Naše sportske ikone – Biba Tomašek: Bili smo kao obitelj, bez zlobe i zavisti…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Biserka Tomašek jedna je od najpoznatijih koprivničkih rukometašica. Mnogi koji su je gledali uživo smatraju je i najboljom, barem u ono vrijeme kad je rukomet tek kretao u malom gradu na sjeveru zemlje. Činjenica je da je Biba kao 15-godišnjakinja već igrala za prvu ekipu Podravke u kvalifikacijama za Prvu ligu, da je potom osvojila dva naslova prvaka Jugoslavije, a s reprezentacijom bivše države dvaput je bila druga na Svjetskim prvenstvima!

Ova je priča objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…

Rođena je 1945. godine u Drnju. Majka joj je bila iz Gole, a otac iz Čepelovca, stariji ga pamte kao poznatog koprivničkog mesara. U osnovnu školu krenula je već s pet godina, a s 12 godina morala je na ozbiljnu operaciju na glavi. Zahvat je uspješno obavio dr. Čani u Varaždinu, a zbog toga je Biba bila u potpunosti oslobođena gimnastike, odnosno tjelesnog. U međuvremenu su se Tomašeki preselili u Koprivnicu.

Biserka Tomašek, FOTO: Nikola Wolf

– Glavni doživljaji u gradu tada su bili vjenčanja subotom i rukometne utakmice nedjeljom prije podne. Gimnazijalke su u nedjelju u devet sati igrale predigru dečkima, a mi mlađe cure smo maštale ‘kad ćemo mi biti gimnazijalke’. Sve su bile prekrasne, a mene je rukomet jako privlačio te sam počela trenirati ‘skrivećki’. Ipak, brzo se saznalo, a dr. Čani me došao pregledati u Koprivnicu i rekao je da više nema nikakve opasnosti, da mogu trenirati – ispričala nam je Biserka Tomašek.

Već s 15 godina bila je pozvana u mladu reprezentaciju Hrvatske, bila je čak i kapetanica, naslijedila ju je Kaja Ileš. Reprezentativnu karijeru imala je i u seniorskom dresu, na Svjetskim prvenstvima 1965. i 1971. godine osvojila je srebrne medalje. Prvi trener u Podravki bio joj je Josip Samaržija Bepo.

– Pamtim ga po redu, radu i disciplini. No, tako sam i odrasla u svojoj obitelji.

Zbog kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu 1964. godine je propustila maturalno putovanje.

– Našli smo neke majice koje smo pretvorili u dresove. Mama Anđele Belec bila je krojačica, šivala nam je šorceve. Nije tada bilo sportskih tenisica, roditelji su nam kupili patike u Borovu. Svi smo željeli da se za Koprivnicu čuje u cijeloj zemlji, tada smo bili gradić od kojih 10 tisuća stanovnika. Cijeli klub bio je prava obitelj. A bez toga nema rezultata, ni u jednom sportu.

Sjeća se da je te kvalifikacije odigrala odlično, a nakon toga su navijači Podravku pratili i u Prvoj ligi.

Foto: I. Čičin Mašansker

– Kao mesarova kći, ja sam uvijek donijela nešto od salama. Drugi bi donijeli jabuke ili što su već mogli, to smo stavili u autobus na zadnje sjedalo. Ako je ostala jedna jabuka, ona se dijelila. Cijeli grad je disao za nas, mi smo bili jedna obitelj. Nije bilo ni zlobe, ni ljubomore, ni zavisti. Svi smo se veselili.

Nakon petog mjesta u prvoj sezoni, Podravka je 1966. senzacionalno osvojila naslov prvaka.

– Kad smo ušli u Prvu ligu, dečki iz Elektre napravili su nam struju nad asfaltnim igralištem. Prvu međunarodnu utakmicu kao državne prvakinje igrale smo u Ljubljani, mnogi od nas prvi put su vidjeli dvoranu. Osvajanje prvenstva bilo je nešto predivno, kruna našeg rada i zalaganja, i nadasve zajedništva koje nas je krasilo. Onda smo to ponovile i godinu kasnije. Financijsku korist nismo imale, igrale smo iz ljubavi prema rukometu i svom gradu.

Igrala je Biba na lijevoj vanjskoj poziciji, zapravo ključnoj u svakoj rukometnoj ekipi. Prolazila je, zabijala iz skok-šuta, ali i gradila igru, upošljavala suigračice. Playmaker na lijevom vanjskom.

– Mi smo se zezali na račun naših mana, to je sve išlo kroz nekakvu šalu.  Ali znalo se da svaka od nas mora odigrati kako treba, da nema šlepanja s te strane.

Kako gleda na današnji rukomet?

– Danas se igra drugačiji rukomet. Ipak, ja na tribini ne mogu biti normalan gledatelj, jer vidim što se moglo odigrati, a nije se odigralo. Ima tu i malo sebičnosti, jer je u pitanju novac. Ne kod svih, naravno, ali postoji razmišljanje ‘ako zabijem više golova, cijena će mi porasti’. Mi nismo igrale za novac, nego za rezultat grada, da se za nas čuje, da se vidi što jedno malo mjesto može napraviti.

FOTO: V. Kostjuk

Karijeru je prekinula vrlo mlada, već s 26 godina.

– Bila sam gost u vlastitoj kući. Godišnje sam tri mjeseca bila u kući, sve ostalo bilo je u prolazu, leteći, pakiranje, putovanja. Nije da nisam htjela još igrati, ali odlučila sam prestati. Željela je studirati medicinu, ali to nije išlo paralelno sa sportom. Kasnije je diplomirala kao tekstilna inženjerka, potom je u Njemačkoj apsolvirala i kozmetiku. Danas živi umirovljeničkim životom u centru Koprivnice, a unatoč godinama koje pritišću, uvijek nastoji biti vedra i nasmijana. Pozitivna i pobjedničkog duha koji se nikad ne predaje. Baš kao što je pamte s rukometnih terena.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Vjekoslav Vučeta više nije trener Picoka

Vjekoslav Vučeta više nije trener đurđevačkog Graničara. Uprava Graničara i Vučeta sporazumno su raskinuli suradnji, a momčad će privremeno voditi pomoćni trener Krešimir Maronić. -Momčad

Tenis: Koprivničanci odlični u Daruvaru

Proteklog vikenda u organizaciji Teniskog kluba Daruvar održan je Regionalni masters za dječake i djevojčice do 10 godina. U konkurenciji dječaka boje Teniskog kluba Koprivnica

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI