Nikola je umro bez muškog nasljednika. Time su izumrli prvi ludbreški feudalci

Piše dr. Hrvoje Petrić

Iz vremena seobe naroda postoji kasno­antički grob u Ludbregu, a njemu se pridružuje još jedan ženski pojedinačni grob. Osim ovih nalaza, zasad na području Ludbrega i ludbreške Podravine nema tragova iz vremena seobe naroda i nastaje praznina od nekoliko stoljeća. U cinkturi župne crkve u Ludbregu pronađena je jedna sljepoočničarka od srebra, koja se može datirati u 10. do početka II. stoljeća.

Ona najvjerojatnije potječe iz groba i ujedno je indicija za pretpostavku o postojanju ranosrednjovjekovnog groblja uz crkvu koja se nalazila na mjestu današnje župne crkve u Ludbregu. U Gradskom muzeju u Varaždinu čuva se veći broj ulomaka slavenskog podrijetla i jedna čitava posudica pronađena u Ludbregu na desnoj obali Bednje. Ovi se nalazi ne mogu datirati prije 12. stoljeća, a postoji pretpostavka da je u Ludbregu, na desnoj obali Bednje, nešto prije zavoja što Bednja čini kod pritoka od mlina, bila utvrda odnosno gradište močvarnog tipa. U Velikom Bukovcu ustanovljeno je groblje na redove bjelobrdske kulture, a istočno od Ludbrega, između sela Kapela i Sveti Petar, ustanovljeno je srednjovjekovno gradište gdje smještaj utvrde na barovitom terenu i konfiguracija terena upućuju da se radi o starijem ranosrednjovjekovnom zbjegu, značajnom za Slavene u ranom srednjem vijeku. Prema iskopanoj keramici može se pretpostaviti da utvrda potječe iz vremena Arpadovića. Od značajnijih nalaza vrijedi spomenuti i fragmente slavenske keramike iz Martijanca koji se približno mogu datirati u 8.-9. stoljeće, kao i srednjovjekovna gradišta u Martijancu i Ludbreškom Sigecu.

Postoji legenda o osnivanju Ludbrega koju je prema Ivanu Bočkaju zabilježio mađarski povjes­ničar Thallocy u kratkom rukopisu koji se čuvao u körmendskom arhivu obitelji Batthyany. Prema toj legendi grad i vlastelinstvo Ludbreg prozvani su oko 1100. godine po navodno utemeljitelju burgundskom plemiću Lodbringu za vrijeme prvog križarskog rata. Doduše, ta se legenda ne može ničime potvrditi, ali ostaje mogućnost da je dolinom Drave, upravo kroz ludbrešku Podravinu, prolazio put kojim su se kretali križari, pa bi valjalo ovo pitanje ostaviti zasad otvorenim.

Dio isprave iz 1461. u kojoj se spominje trgovište Ludbreg sa okolnim selima (Struga, Segovina, Obrankovec, Priles itd.)

Darovnica

Sve do polovice 13. stoljeća nema pouzdanih vijesti o Ludbregu i ludbreškom vlastelinstvu. Iz povelje, što ju je izdao kralj Bela IV, 1244. godine u Sequesdu plemićima od roda Cer, proizlazi da je Ludbreg početkom 13. stoljeća vjerojatno kraljevski posjed, a uživao ga je onaj Arpadović koji je u kraljevo ime vladao hrvatskim područjima. Ivan Bockaj spominje da su u 13. stoljeću ludbreško vlastelinstvo držali Paližne i Bakonjići. U prvim desetljećima 14. stoljeća posjedovao ga je meštar Nikola Ludbreški, a o tome govori darovnica od 24. travnja 1320. godine, u koju su uneseni ispravci iz stare darovnice. Nikola je dobio ivanovački posjed Črnec koji se nalazio kraj tvrđave Ludbreg, a taj se posjed protezao uz istoimeni potok do Drave.

Smještaj ludbreške tvrđave u močvarnoj dolini nije bio slučajan ni rijedak, jer kao što su utvrde na strateškim povišenim mjestima povišenih točki gorja imale svoje prednosti kod obrane posjeda, bila su potrebna i nizinska utvrđenja kako bi osiguravala postojeće ceste, a upravo tu je bilo križište promet­nice koja je povezivala Varaždin i Koprivnicu s cestom od Međimurja prema Toplicama dolinom Bednje i dalje na jugozapad. Taj položaj omogućio je kontinuirani razvoj ludbreškog kastruma jer je on svojim postojanjem osiguravao nesmetano komuniciranje u mirnodopskim razdobljima, a ključnu je poziciju zadržao i u vrijeme ratnih nemira.

Prije spomenuti dokument u kojem se spominje ludbreška utvrda iz 1320. godine pokazuje ne samo velike zasluge i vojnu snagu Nikole Ludbreškog, već i na njegov visoki položaj i ugled jer ga se naziva uzvišenim i snažnim čovjekom i gospodinom magistrom što podrazumijeva ne samo njegov položaj, nego i stanovitu obrazovanost izuzetnu u to vrijeme. Nikola Ludbreški u dokumentima se javlja vrlo često. Nikola Ludbreški umro je 1358. bez muškog nasljednika. Njegovom smrću je izumrla prva poznata, odnosno pouzdano i dokumentirana obitelj ludbreških feudalaca, ako izuzmemo mogućnost da su Ludbreg držali i Paližne i Bakonjići u 13. stoljeću. Kralj Ludovik je darovao 1359. godine vlastelinstvo Ludbreg Ivanu Čuzu, sinu Petra od Belch, koji je 1356.-1358. bio hrvatsko-dalmatinski ban. Novi gospodar je 1360. godine službeno uveden u posjed vlastelinstva, a u ispravi o uvođenju nalazi se prvi popis sela ludbreškog vlastelinstva. Tvrđavi Ludbreg pripadala su tada sela: Sigetec, Globočec, Segovina, Poljanec, Lonka, Črnoglavec, Hrastovsko, Podgrađe, Serafinovec, Pongračovec, Korduševec, Ivanušovec i Dujmovec.

Vlastelinstvu su također pripadali brod na rijeci Dravi i mitnica na rijeci Bednji. Bivšeg bana Ivana Čuza naslijedio je sin Nikola, koji je svom prezimenu počeo dodavati predikat Ludbreški (de Ludbreg). Zanimljiv je i opis međa ludbreškog vlastelinstva iz 1382. godine. Tada je vlastelinstvo približno obuhvaćalo veći teritorij nego kasnije. Vlastelinstvo je na širokom području izlazilo na Dravu. Njegova je međa zatim na zapad išla potokom Strug, zaobilazila ribnjak Selsko blato i izlazila na potok Krog. Međa je onda prolazila pokraj sela u kojem se nalazila kapela sv. Nikole i izbijala na rijeku Plitvicu. Otuda je izlazila na rijeku Bednju. Kod sela Ketel, koje je pripadalo vlastelinstvu Rasinja, odvajala se od Bednje i išla cestom Križovljan-Ludbreg, a s te ceste se spuštala do potoka Segovine, zaobilazila posjede plemića od Ebreša i zatim se dizala na sjever prema Dravi. Ludbreškom vlastelinstvu tada je pripadao dio zemalja posjeda Sveti Petar. Sinovi Nikole Čuza Ludbreškog, Stjepan i Ivan, podijelili su vlastelinstvo. Stjepan je 1421. svoj dio tih posjeda založio Andriji Orahovičkom. Zbog toga zalaganja drugi Nikolin sin Ivan vodio je dugo­trajnu parnicu, te su mu konačno založeni dijelovi vraćeni.

Vlastelinstvo Ludbreg je 1360. godine brojilo 14, a 1464. i 1468. godine 27 sela i naselja. Uz prije navedena sela iz 1360. godine kojima treba dodati i Sveti Đurđ, na ludbreškom vlastelinstvu spo­minju se još ova sela: Viškovec, Struga, Priles, Kiletinec, Brezovec, Obrankovec, Jazvinec, Cregorovec, Selnik, Slokovec, Novakovec, Apatija i Čremošno. Dio navedenih sela potpuno je nestao za vrijeme prodora Turaka, te ih danas više nema u obnovljenom obliku. Ludbreškom je vlastelinstvu početkom 16. stoljeća pripadalo 210 poreznih dimova, a dijelilo se na Gornju i Donju Provinciju. Tada je Ludbreg podijeljen prema poreznim popisima na dio koji su držali franjevci, župnu crkvu i trgovište Bernarda Turoczya.

O postanku trgovišta Ludbreg kao gradskog naselja nisu sačuvani podaci, a to je bilo naselje uz ludbrešku tvrđavu. Vjerojatno se uz tvrđavu već na početku njena postojanja razvilo selo sa župom, što dokazuje popis župa iz 1334. godine. Prema podacima o ludbreškom vlastelinstvu vjerojatno se s nase­ljem Ludbreg može povezati selo Podgrađe, koje se spominje 1360. godine. Početkom 15. stoljeća Lud­breg je važno proštenište koje je utjecalo i na ubrzani razvoj trgovišta kao gradskog naselja. Prošteništa u srednjem vijeku nisu imala samo religioznu funkciju, već se na njima istodobno vršila razmjena dobara.

Trgovišta

Trgovište (oppidum) Ludbreg spominje se prvi put u oporuci Jurja Čuza iz 1461. godine. Početkom 16. stoljeća ludbreško je trgovište išlo u red većih gradskih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Njemu je na ludbreškom vlastelinstvu pripadalo oko 20 posto poreznih dimova, a prema tome u njemu je živjela približno petina podložnika ili barem poreznih obveznika. Stanovnici ludbreškog trgovišta činili su krajem 15. i početkom 16. stoljeća posebnu skupinu podložnika. Vlastela su im priznavala status građana (cives), iako su oni i dalje bili feudalni podložnici. Trgovišta su mogla izabirati svog suca i osnivati općine koje su uživale široku autonomiju. Sloboštine pojedinih trgovišta bile su regulirane posebnim poveljama. Takva se povelja za Ludbreg nije sačuvala, ali se položaj njegovih građana nije mogao bitno razlikovati od položaja stanovnika sličnih naselja.

Središnje naselje Ludbreške Podravine je bio Ludbreg. Godine 1451. Ludbreg je posjedovao Juraj Čuz, sin Ivana. On je 1452. dio ludbreških posjeda založio Andriji Orahovičkom. U založeni dio posjeda naselio se 1452. zajedno s Andrijom Orahovičkim i njegov zet Benedikt Turoczy koji je odmah ostvario utjecaj na neoženjenog i vjerojatno bolesnog Jurja Čuza Ludbreškog. Juraj je 1456. potvrdio Benediktu Turoczyju i njegovoj supruzi Ani posjed založenog dijela vlastelinstva jer je u međuvremenu umro Andrija Orahovički. Još iste godine Turoczy je uspio nametnuti Jurju ugovor o međusobnom nasljeđivanju. taj je ugovor naredne godine potvrdio kralj. Ugovorom o međusobnom nasljeđivanju Benedikt Turoczy je pokušao osigurati posjedovanje čitavog vlastelinstva jer se očekivalo da će bolestan Juraj Čuz, koji nije imao muške nasljednike, uskoro umrijeti. Prema važećim pravnim propisima njegovi su se posjedi tada trebali vratiti kraljevom fisku. Strana osoba mogla ih je naslijediti samo na temelju ugovora o međusobnom nasljeđivanju koji je potvrdio kralj. Nije dovoljno jasno zbog čega je Juraj Čuz Ludbreški na samrti pokušao raskinuti ugovor s Benediktom Turoczyjem, a vjerojatno se nastojao osloboditi njegova skrbništva. Svojom posljednjom voljom iz 1461. Juraj je sve svoje posjede predao Janu Vitovcu i njegovim sinovima. Nakon smrti Jurja Čuza Vitovci su sudskim putem zatražili vlastelinstvo, ali kralj Matijaš Korvin više nije želio jačanje Vitovaca koji su se pridružili velikaškoj oporbi. Ludbreg je zajedno s ludbreškim vlastelinstvom na kraju dosuđen Benediktu Turoczyju, a kralj Matijaš Korvin mu ga je 1464. godine potvrdio zasebnom darovnicom. Benediktov sin Juraj dobio je za Ludbreg i Svinušu 1468. godine novu darovnicu kojom su se Turoczyji utvrdili kao vlasnici.

Godine 1495. franjevci u Ludbregu posjedovali su četiri porezna dima. Iduće godine spominje se ludbreški kaštel. Ludbreg se također spominje 1500. godine. Godinu dana kasnije u Ludbregu se spominju četiri svećenika: Mihael, koji je bio župnik i vicearhiđakon, Stjepan, koji je vjerojatno bio u miru, Andrija iz Rasinje i Blaž “de Rachcha”. Godine 1507. župnik je posjedovao dva porezna dima, a u trgovištu je Bernard Turoczy držao 43 porezna dima. Vlastelinstvo se dijelilo na Gornju Provinciju koja je imala 78 i na Donju Provinciju u kojoj su popisana 73 porezna dima. Franjevci su držali četiri dima. Ludbreg se spominje 1508. godine. Gornja Provincija je 1513. i 1517. godine imala 88, a 1520. godine ukupno 86 poreznih dimova. Donja Provincija je 1513. godine imala 75, 1517. – 78, a 1520. godine 77 poreznih dimova. U trgovištu su 1513. godine popisana 43 porezna dima, 1517. broj dimova je pao na 42, a 1520. godine popisano je 40 dimova (i dva siromaha).

Na razvitak ludbreškog trgovišta odigralo je ulogu i proštenište nastalo početkom XV. stoljeća na temelju vjerovanja u događaj iz 1410. godine kada se u ludbreškoj crkvi Presvetog Trojstva vino pretvorilo u Isusovu krv pa je ludbreški vlastelin Ivan Čuz utemeljio zasebnu plebaniju u čast Kristove Krvi. Na to se proštenište počelo okupljati okolno stanovništvo. Slična prošteništa u srednjem vijeku nisu imala samo religioznu funkciju. Na njima se istovremeno vršila razmjena dobara, te su se mnoga razvila u velike sajmove. Papa Leon X. 14. travnja 1512. posebnom je bulom potvrdio ludbreško proštenište i ujedno podijelio oproste svima koji na Tijelovo, Malu Gospu i blagdan Sv. Tome posjete ludbrešku crkvu i poklone se njenoj relikviji. Ti su dani postali dani ludbreških sajmova.

Najranija povijest crkvenih redova i samostana u ludbreškoj Podravini obavijena je istim mrakom kao i povijest župa. Ludbreški vlastelin Nikola Ludbreški pomogao je oslobođenje tvrđave Bele koju su teutonci oteli crkvenoviteškom redu ivanovaca (hospitalaca). Zna se i to, a i prije smo rekli da je posjed Črnec kod ludbreške tvrđave bio do 20-ih godina 14. stoljeća posjed ivanovaca. Uz župnu crkvu Sv. Trojstva u Ludbregu se 1373. godine spominje i samostan franjevaca, koji su možda preuzeli posjede ivanovaca. Samostan se održao samo do 1547. godine kada su ga opustošili Osmanlije. Franjevci su običavali osnivati svoje samostane u razvijenim gradskim naseljima, što samo potvrđuje podatke da je Lud­breg u srednjem vijeku bio razvijeno gradsko naselje, ali osnivanje samostana u Ludbregu 1373. zna­čilo je da je Ludbreg već tada bio sa značajkama gradskog naselja, ako ne i značajnije gradsko naselje bar za ovaj dio Hrvatske. Uloga samostana u odnosu na župnu crkvu s obzirom i na razvijanje centraliteta Ludbrega bila je manja, ali za to nije bilo ni potrebe, no samostan je svakako bio kulturno središte.

Studenti

Najstarije škole vezane su uz crkvena središta, ali su vjerojatno i franjevci u drugoj polovici 14. i cijelom 15. stoljeću imali ulogu u obrazovanju Ludbrežana. Kao dokaz da su ludbreški stanovnici morali svoje znanje dobivati od ranijih dana su i studenti iz Ludbrega na europskim sveučilištima, primjerice 1413. na sveučilištu u Beču studirao je Paulus iz Ludbrega, a 1421. Klement također iz Ludbrega. Kasnije su na istom sveučilištu studirali 1455. g. Barnaba de Ludbregh i 1539. g. Johanes Czulakius de Ludbregh. Moramo pretpostaviti da je studenata iz Ludbrega bilo više, ali nisam trenutno mogao doći do podataka s nekih drugih europskih sveučilišnih središta, pogotovo u obližnjem Pragu koji je bio tada vrlo atraktivan. Jezgru intelektualne elite građanstva činili su literati, uglavnom gradski pisari, te poneki župnik. U njihovim se osobama sjedinjavala djelatnost grada kao kulturnog središta s njegovom administrativnom i vjerskom ulogom. Početkom 16. stoljeća zabilježena su imena nekih Ludbrežana u varaždinskim gradskim zapisnicima. Tom se prilikom spominje Stjepan “Sodecz de Ludbreg”, bravar Ivan Mihalj Zelenik i trgovac Petar. Upravo su ovi podaci dokaz da je u Ludbregu razvijen obrt kao izvanagrarna djelatnost, a uz njega je prisutna i trgovina, što je sve dokaz daje Ludbreg te 1521. bio razvijeno gradsko naselje u odnosu na okolna, izuzevši Varaždin, Križevce, Gradec i Koprivnicu. Oni vjerojatno nisu jedini predstavnici svojih staleža u gradu, a uz obrtnike i trgovce možemo pratiti razvoj poštanske službe u Ludbregu. Prvi podatak o pošti u Ludbregu je iz oko 1555. godine.

Sajmovi su jedan od najvažnijih činitelja u stvaranju gradskih naselja. No, za nastanak gradova nisu bili bitni godišnji na koje su dolazili trgovci s luksuznom robom, nego upravo lokalni sajmovi, na kojima se snabdijevalo lokalno stanovništvo. Takvi su sajmovi, u najmanju ruku, morali biti tjedni, a samo je zadovoljavanje svakodnevnih potreba lokalnog tržišta moglo neko mjesto učiniti privlačnim za stalno naseljavanje trgovaca i obrtnika. Vjerojatno je takva situacija bila i s Ludbregom, ali pouzdano se tjedni sajam ovdje spominje tek 1562. godine.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI