Naše sportske legende: “U Koprivnici nismo mogle izgubiti, publika nas je nosila”

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Odlučili smo od ovog broja ovu našu rubriku proširiti s nogometa i na druge sportove. Nije da nam je ponestalo ikona u nogometu, njih se uvijek nađe, ali red je da i drugi sportovi dođu do izražaja sa svojim ikonama. A ženski sport broj jedan u Koprivnici svakako je rukomet, pa smo za ovaj put pripremili priču o jednoj istinskoj rukometnoj legendi. Zove se Ana Samaržija, bivša je rukometašica Podravke i supruga isto tako legendarnog Podravkina trenera Josipa Samaržije – Bepa.

Ana i Bepo su kao igračica i trener s Podravkom osvojili dva prvenstva Jugoslavije, 1966. i 1967. godine.

Ana Samaržija

– Mala Podravka iz male Koprivnice bio je klub koji u početku nisu svi shvaćali ozbiljno, znali su nas i podcijeniti. No, kad smo iz Beograda odnosili bodove, ili kad smo usred Zagreba pobijedili dotad neprikosnovenu Lokomotivu, ipak su nas malo više respektirali. U Koprivnici je rijetko tko pobjeđivao u tim šampionskim sezonama. Nismo ni mogli izgubiti zbog publike koja nas je nosila – rekla je gospođa Ana, poznata i pod nadimkom Crna.

Podrška rukometnom klubu kroz povijest rijetko je kad izostala, to je koprivnička tradicija koja se prenosila s koljena na koljeno, a uspjela ju je (samo nakratko, nadamo se) zaustaviti tek pandemija.

RK Podravka – prvakinje Jugoslavije 1967. godine Izvor: Monografija RK Podravka Potpis: Biserka Tomasek, Ana Knezevic, Biserka Barcanec (Tintor), Ana Krasevac, Milica Suznjevic, Marijana Fuckar (Vrhoci), Ana Cizmesija (Samarzija), Zrinka Biondic (Kolaric), Ruzica Pobi (Pernaric), Nena Savic, Ana Sprem, Zvonka Sestak (Sabol)

– Igralo se tada vani, na stadionu, tribine su bile pune, a dolazili su svi, od običnih građana pa do liječnika koji su angažirali zamjene u bolnici da bi mogli doći na utakmicu. Tada u Koprivnici nije bilo nekih drugih događaja na kojima bi se ljudi u gradu masovno okupljali. Išlo se i na nogomet, išli smo i Bepo i ja na Slavenove utakmice, ali rukomet je bio broj jedan i tada se navijalo iz duše. Poslije utakmice ljudi bi Bepa i nas dizali na ruke, nosili od terena do svlačionice. To su bili doživljaji za pamćenje, koji se ne zaboravljaju.

Djevojački se prezivala Čižmešija, pod tim prezimenom je 4. prosinca 1955. godine nastupila u prvoj rukometnoj utakmici odigranoj u Koprivnici. Gimnazija ‘Ivo Marinković’ pod vodstvom Vinka Zembera pobijedila je Grafičar iz Bjelovara 7:4, Ana je postigla dva pogotka. Tu je sve krenulo, kasnije je s Bibom Tomašek i Anom Knežević uvijek bila među najefikasnijima.

Miranda Tatari Šimunović i Ana Samaržija

– Igrale smo na malom igralištu, u prašini do koljena. No, ljubav je bila tu i to je bilo dovoljno. Igralo se tada 3-3, tri su igračice išle naprijed, a tri su ostajale natrag. Ja sam igrala u napadu, na lijevom krilu, a tek nakon nekoliko godina je došlo to da svi igraju i napad i obranu. Ako je kišilo, tereni su bili blatnjavi, pa nije bilo moguće voditi loptu, samo dodavati. Ljeti je bila prašina, isti problem.

A rukomet se nekad igrao i u kopačkama!

– Broj 38, koji sam nosila, bilo je vrlo teško naći. No, uspjela sam, pa sam mogla trčati i kad je bilo blato. Igralo se nekad i poslije snijega, pa su kopačke bile jedini način za normalno trčanje, a ja sam bila ta koja je voljela trčati.

Naglasila je kako je Podravkinu ekipu u to vrijeme krasilo veliko zajedništvo. Vrlo često su se svi međusobno družili, organizirali bi čak i zajedničke dočeke nove godine. Nakon dva naslova prvaka, dva druga i dva treća mjesta s Podravkom, Bepo je 1971. godine odstupio, a godinu kasnije klub je ispao u Drugu ligu. On se s obitelji preselio u Sombor, a kao izbornik ženske reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine osvojio je zlatnu medalju. Četiri godine ranije u Moskvi je osvojio srebrnu, a na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj 1982. godine brončanu. Ana Samaržija osvojila je pak brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu 1966. godine.

– Hrvati Bepu nikad nisu oprostili što je otišao u Srbiju, zapravo Vojvodinu, a u Srbiji mu nikad nisu oprostili što je Hrvat. On je u svom ponašanju uvijek održavao jednu konstantu, nikad nije bio sklon ni euforiji ni depresiji. Možda smo se zato tako dobro i slagali, jer smo bili potpuno različitih karaktera.

Zajedno su proveli 41 godinu života, a sa sinovima Albinom i Leom su se 1988. godine vratili u Koprivnicu. Krešo Mulvaj došao je po njega u Sombor, brzo su se dogovorili i započeo je projekt europske Podravke čije je temelje postavio Josip Samaržija. 

– Htio je da igračice u klubu budu profesionalke, da treniraju dvaput dnevno.

I Ana je bila trenerica, vodila je mlade Podravkine ekipe.

– Osvajala sam naslove državnih prvaka u pionirskoj i juniorskoj konkurenciji. Posljednja od mojih igračica kojoj sam dala loptu u ruku bila je sadašnja sportska direktorica Miranda Tatari Šimunović – zaključila je Ana Samaržija.

Bepo je u odnosima potencirao ljudsku stranu

Kakav je trener bio vaš suprug, čemu je posvetio posebnu pažnju? 

– Pokušavao je u nas usaditi vrijednosti odnosa prema sportu. Ako nešto od sporta želiš, onda mu moraš i dati. Puno nam je govorio o prehrani, upozoravao nas je da moramo biti odmorne pred utakmicu. Takvim nas je stvarima morao učiti, jer odlazak na plesnjak u subotu navečer bio je pod normalno iako je utakmica bila u nedjelju prije podne. Mislim da je dosta potencirao tu ljudsku stranu u odnosima. Što se nas tiče, međusobno smo imali puno poštovanja jedno za drugo, iako me na treningu nije štedio – rekla je Ana Samaržija.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI