“Narod je u toj župi surov, nemaran i nepobožan. Silom želi oteti crkvena dobra…”

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Tijekom druge polovice 16. stoljeća smanjen je ukupni broj stanovnika Podravine: jedni su poginuli, drugi su odvedeni u osmansko zarobljeništvo, treći su se odselili u sigurnije krajeve. Pustošenje koje je bilo posljedica habsburško-osmanskih ratova utjecalo je na prestanak rada mnogih katoličkih župa. Smirivanjem stanja na habsburško-osmanskoj granici u 17. stoljeću bili su stvoreni preduvjeti za obnovu sustava župa na prostoru Podravine. Obnova sustava župa pokazatelj je povratka starog ili naseljavanja novog katoličkog stanovništva.

Legrad

U Podravini se u 17. stoljeću spominje više katoličkih župa i župnih crkava, što govori ne samo da se naseljavanje, poglavito u drugoj polovici stoljeća, provodilo intenzivno, nego i da se uz obnovu starih srednjovjekovnih župa osnivaju nove. Glavnina rimokatoličkog stanovništva smjestila se u nizinskom dijelu, dok su pravoslavni stanovnici uglavnom nastanili pobrđa Bilogore i Kalnika. Dakako, na podravskom dijelu pobrđa Kalničkog gorja i Bilogore živjelo je izmiješano, uz pravoslavne Vlahe, i katoličko stanovništvo.

Opis župe Koprivnički Ivanec 1659.

Kanonska vizitacija iz 1615. godine na podravskom dijelu Kalnika spominje ostatke nekadašnje župne crkve sv. Nikole pod gorom, vjerojatno na lokaciji današnje Duge Rijeke. Također arhiđakon Benko Vinković iste godine spominje nekadašnju župnu crkvu sv. Ivana “de Hergorchia”, koja se vjerojatno nalazila između današnjih sela Apatovec i Duga Rijeka. Ona je bila u ruševnom stanju, kao i bivša župna crkva sv. Martina u Pogancu, a u selu sjeverno od ostataka crkve živio je vlaški narod, koji je imao pravoslavnog svećenika. Arhiđakon je posjetio i mjesto nekadašnje župne crkve Sv. Križa u Rasinji, koja je bila razrušena, a narod je kamen vozio za zidanje koprivničke utvrde, dok se narod preselio u Kuzminec, te mjesto gdje je nekada bila župna crkva sv. Marije Margarete u Subotici, a tamo 1615. godine nije živio nitko jer su se svi raselili.

U Legradu je župa obnovljena 1641. godine. Te je godine tamo postojala drvena katolička crkva, a zagrebački biskup Benedikt Vinković u Legrad je poslao svećenika Andriju Vinkovića, koji je trebao doći na mjesto ranije protjeranog svećenika. Prigodom upućivanja svećenika u Legrad, zagrebački biskup napisao je posebno pismo Nikoli Zrinskom u kojemu ga je molio da pruži pomoć novom katoličkom župniku jer su protestanti tamo bili u većini. Nova župna crkva Presvetog Trojstva podignuta je 1659. godine nastojanjem legradskog župnika Ivana Stojka i Mihalja Sasa, providnika imanja Nikole Zrinskog u Legradu, a prinosima legradskih župljana.

U crkvi 1660. godine još nije bilo oltara. Većinu žitelja trgovišta Legrad činili su protestanti. U Legrad je 1. svibnja 1688. došao zagrebački kanonik Ivan Zubić, koji je obavio kanonsku vizitaciju župe Presvetog Trojstva. U njegovom izvješću je sačuvan opis crkve: „Čovjek bi mislio da je to zidana crkva. Ipak, napravljena je od hrastovih stupova, a opletena šibljem, samo je dobro ožbukana i lijepo povapnjena. Drveni je strop napravio stolar tako vješto, da je sličan svodu. Mjesto običnoga taraca (od kamena ili cigle) postoji u crkvi nabita zemlja. Crkva ima dva drvena kora (nad glavnim i sporednim vratima), a drvena je propovjedaonica crno obojena. Uz veliki oltar Presvetog Trojstva u svetištu postoje u crkvenoj lađi pobočni oltari sv. Antuna Padovanskog i sv. Franje Ksaverskoga. Pred glavnim ulazom nalazi se drveno predvorje, a nad njim drveni toranj, u kojem vise dva blagoslovljena zvona. Druga dva zvona nisu posvećena, jer su nekada pripadala luteranima. Isto tako nije posvećeno niti peto zvono, koje se razbijeno nalazi u sakristiji. Crkva ima šest staklenih prozora u lađi, četiri u svetištu i dva u sakristiji.“

Muslimanka

Kanonik ističe da bi uskoro trebalo graditi novu župnu crkvu, ali na zgodnijem mjestu. Župom je upravljao kapelan Nikola Kiš jer je legradski župnik Mihalj Šimunić postao kanonikom zagrebačkim. Kiša nisu voljeli samo katolici, nego i protestanti, od kojih je već mnoge okrenuo „na put istine“.

Na području župe Legrad je bilo oko 200 katoličkih te oko 700 luteranskih i kalvinskih kuća. Godine 1690. kanonik Zubić u Legradu je našao župnika Mirka Nilaša, mađarskoga roda, koji je bio uzoran u duhovnoj službi, propovijedao je hrvatski i mađarski. On je u župnom dvoru držao neku muslimansku djevojku koju podučava kršćanskoj vjeri. Imao je i jednog slugu protestantske vjere, koji je odlučio prijeći na katoličku vjeru, kao što su svakodnevno prelazili legradski protestanti. Sam kanonik je vidio kako su neki protestanti u katoličkoj vjeri obavili ispovijed.

Godine 1692. kanonik Nikola Nadaždi je u Legradu također pronašao župnika Nilaša, koji revno i uspješno obraća protestante, koji su u Legradu brojniji od katolika. Godine 1693. župom Legrad je upravljao štrigovski kapelan Petar Krušnec, koji nije znao mađarski. Uslijed toga nisu se kod njega mogli ispovijedati protestantski Mađari, koje je tada bilo lako privesti u katoličku crkvu jer nisu imali pokrovitelja.

Zagrebački kanonik Leskovar 1698. godine piše da je legradski župnik Stjepan Prekrit koji govori hrvatski, mađarski, njemački i talijanski. Njega su štovali svi Legrađani: katolici i protestanti. Inovjeraca je još uvijek bilo više od katolika, a među njima su se nalazili luterani, kalvini, židovi, arijanci i cinkvilijanci. U Legradu su se nalazile „gotovo sve narodnosti koje postoje pod nebom“, kako piše kanonik, a mnogi inovjerci su prelazili na katoličku vjeru. Ubrzo su katolici, zaslugom legradskih župnika, postali većina u trgovištu Legrad.

Opis župe Kuzminec 1659.

Drnje

U kanonskoj vizitaciji iz 1643. godine spominje se kapela Sv. Jurja u Drnju, ali nije dan njen opis. Kako se 1643. u Drnju spominje kapela, a 1649. godine župna crkva, možemo zaključiti da je drnjanska župa obnovljena između 1643. i 1649. godine. No, kako se 1643. godine spominje izbačeni župnik, postoji vjerojatnost da je drnjanska župa obnovljena i prije te godine. Ona je tada obuhvaćala prostor ukinutih srednjovjekovnih katoličkih župa u Drnju, Torčecu, Peterancu, Đelekovcu i Strugi.

Druga kanonska vizitacije župe sv. Jurja mučenika u Drnju je bila 14. prosinca 1649. godine, a osim župne crkve sv. Jurja spominju se crkva sv. Apostola Petra i Pavla u Peterancu, kapela sv. Marka u Sigecu, crkva sv. Stjepana Kralja u Torčecu i kapela Blažene Djevice Marije u Đelekovcu (tom su kapelom upravljali nekad drnjanski župnik, a ponekad župnik iz Imbriovca).

Za narod u Drnju i okolici kanonik Vinković je 1659. godine pisao biskupu Petretiću: „Istina je, doduše, da se narod u toj Krajini zgrnuo iz različnih krajeva i različnih je narodnosti. Među njima nisu rijetki tati i razbojnici, a brojni su heretici. Premda su i sami katolici u mnogim stvarima nastrani, ipak nisu bez pobožnosti. Izuzev Koprivnice, nisam dapače prigodom ovog cijelog kanonskog pohoda nigdje vidio tako pobožan narod, kao u Drnju.“

Nekadašnja župna crkva srušena 1654. na mjestu koje je podignuta drvena kapela B. D. Marije u Đelekovcu ostala je bez župnika te je potpala pod župu u Imbriovcu. U Imbriovcu je 1641. i 1642. godine župnik Martin Koren obnovio župnu crkvu sv. Ivana Evanđeliste, koja se spominje u srednjem vijeku.

Đurđevac i okolica

U Đurđevcu je župa postojala od srednjega vijeka. Tamo je sredinom XVII. stoljeća postojala župna crkva B. D. Marije građena od hrastova drveta, koja je stajala na hrastovim pilotima, jer se nalazila u močvarnom kraju unutar ograde utvrde. Uz crkvu je bio tijesan župni dvor. Godine 1680. u ovoj crkvi se spominje samo jedan oltar, a do godine 1700. izgrađen je novi župni dvor. U Kloštru kraj Đurđevca je župa Sv. Benedikta utemeljena 1702. godine. Pitomača je dobila župu 1710. godine, a tamo je bila crkva Sv. Vida. Pod ovu župu su spadala sela: Otrovanec, Sedlarica i Črešnjevica koju su zvali vlaškim selima („pagus Valachorum“).

Župna crkva sv. Martina u Virju bila je 1659. godine nad svetištem dobro pokrivena, a nad ostalim dijelom crkve se stavljao novi krov. Crkva je imala drveni pod, na kojem se nalazio i top srednje veličine za obavještavanje dolaska neprijateljske vojske. Čim bi Osmanlije prešle granicu, oglasio se top u Virju pa onaj u susjednom Novigradu, koji se čuo u Koprivnici, gdje se također pucalo, a stanovništvo je bilo obaviješteno o dolasku Osmanlija pa se moglo skloniti. Virovska župna crkva imala je zidani oltar sa slikom Blažene Djevice Marije i malenim kipovima koji su prikazivali Spasitelja i njegovu Majku.

Molve su nakon obnove sredinom 17. stoljeća isprva spadale pod župu u Đurđevcu, a 1665. godine su dobile zasebnu župu. Župna crkva Blažene Djevice Marije je bila obnovljena, dobila je novi krov, glavni oltar je bio zidan, ali ruševan, a u istom su stanju bili pobočni oltari.

Crkva sv. Klare u Komarnici (danas Novigrad Podravski) spominje se 17. rujna 1649. godine. Oko nje je bilo groblje, nalazila se izvan utvrde u kojoj je postojala kapela. Komarnica očito nije bila samostalna župa jer je opisana u okviru virovske župe. U spisima kanonskih vizitacija piše da se 3. rujna 1654. godine Komarnica dozvolom biskupa Petra Petretića odcijepila od župe Virje, a  osnovana je (zapravo obnovljena) vlastita župa. Ta je godina bila uklesana na kapeli sv. Klare na današnjem novigradskom groblju.

Iz kanonske vizitacije vidi se da je crkva u Gornjoj Komarnici 1659. godina bila posvećena sv. Klari, ali i sv. Katarini. Ona se nalazila na groblju, oko groblja je postojao obrambeni zid, ali je na južnoj strani manjkao jedan njegov dio. U crkvi je bio zidani oltar bez ukrasa jer je prijetila pogibelj od vlaških razbojnika. Krov na crkvi bio je dobar, ali je cijela crkva izgledala kao ruševna. Uz crkvu je postojao toranj, kod kojega se palio top zvan „glasnik“. U tornju nije bilo zvona jer su ga stanovnici prenijeli u utvrdu da ga ne ukradu Vlasi.

Godine 1661. župnik Ivan Kostanjević počeo je obnavljati komarničku župnu crkvu. U kanonskoj vizitaciji iz 1665. godine spominje se da je crkva sv. Klare dovedena u normalno stanje. Imala je tri oltara, prozori su bili maleni, pod nije bio izravnan, svetište je bilo pod zidanim svodom, a ostala crkva bila je pod drvenim stropom, imala je dvoja vrata te sakristiju.

Opis župe Martinanec 1659.

Koprivnički Ivanec

U Koprivničkom Ivancu bila je srednjovjekovna katolička župa Sv. Ivana Krstitelja. Nju su oko 1603. godine porušili turski vojnici Tatari. Na njenim je temeljima sredinom 17. stoljeća podignuta nova crkva od hrastova drveta. Godine 1659. imala je jedan oltar, zvona su visjela na četiri stupa, a kraj crkve je bio župni dvor. Za narod kanonik Andrija Vinković kaže o ovoj župi: „Narod je u toj župi surov, nemaran i nepobožan. Ne brine se za propovijed i sv. misu, a nepokoran je župniku i drugim crkvenim ljudima. Silom želi oteti crkvena dobra. Prije nekoliko godina nije se nekoliko njih žacalo da vlastitog svoga župnika istjeraju, udarivši ga pet puta batinom. Pa i sada upravo se javno bune protiv koprivničkog kapetana koji je njihov vlastelin.“

Godine 1665. župljani su srušili staru crkvu sv. Ivana Krstitelja te njenim drvom podignuli mostiće po čitavom selu. Na istom su mjestu izgradili novu i veću crkvu građenu od drva na zidanim temeljima. Župljani su prisilili svog župnika Ivana Mornarića da pobjegne iz Ivanca. Od dijela građevnog materijala u obližnjem Kunovcu oko 1688. godine podigli su kapelu sv. Barbare.

Kuzminec je bio središte župe sv. Kuzme i Damjana, a crkva se 1649. godine nalazila unutar utvrde Kuzminec. Godine 1659. crkva se ponovo spominje unutar bedema kuzminskog kaštela. Crkva je bila zidana i dobro pokrita, imala je dvoja vrata i dostojan kor, ali nije imala sakristiju. Nad svetištem je bio svod, a nad ostalim dijelom crkve drveni strop. U crkvi su bila tri oltara. Glavni oltar je bio sv. Kuzme i Damjana, a druga dva oltara nisu bila ukrašena ni posvećena. Propovjedaonica je bila drvena, a toranj zidan. Pred crkvenim vratima bilo je podignuto široko i prostrano predvorje.

Ludbreg i okolica

Stara župa u Ludbregu imala je kontinuitet od srednjeg vijeka. Tu se u dvorskoj kapelici 1411. godine dogodilo čudo pretvaranja vina u krv, a hostije u tijelo Isusovo, što je 1512. godine bulom potvrdio papa. Na poklonstvo toj krvi u Ludbreg dolazi mnoštvo naroda ne samo iz Podravine, nego i iz Zagorja, Međimurja, Prigorja, dijelova Mađarske i Slovenije pa i šire. To proštenje počinje u petak prve nedjelje u rujnu („Sveta nedjelja“), a traje gotovo tjedan dana. Veliki broj hodočasnika i danas, a naravno i u 17. stoljeću, ima veliku ulogu ne samo u vjerskom, nego i u gospodarskom životu Ludbrega.

Kanonska vizitacija iz 1659. godine opisuje župnu crkvu Presvetog Trojstva u Ludbregu. Crkva je bila tijekom posljednjih godina nadograđivana, a njeni su zidovi imali potrebnu visinu. Bila je pokrivena hrastovim daščicama, a dovršeni su bili jedino svetište, koje je dobilo novi svod, i sakristija. Crkva je bila popločena ciglom, a u svetištu je bio novi zidani oltar, dok je crkva imala staklene tornjiće i tornjić u koji su bila smještena dva još neposvećena zvona. Svetište je bilo natkriveno još 1649. godine, a u cijela gotička crkva je u vremenskom razdoblju od približno 1640. do 1680. godine doživjela radikalnu obnovu. Po svojim cjelovitim arhitektonskim osobinama to zdanje pripada ranobaroknom dobu.

U Velikom Bukovcu se 1659. godine spominje župna crkva sv. Franje sagrađena od hrastova drva, a prije je u srednjem vijeku bila župnom crkvom kapela sv. Petra. Nad glavnim oltarom je bila velika slika sv. Franje. Crkva je imala kor, a pred ulazom u crkvu nalazio se trijem.

Među najljepše crkve u Podravini sredinom 17. stoljeća spadala je župna crkva sv. Jurja u Trnju na Bednji kod Ludbrega, danas naselje sv. Đurđ. Godine 1659. je bila zidana i pobijeljena, svetište je bilo pod svodom, a drugdje u crkvi je bio dobar i lijepi strop. Crkva je bila popločena ciglom. Crkvi je 1641. godine bio prizidan toranj, a u crkvi su uz glavni oltar sv. Jurja bila još dva pobočna oltara.

Župna crkva sv. Martina u Martijancu 1659. godine je bila građena od četverokutnog kamena, a sva je bila pod svodom, dok je kor bio zidan. Posvećena je bila u 17. stoljeću, kada je očito i izgrađena. Bila je većim dijelom popođena ciglom. U crkvi su se nalazila tri oltara. Glavni oltar je bio sv. Martina, a pobočni su bili sv. Katarine i oltar Blagovijesti Djevice Marije. Također je jedan oltar bio u predvorju. Crkva je imala jedan drveni tornjić. Nekada je ova crkva bila filijalom župne crkve u Križovljanu, a kasnije je došlo do promjene, a nekadašnja župna crkva Sv. Križa u Križovljanu postala je filijalom župne crkve sv. Martina.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI