. Pritom se nije radilo o potpunoj specijalizaciji proizvodnje. Ona se u tim krajevima očitovala u pretežnom udjelu vina u dosta širokoj proizvodnji seljaka i pojavi seljaka koji su velike količine vina proizvodili za tržište.

U Podravini i Prigorju vinogradarstvo je zasigurno razvijeno već u 13. i 14. stoljeću i to po obroncima Bilogore i Kalnika. O srednjovjekovnim vinogradima govore mnogobrojni dokumenti od 13. do 16. stoljeća.

Ni teško vrijeme osmanskih provala nije u potpunosti ugušilo vinogradarsku proizvodnju Prigorja i pogotovo Podravine. Gornica se podavala i u drugoj polovici 16. stoljeća. Od osnivanja krajiške utvrde (s vojnom posadom) u Koprivnici posjednici vinograda u gorici Vinica (a vjerojatno i drugdje) plaćali su gornicu koprivničkoj utvrdi. Prema ispravi kralja Ferdinanda iz 1561. godine, uređeno je da se gornica iz Vinice od tada morala podavati civilnoj općini grada Koprivnice.

U okolici Koprivnice, vinogradi su najčešće bili na obroncima Kalničkog gorja (lokaliteti Vinica, Subovečki breg, Zvirišče, Močilski breg itd.) te Bilogore (lokaliteti Draganovec, Hajdučki breg i drugi). Stari vinogradi sadili su se na redove (do 70 cm razmaka) i na brajde. Dotrajali trsovi nadomještali su se «korenjacima». Za uzgoj je bilo dosta okapanje, gnojenje i uklanjanje korova. Koprivničanci su u vinogradima vršili prešanje grožđa na prešama, a gradili su nastambe zvane kleti. Sačuvalo se mnoštvo spisa vezanih uz koprivničke vinograde i iz 17. stoljeća. Među najstarija svjedočanstva o njima (u 17. stoljeću) spada nagodba između Jurja Bedekovića i Mihaela Bojničića za Veliki vrh i Ribnjak pisana 20. listopada 1626. godine.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI