NIŠT’ SE NIJE PROMIJENILO Ljudi su ovdje isti kao u 17. stoljeću, jedino nas malo zakoni drže pod kontrolom

Šteta je što ogađujemo politiku, tako radimo sami protiv sebe. Na taj način radimo negativnu selekciju, olakšavamo to da se u strankama probijaju ljudi s manje kvaliteta.


Autor: podravski.hr — 31.12.2017. / 17:00 Aktualno

Koprivnički književnik Marko Gregur

Samo su četiri romana u cijeloj povijesti hrvatske književnosti napisana na kajkavskom jeziku. Četvrti je napisao Koprivničanac. Povijesna satira o tome kako se kod nas „ništ nije promenilo“ od 17. stoljeća do danas na policama knjižara našla se u veljači, a kritičari su je odmah dočekali s lovorikama, neki su čak napisali da se radi o prijelomnom djelu novije hrvatske književnosti. Marko Gregur, autor književnog hita Kak je zgorel presvetli Trombetassicz, govori o tome zašto je za mjesto radnje odabrao Kprivnicu i zašto je roman napisao na kajlavskom.
Kako je ekonomist po formalnome obrazovanju postao književnik?
– Formalno obrazovanje u umjetnosti, osim u izvedbenima, nije važno. Studiram ekonomiju, pa tri godine odnosa s javnošću, onda još dvije godine međunarodnih odnosa i diplomacije i to sve utječe na formiranje čovjeka, no književnost se može čitati doma mimo svih programa. Ono kaj nas stvarno formira kao pisca jesu prve knjige pročitane u djetinjstvu – Zvižduk s Bukovca, Winettou i te stvari. Moraš čitati da pišeš.
Dobro, ali kad ste osjetili pobudu da pišete, je li postojao trenutak u kojemu ste od konzumenta postali proizvođač?
– Dugo mi, zapravo, nije sinulo da to ide oduvijek. Kasnije počneš razmišljati otkud idu ti pravci koji se nađu u jednoj točki. Sjećam se kako se u četvrtom razredu osnovne škole pisala pjesmica za ocjenu. Sat počne, vidim da sve štreberice pišu, a meni ne ide. Uzmem onda udžbenik, stavim ga na koljena i otvorim ga tamo pred kraj, vidim pjesmu nekog tipa iz Peteranca i krenem to obraditi. Pjesma se zvala Lastavice i počinje: Došle su denes, bile su dve. A ja stavim: Došle su denes, bile su tri. Malo sam pojačal Galovića. Za dva dana dođu ocjene, dobijem peticu. A onda, pri kraju godine, dođe nastavnica u razred i kaže: Marko, danas učimo tvojeg pjesnika. Ja sam mislil da pem u zatvor. Ne znam koji je to trenutak u kojemu postaješ pisac, mislim da to postaješ svaki dan kad pišeš. To je stalna potreba za dokazivanjem.
Vele da je Hemingway pisao dok se kupao u kadi. Neki pišu po šest sati dnevno, neki samo kad dođe inspiracija. Kako stoje stvari s vama?
– To s kupanjem je zanimljivo, više ih je pisalo u kadi. Dalton Trumbo sve svoje scenarije napisao je u kadi. I ja znam pisati u kadi, a ako i ne pišem, često mi u kadi na pamet padaju ideje. A inspiracija? Ne vjerujem u muze. Postoje trenuci koji su bolji od drugih, ali sve je u čovjeku, u oku promatrača, pisati se može uvijek. Roman, kompozicija, to je maraton, mora se pisati kontinuirano. Malo je drukčije jedino s poezijom, nju je teško pisati svaki dan.
Pišete li na kompjutoru ili papiru? Zar se to ne smoči u kadi?
– Trumbo je imao posebnu dasku, baš si to mislim nabaviti. Pišem rukom i onda prepisujem. Prvo, rukom pišem najbrže, i drugo, pišem svugdje – u vlaku, na plaži – tekica je uvijek sa mnom.
Koliko vam je trebalo da uobličite Trombetassicza?
– S njim je otpočetka čudna priča. Nikad nisam mislil da bum napisal roman na kajkavskom. Moj prijatelj Hrvoje Petrić stalno me je nagovaral da bi trebal napisati knjigu koja se bavi Koprivnicom, a kak je on povjesničar, nagovaral me je na povijesnu radnju. Jedamput sam mu rekel: Da, okej, bum onda nekaj iz 19. stoljeća. No, kak je on ekspert za 17. stoljeće, rekel mi da bi se trebal baviti tim stoljećem. I onda mi je donesel zapisnike koprivničkog poglavarstva iz tog razdoblja i svoju knjigu Koprivnica u 17. stoljeću. A ja sam vrlo ozbiljan čitatelj, jedan od onih koji čitaju kaj piše na wc-papiru dok prolaze ulicom, tako da su me te knjige u potpunosti ponesle. Počel sam ih čitati u prosincu, a lani u šestom mjesecu prva verzija romana bila je gotova. Pisal sam ga tri meseca.
O, to je zbilja išlo brzo…
– O jeziku uopće nisam razmišljal. Napisal sam prvu rečenicu: Odmah vjutro skoro su ga pregazile svinje, i videl sam da to nikak nemre biti: Odmah ujutro gotovo su ga pregazile svinje. Jezik je došel sam. Nikad se ne bih usudio napisati roman na kajkavskom jeziku zbog osjećaja da to nisam u stanju. Na kraju je išlo brzo.
Roman je sjajno prihvaćen. Jeste li iznenađeni?
– Super je krenulo, iznad svih očekivanja. Književnost koja nije na standardu obično završi ili kod malih izdavača ili u samizdatu i teško dolazi k velikim izdavačima. Mislim, to je logično – iovako mali broj čitatelja u Hrvatskoj zbog kajkavskog smanjujete na četvrtinu. Imao sam tu sreću da se za roman zainteresirao Kruno Lokotar, bivši urednik u Algoritmu. On je sjajno odradio stvari i sve je krenulo, i književni časopisi i dnevne novine, čak u Slavoniji i Istri, što mi je posebno zanimljivo, objavili su kritike romana.
Na pomolu je prijevod na slovenski?
– Knjiga je na hrvatskom objavljena u veljači, a u prijevodu Tome Podstenšeka i izdanju Litere upravo bi trebala biti objavljena u Sloveniji, tako da se prijevod na slovenski dogodio ekspresno.
Radnja romana vrti se oko političkih spletki u Koprivnici u 17. stoljeću, unutra su i izbori, spominje se i javno-privatno partnerstvo… Mislite li da naši političari, bivši i sadašnji, štucaju?
– Povijest mi služi da iz prošlosti pišem o sadašnjosti. Ne bavim se pojedinim političarima, jer mislim da je šteta trošiti književnost na takve stvari. Bavim se širom slikom, ali moguće je da će se netko i prepoznati. I ja se prepoznajem u nekim likovima.
Znači, ipak to nije roman s ključem? Likovi nemaju konkretne uzore u sadašnjosti?
Matisse veli: Sastavljen sam od svega što sam vidio. Sigurno da je ono kaj me okružuje utjecalo na moje likove. Nije mi bila ideja potrošiti šest mjeseci života da napišem 200 stranica o nekom tipu koji mi se ne sviđa, ili sviđa, svejedno.
Ali kao pisac imate na raspolaganju luksuz da onoga koga ne volite u svom romanu, recimo, ubijete…
– Jednog meni dragog Koprivničanca u romanu koji još nije objavljen ubio sam, odnosno počinio je samoubojstvo. On to zna i svaki put kad me vidi kaže mi: Ti si mene ubil. Tako da pazim s ubojstvima.
Koliko se razlikuju Koprivnica danas i Koprivnica o kojoj pišete u Trombetassiczu?
– Fascinantno je to kak se ljudi uopće ne mijenjaju. Isti su u 17. stoljeću i danas. To je čudo. Vidi se to iz zapisnika poglavarstva, iz tužbi, to kaj ljudi rade jedni drugima… kao da čitate Gruntovčane. Jednom tipu vele da je siloval kravu, onda se on brani da nije. Napredovali smo samo toliko koliko su napredovali zakoni i propisi koji nas drže pod kontrolom. Ta ideja da smo isti zapravo je okidač radnje moga romana.
A kakvi su onda bili naši političari u usporedbi s današnjima?
– Šteta je što ogađujemo politiku, tako radimo sami protiv sebe. Na taj način radimo negativnu selekciju, olakšavamo to da se u strankama probijaju ljudi s manje kvaliteta. Sjećam se kak se nekad govorilo kak imamo puno doktora u politici, da kaj će nam tolko. Evo, sad više nemamo doktora, a koga imamo? Naš odnos prema politici i političarima – a siti smo ih jer nam je jako loše – vraća nam se negativno. Politika je važna i morali bismo biti aktivniji u zahtjevu da političari budu bolji.

 

Marko Gregur u naručju oca, bivšeg župana Nikole Gregura

I vaš otac bio je političar, župan. Koliko je ta činjenica utjecala na vas u djetinjstvu?
– Nije me to uopće opterećivalo. Mislim da moj tata zapravo i nije političar, on je u svemu tome završil slučajno, kad su u Hrvatsku došle promjene. Danas ga ne mogu zamisliti u politici, njemu se o njoj ne da ni razgovarati. Ponosan sam na to da je uvek bil normalan i pristojan prema svima, to mi je važnije od svega. Neke ljude ponesu funkcije, oni se pretvore u funkciju, i to mi užasno ide na živce, jer znam da ne mora biti tako.
Je li tata pročital Trombetassicza? Kaj vam je rekel?
– Puno mi znači da ju je uopće pročital. Dopala mu se.
Kak vidite Koprivnicu danas, kak živimo?
– Najbolje vidim Koprivnicu kad odem iz nje. Treba biti objektivan i reći da živimo bolje nego puno hrvatskih gradova, a živimo gore nego negdje vani. Imamo tvrtku staru 70 godina i sve skupa nas drži, ali veli se da dok jedan veliki hrast raste, to je super, ali ispod njega nema mladica. U kontekstu kulture, koja me najviše zanima, postoji mnogo privatnih inicijativa, ali nam nedostaje nekakav centar za kulturu, ljudi koji bi se bavili samo time.
Vi niste profesionalac u književnom poslu, od njega kod nas mogu živjeti valjda samo Jergović i Tomić, zar ne?
– Ne mogu ni oni živjeti samo od književnosti. Da biste zarađivali od književnosti, morate stvarno biti ok, morate biti gore – to nije kao u nogometu, ono, kad igraš treću ligu pa ipak zaradiš neku lovu. Od Trombetassicza jesam nešto zaradio, knjiga se dobro prodaje, zasad 700 primjeraka. Sad se radi radiodrama za Hrvatski radio, pa ću dobiti honorar, pa je tu prijevod na slovenski i opet honorar. No, kad se to sve zbroji, ne radi se o fantastičnom iznosu. Usto, nemate nikakvu sigurnost. U nekim mjesecima kapne dosta honorara, a onda dođu sušni.
Na čemu sada radite? Planirate li novi roman na kajkavskom?
– Kao što čitam puno knjiga u isto vrijeme, tako i radim na više stvari. Pripremam roman na standardu, koji bi trebao izići nagodinu. Riječ je o intimnoj priči između muškarca i žene i njihovim pokušajima da poslože život. Radim i na zbirci priča. Vjerujem da ću napisati još jedan roman na kajkavskom i dao sam si nekakav rok. Deset godina. Nastojat ću da to bude suvremena tema, razmišljam o suvremenoj satiri, za to ima materijala.
Sa svojih 35 godina još se ‘službeno’ vodite kao mladi pisac, gotovo pa književna nada. Gdje je tu prag zrelosti?
– Nekad se s tim ode u karikaturu, pa se ljude od 50 godina najavljuje kao mlade autore. Mislim da je baš 35 godina nekakva granica, kao i u životu. Nadam se da sam s Trombetassiczem prekoračio taj prag i da je riječ o zrelom djelu. No, uvek bum pokušal sačuvati dete u sebi.
Slažete li se s Krležom kad veli da je svinjarija kak su Gaj i ekipa hitili kajkavski kao truplo kroz prozor?
– Da, ja to sigurno ne bi napravil. Bilo bi mi draže da je kajkavski službeni jezik. Ja ga i zovem jezikom, jer od mame i tate ne dobivamo materinski dijalekt, nego jezik. Mi kajkavci u sebi imamo nekaj, da ne velim podaničko, zbog čega smo uvek pristojni i pazimo da drugima damo prednost. Dalmatinci, recimo, u književnosti, filmu i glazbi stvaraju jake likove, a najpoznatiji kajkavski lik je Dudek. Njegov kontrapunkt je Cinober, koji baš nije savršena osoba. I mi jesmo tu negde između te dve krajnosti.

FOTO: NIKOLA WOLF

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn