Naše rukometašice: Ana je rođena u Indoneziji, obožava čitati, a trenutno priprema diplomski

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Ana Turk, dugogodišnje desno krilo Podravke Vegete, donedavno i hrvatske reprezentacije, prekid natjecanja i treninga te karantenu provela je s obitelji te nam otkriva kako se dobro snašla.

– Meni je možda bilo nešto lakše nego drugim igračicama, ipak ovdje imam obitelj. Bili smo na okupu i izoliranost nam nije tako teško pala, jer smo napokon imali malo više vremena jedni za druge. Osim toga, sa sinom sam provodila po 24 sata dnevno, i time mi se vratilo sve drugo što nisam mogla raditi. Uživala sam, barem prvih mjesec dana, no ipak je teško ostati dugo vremena u zatvorenom – rekla je Ana.

Nakon mjesec i pol dana prekida, ponovno su prošlog tjedna započeli i organizirani treninzi Podravkinih rukometašica.

– Jesmo mi trenirale same, ali nedostajalo nam je to da se vidimo. Sretna sam što smo se vratili treninzima, da imam neku dnevnu obvezu. Zasad nema lopte i daleko smo od rukometa, ostalom na nogometnom smo terenu. Radi se na tjelesnoj aktivaciji, trčimo, radimo vježbe snage. No, meni se sviđa, svima nam ovo treba.

Podravka je ove sezone jurišala na tri trofeja. I dok oni domaći ne bi bili upitni, ostao je gorak okus zbog poništavanja cijele sezone EHF kupa u kojem su Koprivničanke nakon 12 godina stigle do europskog polufinala.

– Cijela sezona je izbrisana, kao da se nije ni dogodila, a mi dobro znamo što se dogodilo i što se još moglo dogoditi. Bili smo baš razočarani odlukama, ne toliko HRS-a koliko EHF-a, jer smo smatrali da možemo još bolje i još dalje od polufinala. Polagali smo nade da bi se to nekako ipak moglo odigrati, no možemo mi sad plakati koliko hoćemo, ali po tom pitanju ništa se neće promijeniti…

Za razliku od EHF kupa i Challenge kupa, Liga prvakinja trebala bi se igrati. Kako gledate na to?

– Bili smo razočarani i tužni takvom odlukom, ali jasno mi je da Liga prvaka i Liga prvakinja donose više novca, da su gledanije i marketinški popularnije od ostalih natjecanja. A sport je danas marketing.

Ana misli da će Europa nakon korona-krize dobiti novu rukometnu kartu u bliskoj budućnosti.

– Dosta klubova i dosta liga upalo je u probleme, naravno zbog novca jer se sve vrti oko toga. U Mađarskoj je situacija dosta teška za klubove koji su imali veće prihode od ulaznica i marketinga. Gubici su u nekim klubovima tako veliki da više neće uzimati strankinje nego će nastaviti igrati samo s domaćima. Mislim da će im trebati godina dana da se oporave, ako ne i više, pogotovo onima koji su gradili ekipu kroz dulje vrijeme. Onima koji imaju puno novca, poput Györa i Rostova, neće biti teško kupiti igračice koje žele. 

Čeka nas novi rukometni početak. A kako je Ana započela s rukometom?

– Tek s 13 godina, u Rukometnom klubu Borovo u Vukovaru. Nakon dvije godine prešla sam u Osijek, vjerojatno zbog lijeve ruke i brzine, a ne zbog neke ekstra vještine u rukometu. Igrala sam tamo Drugu ligu, u Prvoj ligi dobivala sam po pet minuta. Dvije godine kasnije pristupila sam Sesvetama koje su tada s kadetkinjama pobjeđivale na državnim prvenstvima, a nakon završetka srednje škole tri godine igrala sam za Lokomotivu.

Zagrebački klub posudio ju je u Albu iz Szekesfehervara, potom je dvije godine provela u Vacu, da bi iz Mađarske 2014. stigla u Podravku, još pod djevojačkim prezimenom Nikšić. U međuvremenu je ostavila dubok trag u klubu, a postala je i prava Koprivničanka.

– Ha ha, po govoru baš i ne, ali naravno da se tu osjećam kao doma. Na kraju krajeva, ostat ću ovdje, tu smo se muž i ja udomaćili, kupujemo i stan…

Suprug Filip Turk bivši je rukometaš, bio je pomoćnik Gorana Mrđena u Podravki, a sad je trener rukometaša Koprivnice NOA. Je li rukomet važna tema u svakodnevnim obiteljskim razgovorima?

– Pričamo, ali ništa pretjerano. Ne, nije rukomet glavni, imamo i drugih tema. Kad na utakmici napravim neku glupost ili nešto dobro, normalno da će mi on nešto o tome reći, a ja njemu rado pomognem nekim savjetom kao treneru.

Sin Luka ipak je u središtu zanimanja. Pokazuje li već sad sklonost sportu?

– Kupili smo mu bicikl, ali više voli trčati. Zasad loptu više baca rukom nego što je udara nogom. Ide u Malu sportsku školu, mislim da ga ni u što nećemo usmjeravati, neka sam odluči što želi, ali u drugom ili trećem razredu. Nije dobro da prerano krene, moglo bi mu biti dosta svega do 13. godine.

Ana se ne namjerava baviti trenerskim poslom.

– Imam dijete, i možda još koje, to je sasvim dovoljno djece za treniranje, haha! Mislim da moja osobnost nije za takvu vrstu posla.

Zato se posvetila nauci.

– Pripremam diplomski na Menadžmentu turizma i sporta. Ne znam što ću raditi jednog dana, ali pouzdajem se u znanje mađarskog jezika, nadam se da ću ga jednog dana i usavršiti, to bi moglo otvoriti neke stvari.

Govori i engleski, razumije španjolski. A zanimljivo je da je Ana rođena u Indoneziji, u Jakarti.

– Tata je radio u diplomaciji, s mamom je živio u Jakarti ukupno četiri godine, ja sam s njima provela godinu dana.

Ani je 30 godina, sad je u naponu snage, iako za sebe kaže da je već na zalasku karijere.

– Zadovoljna sam svime što sam dosad postigla u rukometu, iako mi je najdraži uspjeh, eto, izbrisan. Svaka je utakmica bitna, pogotovo europske, i u svakoj treba dati sve od sebe, to je neki moj moto. A kad daš svoj doprinos rezultatu, kad imaš osjećaj da si stvarno pružio sve, onda je ispunjenje potpuno.

A sve je lakše kad je i radna atmosfera na visini.

– Mi stvarno imamo dobro ozračje u ekipi. Naravno, kad si non-stop zajedno s istim ljudima, moguće je da se tu i tamo pojave neke trzavice, ali smo dobro radili i dobro se slažemo – zaključuje.

S knjigom mi je najbolje

Slobodno vrijeme Ana najradije provodi s obitelji.

– Odemo malo u šumu sad dok drugdje ne smijemo. Imamo i dvorište ispred stana, često smo na biciklu. Nekad se dečki voze, a ja trčim pokraj njih.

Omiljeni su joj hobi knjige.

– Volim čitati trilere, ali volim i kupovati knjige, da mi ostanu nakon što ih pročitam. Televiziju ne gledam, uopće ne pratim ništa, a nemam baš ni vremena. Uvijek knjiga, s knjigom mi je najbolje. Autori? Lee Child, Jo Nesbo, Karin Slaughter i Robert Galbraith. Ovo zadnje je pseudonim od JK Rowling, autorice Harryja Pottera – objasnila je Ana.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI