Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista u ponedjeljak…
Piše: Mladen Švaco, glavni urednik Podravskog lista
Koprivnički HDZ odabrao je i predstavio svog kandidata za gradonačelnika Koprivnice. Protukandidat Mišelu Jakšiću bit će pedesetogodišnji veterinar Franjo Marković, voditelj nekog od tržišta u Belupu, koprivnički zet, porijeklom iz Bosanske Posavine. O tome što je Franju Markovića motiviralo da se svjesno žrtvuje pred stranačkim oltarom i da krene u unaprijed izgubljenu bitku, onu u kojoj pobjedu ne sanjaju ni najtvrdokorniji HDZ-ovci, sad možemo samo nagađati, ali ćemo za koji mjesec vjerojatno i vidjeti.
No, kako bilo, u koprivničkom HDZ-u ovakva se priča ponavlja već dvadeset godina pred svake izbore. Izbor kandidata za gradonačelnika za njih je najzahtjevniji dio izbornog procesa, i njime u suštini za koprivnički HDZ počinju i završavaju izbori. Izborna kampanja i sami izbori su formalnost, rezultat izbora očekivan, a unutarstranačka postizborna analiza standardna, potvrdit će da su izborni rezultati zadovoljavajući, jer se u „crvenoj” Koprivnici, unatoč silnom stranačkom angažmanu i trudu između dviju izbora, već samo isticanje kandidata i sudjelovanje na izborima može smatrati uspjehom.
Ovakav izbor kandidata, kakav smo navikli gledati u koprivničkom HDZ-u, nažalost, sve je prisutniji u sve većem broju stranaka, sve većem broju gradova, općina i županija. Ako je HDZ-u kao najvećoj i članstvom najbrojnijoj stranci u državi problem pronaći kvalitetnog i politički prepoznatljivog kandidata za gradonačelnika Zagreba, što onda možemo očekivati u manjim sredinama i manjim strankama? Kako je uopće došlo do toga da i najveće političke stranke, osim kod sastavljanja lista za parlamentarne izbore, imaju ozbiljnih problema kod isticanja kandidata za gradonačelnike, načelnike i župane u sredinama gdje već ne obnašaju vlast?
Osim u nekakvim sociološkim razlozima poput rastuće negativne percepcije politike kao nekakve društvene vještine, gubitka povjerenja u političare i političke institucije, opetovanog razočaranja u kojekakve „treće” opcije i „nezavisne” političare zbog kojih građani, a posebno oni mladi, gube interes i motiv za sudjelovanjem u bilo kojem dijelu političkog ili izbornog procesa, postoje i oni praktični razlozi koje treba tražiti u važećim zakonima kojima se reguliraju izbori, ustrojstvo i rad jedinica lokalne i područne samouprave.
Do 2009. godine na lokalnim izborima birali smo svoje predstavnike u općinska i gradska vijeća i županijsku skupštinu. Ta vijeća i skupštine između izabranih vijećnika i članova skupština birali su izvršnu vlast, načelnike, gradonačelnike, župane i poglavarstva. Svi nositelji izvršne vlasti bili su odgovorni onima koji su ih birali, predstavničkom tijelu, koje ih je, na isti način na kojih ih je biralo, moglo i smijeniti, i to na bilo kojoj svojoj sjednici. Drugim riječima, vijećnici i članovi skupština imali su značajan utjecaj na donošenje odluka i na rad izabranog gradonačelnika ili župana. Osim što su predstavnička tijela objektivno imala veću političku moć nego danas, ključnu polugu političke moći držale su i lokalne stranačke organizacije, koje su na svojim sastancima prije svake sjednice predstavničkog tijela raspravljale o najbitnijim temama i odlukama koje su se donosile na sjednicama predstavničkih tijela. Ne samo da se na stranačkim sastancima raspravljalo o najbitnijim odlukama koje treba izglasati na sjednicama predstavničkih tijela, nego su i odluke koje su se donosile na stranačkim tijelima bile sveto pismo za njihove stranačke vijećnike kod glasanja na sjednicama općinskih i gradskih vijeća. Drugim riječima, u donošenju odluka važnih za neku lokalnu zajednicu, kroz stranačka i predstavnička tijela, bilo je uključeno i na taj proces objektivno imalo veći utjecaj puno više članova neke političke stranke nego što je to slučaj danas, kad imamo neposredne izbore za načelnike, gradonačelnike i župane.
Neposredni izbor lokalnih čelnika donio nam je koncentraciju političke moći u ruke jedne osobe, neposredno izabranog načelnika, gradonačelnika ili župana. Osim što ih je gotovo nemoguće smijeniti tijekom trajanja mandata, zahvaljujući političkoj i ekonomskoj moći koju su dobili neposrednim izborom, ne samo da su suzili broj ljudi koji sudjeluju i donošenju odluka, nego su često i jedini koji donose odluke. Zahvaljujući toj moći imaju presudnu ulogu i u izboru stranačkih tijela stranke koja ih je predložila na dužnost koju obnašaju, a kontrolom stranke dobivaju i kontrolu nad sastavljanjem lista na sljedećim izborima. Zatvaranjem kruga u kojem jedan čovjek kontrolira izvršnu vlast, stranku i stranačke vijećnike dobivamo – gazdu, a gazda najčešće treba i oko sebe okuplja one koji će ga slušati, a ne nekog koji ima ambiciju utjecati na proces donošenja odluka.
Kad dođemo do tako zatvorenog kruga, dolazimo i do negativne kadrovske selekcije koja prije ili poslije dovodi do nečega s čim se danas susreću sve političke opcije, a to je manjak politički profiliranih i društveno prepoznatljivih kandidata koji su u stanju dobiti izbore.
