Njemački je u Koprivnici bio važniji od hrvatskoga, vjeronauk obavezan, a učenike se strogo kažnjavalo

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: Dr. Hrvoje Petrić

Josip Vargović rodio se u Peterancu 26. veljače 1866. godine, a školovao se u Peterancu i Varaždinu. Kao pravaš i sljedbenik nauka Ante Starčevića 90-ih godina 19. stoljeća izabran je za zastupnika u koprivničko Gradsko zastupstvo. Josip Vargović oko sebe sakupio je izbornike te je na izborima 1906. godine postao gradonačelnikom grada Koprivnice. Gradom je upravljao do jeseni 1913. godine. Umro je 13. travnja 1919., smatra se jednim od najučinkovitijih i najuspješnijih koprivničkih gradonačelnika.

Vrijeme neposredno prije dolaska na čelo Koprivnice Josipa Vargovića kao i njegovo gradonačelničko razdoblje uvelike je obilježilo modernizaciju grada. U ovom članku predstavljam neke elemente povijesti školstva i upravno-političkog stanja u Koprivnici početkom 20. stoljeća, kao i posljednjih desetljeća 19. stoljeća.

Negdašnja pučka škola u Koprivnici

U Koprivnici je prema hrvatskom školskom zakonu škola od 1875. godine nosila službeni naslov “Obća pučka dječačka i djevojačka škola”, koja je imala organiziranu nastavu kroz četiri školske godine posebno za učenike i posebno za učenice, te dodatno po dvije godine (razreda) opetovnice. Primjerice, prema Godišnjem izvješću školske godine 1878./79., kada je upraviteljem škole bio Jakov Šalamon (imenovan 1876.) školu je završilo 189 dječaka i 161 djevojčica, dok je u opetovnici bilo 67 dječaka i 41 djevojčica. Tada je u gradu bila jaka židovska zajednica jer je po vjerskoj strukturi tada bilo 70 učenika židovske vjere, šest pravoslavne, dok su ostali bili rimokatolici.

Šegrtska škola

Koprivničko školstvo je posebice unaprijeđeno 15. listopada 1886. godine kada je pri koprivničkoj pučkoj školi otvorena šegrtska škola s tri razreda višeg odjela. U nastavnom planu nižeg odjela šegrtske škole predavalo se čitanje i slovnica, sastavci, računstvo, krasopis i risanje, a u višem odjelu u prvom razredu: moralna i opisna štiva, poslovni sastavci, račun, prirodopis, risanje s mjerstvom i vjeronauk; u drugom razredu: računstvo, zemljopis, povijest, naravoslovlje, poslovni sastavci, risanje, risanje s mjerstvom i vjeronauk; u trećem razredu: računstvo, zemljopis, povijest, knjigovodstvo i obrtničko zakonodavstvo, naravoslovlje, risanje s mjerstvom, lučba i vjeronauk.

Broj učenika na koprivničkoj šegrtskoj školi kretao se od 50 pa do 120, što govori o snazi i razvoju obrta u gradu. Primjerice 1892. godine šegrti su izučavali obrte za: bravara, brijača, čizmara, klobučara, kobasičara, kovača, krojača, licitara, ličioca, limara, mesara, mlinara, kožara, opančara, pekara, postolara, remenara, rezbara, slagara, stolara, tapetara, trgovca, užara i zidara.

Josip Vargović

Godine 1892. otvara se suvremena školska zgrada, a škola se proširuje na pet razreda. Višu dječačku i djevojačku pučku školu, odnosno peti i šesti razred, Koprivnica dobiva 1902. godine. Nekoliko godina kasnije, 1906. godine formirana je u Koprivnici i mala realna gimnazija, a njenom otvaranju prethodilo je uvođenje sedmog razreda više pučke škole 1903. godine te osmog razreda godinu dana kasnije. Tako je u okviru koprivničke škole djelovala niža pučka škola, viša pučka škola i šegrtska škola, a povremeno su naznačivane i posebne stručne škole, odnosno to su bili uglavnom tečajevi za djevojčice u domaćinstvu, šivanju, krojenju i sl.

Zahvaljujući djelovanju istaknutog skladatelja, zborovođe, kapelnika i pedagoškog djelatnika Tome Šestaka, Koprivnica među prvim gradovima u ovom dijelu Hrvatske dobiva osnovnu glazbenu školu još 1874. godine, a tu školu je polazilo u pojedinim godinama i više od 40 učenika.

Za nastavu u pučkoj školi korišteni su strogo propisani udžbenici i knjige, a od kraja 19. stoljeća uglavnom je tiskano dovoljno domaćih udžbenika naših autora. Svaki godišnji izvještaj o radu koprivničke pučke škole sadrži i popis potrebnih udžbenika. Uz plan sati za pojedine predmete, temeljito je naveden i osnovni program. Nastava se izvodila u klasičnim razredima, a zbog malog broja učitelja, ti su razredi bili vrlo brojni, pa čak i više od 60 učenika. Zbirka učila svodila se na neke najosnovnije sprave iz fizike i kemije, zatim na geografske zidne karte, nešto pribora iz biologije te na sprave za tjelesnu kulturu. Nakon izgradnje nove školske zgrade (1892.), škola je raspolagala i ovećom dvoranom za tjelesni odgoj, a u školskom dvorištu su uređena igrališta. Posebna pozornost posvećivala se školskoj knjižnici. Primjerice 1912. godine učiteljska knjižnica je imala 1453 knjige, a učenička 513 knjiga.

Potpis Josipa Vargovića

Posebna pozornost posvećivala se i školskom vrtu. Primjerice 1892. godine u njemu se nalazilo 800 oplemenjenih voćaka i 250 divljaka te više trsova vinove loze. Bile je zasijano sjeme dudovine, a uređeno je i pokušalište. Također se uvodilo i pčelarstvo uz pomoć gradskog zastupstva.

U to vrijeme posebno se pazilo na duhovni život te je vjeronauk bio obvezatan predmet u svim razredima. Škola je imala posebnog učitelja za vjeronauk, a kontrolu i ispitivanje znanja najčešće je obavljao mjesni župnik.

Česte kontrole

Pregledi škole i kontrola učiteljskog rada bili su vrlo česti. Nadzor i uprava škole obavljali su se s nekoliko razina: od strane organa Kraljevske zemaljske hrvatske vlade, Županije bjelovarsko-križevačke i konačno od Gradskog poglavarstva Koprivnice. Nakon donošenja prvog hrvatskog školskog zakona, u koprivničku pučku školu uveden je školski odbor, u kojem je obično predsjedavao gradonačelnik, brojio je obično od 9 do 15 članova. Primjerice 1911. godine školski odbor je djelovao u sastavu: Josip Vargović – gradonačelnik, predsjednik, te članovi: Arnold Betlheim, ravnatelj Gradske štedionice, Jacques Hirsehler, veletrgovac, Ivan Čupan, čizmar, Petar Dretar, remenar, Simon Hessel, kotarski rabin, dr. Mirko Kasumović, ravnatelj bolnice, Josip Kirar, ravnatelj škole, Jakob Nemec, ratar i Stjepan Zagorac, župnik.

Pučka škola je 1884.godine osnovala posebnu organizaciju za pomoć siromašnim učenicima pod nazivom “Dobrašin”. Broj zaposlenih učitelja, stručna popunjenost nastave kao i materijalni te društveni položaj djelatnika ponešto se s vremenom poboljšavao. Usprkos poteškoćama, ujedno se i broj djece u koprivničkoj pučkoj školi povećavao. Npr. 1877. godine na pučkoj školi u Koprivnici je radilo 11 učitelja, 1892. 13, 1900. 15 učitelja, a 1911. godine radili su: Josip Kirar, Ivan Majnarić, Fran Jurković, Stjepan Gjegerce, Julija Jiroušek, Dragutin Gubl, Stjepan Haberštok, Gjuro Popović, Simon Hessel, Marija Herceg, Marija Jembrić, Zlata Mihoković, Marija Vidoša i Vilma Židovce. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća školom su upravljali: Jakov Šalamon (1876.-1886.), Gjuro Ester (1886.-1892.), Mijo Židovec (1892.-1908.) i Josip Kirar (1908.-1919.). Koprivnički učitelji bili su vrlo angažirani u društvenom, kulturnom i političkom životu grada, kao i u svom strukovnom udruženju – Učiteljskom društvu za grad i kotar Koprivnica. Uz to valja spomenuti da je 1912. godine osamostaljena Gradska djevojačka niža pučka škola s ravnateljicom Marijanom Jemrić, a u okviru ove ustanove djelovala je pred prvi svjetski rat posebno ženska stručna škola.

Od 1857. godine nastava se odvijala u današnjoj gradskoj vijećnici, ali zbog porasta broja učenika i proširenja oblika obrazovanja ukazala se potreba za gradnjom nove škole te je 1892. godine, 20. listopada svečano otvorena nova zgrada pučke škole (srušena 1945. godine), a ubrzo je zgradu i školu posjetio dr. Izidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu tadašnje hrvatske vlade. U toj zgradi započela je 1906. godine radom i novoosnovana mala realna gimnazija s tri razreda.

Stara koprivnička gimnazija

Osnutak Privremene male realne gimnazije donesen je na molbu Gradskog zastupstva predvođenog gradonačelnikom Josipom Vargovićem Kraljevskoj zemaljskoj vladi Hrvatske u Zagrebu. Odluka o osnutku donesena je 25. kolovoza 1906. godine, a bilo je upisano 89 učenika i 56 učenica. Nastavnički zbor bio je malobrojan, a stručna sprema nastavnika neadekvatna. Prvi predavači bili su: Mile Cindrić, privremeni upravitelj, Stjepan Horvatić, Gustav Antolković, Lazar Pejić, dr. Dinko Gudek, Đorđe Popović, Simon Hessel, Tomo Šestak i Paula Frank.

Nova zgrada

Potkraj 1907. godine počela se graditi nova zgrada gimnazije (današnja zgrada Osnovne škole Antun Nemčić Gostovinski). Radove je izvodilo zagrebačko poduzeće Carnelutti uz sudjelovanje gradskih obrtnika i građevnih djelatnika. Nova zgrada predana je na uporabu 15. rujna 1908. godine, a na otvorenje je stigao tadašnji ban Pavao Rauch. Time su sazrjeli uvjeti da koprivnička gimnazija dobije i četvrti razred te postane potpunom. To je ozakonjeno potpisom Kraljevske zemaljske vlade Hrvatske 9. prosinca 1908. godine, a uz odobrenje tadašnjeg cara i kralja Franje Josipa I. od 25. studenog 1908. godine škola je dobila ime – Kraljevska mala realna gimnazija u Koprivnici.

Od osnivanja do početka Prvog svjetskog rata broj učenika se popeo na oko 150. Gimnazijom u Koprivnici od početka su upravljali: Mile Cindrić (1906.-1907.), Vjekoslav Pacher (1907.-1909.), Milan Krasović (1909.-1910.), Stjepan Horvatić (1910. – 1912.) i Mirko Petričević (1912.-1915.).

Koprivnička gimnazija u to je vrijeme davala tipično klasično obrazovanje, u okviru kojega je velika pozornost poklanjanja jezicima i društvenim predmetima, te osobito vjeronauku. Još uvijek je karakteristična težnja prema germanizaciji pa je njemački jezik obvezan i za njegovo učenje je rezervirano više sati tjedno nego li za materinji hrvatski jezik.

Primjerice, školske godine 1909./10. školski zbor su činili: Stjepan Horvatić, upravitelj i nastavnik za latinski jezik, Gustav Antolković za risanje i mjerstvo, Branko Kalinić za matematiku, prirodopis, zemljopis i krasnopis, Dušan Troboz za zemljopis, njemački i francuski, Rudolf Šprehar za hrvatski, povijest i krasnopis, Đuro Kramer za matematiku, fiziku, kemiju i mjerstvo, Ivan Kolanđer za njemački, hrvatski i zemljopis, Zlatko Kolander za rimokatolički vjeronauk, Simon Hessel za židovski vjeronauk, Đorđe Popović za pravoslavni vjeronauk, Vilko Mahorić za gimnastiku, Zlatko Kolander predavao je još i grčki, Tomo Šestak pjevanje i Marijana Jemrić ručni rad za učenice.

Nastava se većim dijelom održavala na tradicionalan način verbalnog prenošenja znanja od profesora na učenike, a pravila ponašanja učenika bila su vrlo stroga i kruta. Koprivnička gimnazija značajnu je brigu poklanjala kompletiranju školskih knjižnica i zbirci nastavnih pomagala, a za to su postojali povoljni uvjeti. Tako je od prve školske godine 1906. do početka prvog svjetskog rata 1914. godine broj knjiga u učiteljskoj knjižnici porastao sa 141 na 1041, a u učeničkoj knjižnici od 142 na 903 knjige. Također su postojale zbirke pomagala: geografsko-historijska, prirodopisna, fizikalna i kemijska, za prostoručno i geometrijsko risanje. Na gimnaziji je do prvog svjetskog rata djelovao mješoviti pjevački zbor, a postojalo je i skautsko (izviđačko) udruženje te Društvo za potporu siromašnih učenika.

Upravna struktura grada potkraj 19. stoljeća sastojala se od gradskog zastupstva i gradskog poglavarstva. Na čelu grada bio je gradonačelnik, a zamjenjivao ga je podnačelnik. Gradsko zastupstvo činili su zastupnici izabrani u prvom ili drugom izborništvu. Primjerice, 1889. godine gradsko zastupstvo imalo je sljedeće odbore: politički odbor, pravni odbor, gospodarski odbor, građevni odbor, financijski odbor, kandidacijski odbor, kontrolni, regulatorni, gradski školski odbor, disciplinarni, bolnički upravni odbor, reklamacijski odbor za reviziju stalnih listina za izbor saborskih zastupnika, reklamacijski odbor za rješavanje pritužbi protiv izbornih lista za popunjenje gradskog zastupstva i izborni odbor. Gradsko poglavarstvo su činili činovnici: perovodno osoblje (gradski vijećnik i gradski tajnik), strukovno osoblje (gradski blagajnik i poreznik, gradski računovođa, gradski šumarski činovnik, gradski fizik, gradski živinar, gradski baždar i pisar), pomoćno osoblje, konvenvcionalno osoblje, mjesni sudac i podvorno osoblje. Gradsko poglavarstvo bavilo se državnim redarstvom, javnom sigurnošću u preventivnom i represivnom smjeru, javnim moralom, javnim poretkom, narodnim gospodarstvom, zdravstvenim redarstvom, tržnim nadzorništvom, građevnim i gasilačkim redarstvom, očevidnošću, vojničkim poslovima, obrtom i trgovinom, poslovima uprave, publico-političkim poslovima, državnim porezom, bogoštovljem i nastavom, ubogarstvom, gospodarstvom gradske općine, patronatskim bogoštovnim poslovima općine, narodnim gospodarstvom, građevinarstvom općinskim i privatnim te grobljima. Sav posao odvijao se u tri referade.

Briga o gradu

Grad je posebno vodio gradsku blagajnu koja se sastojala iz domaće, uboške, blagajne školskog zavoda, školske i pologovne blagajne te jamčevina. Također je postojao i gradski porezni ured, gradsko računovodstvo, gradski baždarski ured koji se bavio baždarenjem i vodio gradsku mosnu vagu. Postojala je i posebna uprava gradskih daća kao i gradski mjesni sud. Grad je posebnu brigu vodio o popunjenju proračuna, o zakladama, gradskim šumama, gradskoj ciglani, gradskim livadama, oranicama, cestama, mostovima i zdencima, rasvjeti, gradskim zgradama, obrtu, trgovini, zdravstvu, školstvu, itd.

Koprivnica je krajem 19. i početkom 20. stoljeća imala vrlo buran i raznolik politički život, a u političkom životu tada su dominirali pravaši, koji su zamijenili unioniste i narodnjake. Gradom Koprivnicom su upravljali gradonačelnici: Franjo Poljak (1886.-1889.), Vikor Špišić (1889.-1891.), Koloman Matačić (1891.-1893.), Aleksa Mikac (1893.-1894.), dr. Ante Pavelić, zubar (1896.), E. Schmidt (1898.), Ljubomir Živković (1901.-1902.), Žiga Maravić (1903.), dr. Matija Malančec (1904.-1905.), Dragutin Pavlinić (1905.-1906.), Josip Vargović (1906.-1913.) i Fran Kamenar (1913.-1919.).

Saborski zastupnici u tadašnjem Hrvatskom državnom saboru koji su zastupali grad Koprivnicu bili su krajem 19. i početkom 20. stoljeća: Viktor Špišić (1865.-1875.), Josip Beruta (1875.-1884.), dr. David Starčević (1884.-1885.), Fran Pevalek (1885.-1887.), Juraj Rukavina (1887.-1892.), dr. Stjepan Vučetić (1892.-1894.), dr. Ivan Ružić (1894.-1897.), dr. Ljudevit Schwartz (1897.-1901.), Josip Karlović (1901.-1906.), Stjepan Zagorac (1906., 1908.-1918.) i dr. Ivan Banjavčić (1906.-1908.).

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI