Njihova povijest u Koprivnici vrlo je bogata: ‘Na nebu su se vidjela tri sunca!”

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Franjevci su nekoliko stoljeća imali samostan u srednjem vijeku koji su morali napustiti u vrijeme ratova s Osmanlijama. Vratili su se u 17. stoljeću. No kako je u  Koprivnici djelovala razmjerno mala franjevačka redovnička zajednica, gradnja samostanske crkve bila je skromnija u odnosu na reprezentativnije franjevačke samostanske komplekse građene u 17. stoljeću (npr. u odnosu na zagrebački iz 1624., varaždinski iz 1626., križevački iz 1627., čakovečki iz 1659. itd.). Općenito su se franjevačke crkve na prostoru današnje sjeverozapadne Hrvatske gradile dijelom po uzoru na zagrebačku crkvu sv. Franje.

Ova je pak bila, po svemu sudeći, projektirana po tlocrtnom tipu franjevačke crkve u Beču (1603.-1611.). U koprivničkoj franjevačkoj crkvi je došlo ne samo do reduciranja dimenzija spomenutih crkva, nego je prisutno «nepostojanje za srednjovjekovnu i ranobaroknu franjevačku arhitekturu karakterističnog dugog redovničkoga kora» tako da je njeno svetište kratko «kao u istodobnim župnim crkvama» (K. Horvat-Levaj). Smatra se da su manje dimenzije i jednostavnija prostorna organizacija nadoknađene 1692. prigradnjom koprivničke loretske kapele (srušene u potresu 1778.), što je možda bilo nadahnuto proširenjem franjevačke crkve na Trsatu.

Iako su franjevci željeli da im se dodjeli crkva sv. Nikole (koja se ranije zvala sv. Marije i bila je franjevačka), ta je ideja odbijena pa se trebala pronaći nova lokacija. Još 1673. nije bilo riješeno pitanje točne lokacije gradnje nove franjevačke crkve, što se vidi iz pisma od 11. ožujka 1673. godine. Sačuvan je i dopis vojnokrajiških vlasti pisan u Grazu 20. ožujka 1673. godine u kojem piše da «glede oca franjevaca u Koprivnici i njihove zapuštene župne crkve i molbe da se (ona) ne napusti protiv poštenja» treba još obavijesti.

Dio dokumenta o franjevcima s kraja 17. stoljeća

Vrlo brzo nakon toga pristupilo se gradnji franjevačke crkve na današnjoj lokaciji u Koprivnici. Zanimljivo je da je nova franjevačka crkva u Koprivnici bila posvećena sv. Antunu Padovanskom čije se štovanje na ovim prostorima počelo širiti u drugoj polovici 17. stoljeća. Koprivnički franjevački samostan s crkvom i zvonikom bio je građen od 1675. do 1685. godine u jugozapadnom dijelu koprivničke utvrde u blizini renesansnog Dvorskog bastiona. Crkva sv. Antuna Padovanskog pravilno je orijentirana jednobrodna građevina, smještena na sjevernoj strani samostanskog sklopa.

Samostan

Prvi predstojnik koprivničke franjevačke rezidencije je 1662. bio o. Gabrijel Kersten, a 1668. se kao prvi gvardijan spominje o. Ladislav Janković. Nakon njega su, do kraja 17. stoljeća, kao gvardijani zabilježeni: o. Abraham Zelinić (prije 1671.), o. Danijel Zorko (1671.), o. Benigno Buzjaković (1672.), o. David Buday (1673.), o. Pavao Pentić (1674.), o. Danijel Košić (1675.), o. Timotej Međurečki (1676.), o. Ladislav Janković (1677., 1681.), o. Krizoston Kayzer (1679.), o. Andrija Franešić (1683.), o. Paškal Zwerger (1684.), o. Ljudevit Lachner (1686., 1689., 1695., 1698.), o. Rafael Jambreković (1688.), o. Mihael Brestovski (1690.), o. Pavao Levačić (1691.), o. Grga Šargač (1693.), o. Franjo Purgarić (1696.) i o. Ivan Falussy (1698.-1699.).

Prema trenutnom stanju istraženosti, u Koprivnici je tijekom 17. stoljeća rođeno devet franjevca – o. Antun Vajdić (Koprivnica 1636. – Čakovec, 1673.) i o. Antun Partlec (Koprivnica, 1661. – Varaždin, oko 1702.) i o. Benedikt Zeittl (ređen 1675.) i o. Bernardo Gamba (Koprivnica, 1691. – Ivanić, 1725.), o. Joahim Pettl (Koprivnica, 1690. – Varaždin, 1724.), o. Jakov Vidanecs (Koprivnica, 1631. – Križevci, 1680.), o. Leopold Blažić (Koprivnica, 1690. – Krapina, 1754.), o. Marko Banić (Koprivnica 1666., Čakovec, 1704.) i o. Matija Bedeković (Koprivnica, 1700. – Varaždin, 1756.), dok je istovremeno u okolici rođen samo o. Adam Hegedušić (Subotica, 1691. – Koprivnica, 1736.).

Od njih je posebno značajan Antun Partlec (Koprivnica, 1661. – Varaždin, oko 1702.). Franjevac je postao 1679. Studirao je na filozofskom učilištu u Varaždinu (1682.-1684.) i na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta drugog razreda u Zagrebu (1684.-1687.). Bio je vrstan organizator pa mu je kao vrlo mladom povjerena služba gvardijana u Varaždinu (1690.-1691.), Krapini (1691.-1693.) i Zagrebu (1694.-1695.). Nakon toga preuzeo je dužnost tajnika koju je obnaša kod dvojice provincijala: Alekse Buzjakovića i Maksimilijana Klarića Predavao je na filozofskome učilištu u Varaždinu (1689.-1691.) i na Generalnom učilištu u Zagrebu (1698.-1699.). Godine 1699. postao je provincijal franjevačke provincije sv. Ladislava, a tu je vrlo odgovornu službu vršio do smrti.

Spis koprivničkog gradskog poglavarstva vezan uz franjevce u 17. stoljeću

Kada je koprivnički franjevački samostan 1668. godine bio formalno proglašen pravim samostanom, provincijal o. Maksimilijan Tkalčević založio se kod vojne uprave i ishodio da su franjevci u Koprivnici postali vojni kapelani umjesto župnika. Tu su službu franjevci u Koprivnici obavljali do 1753. godine. Franjevci se kao koprivnički vojni kapelani spominju od 1672. godine, a za tu su službu dobivali mjesečnu plaću u iznosu od 16 rajnskih forinti.

Imenovanje vojnog kapelana funkcioniralo je na način da je jedan svećenik od uprave franjevačke provincije bio proglašen na tu dužnost. Uvjet je bilo poznavanje njemačkog jezika jer je u Koprivnici bilo dosta obitelji vojnih dužnosnika koje su govorile njemačkim jezikom. U 17. stoljeću od franjevaca su koprivničkim vojnim kapelanima bili: 1669. – o. Ladislav Janković, 1671. – o. Danijel Zorko, 1672. – o. Benigno Buzjaković, 1674. o. Mojsije Schloger, 1675. – o. Krizostom Keizer, 1680. – o. Dominik Prukmar, 1681. – Paškal Zwerger, 1684. – o. Ljudevit Lachner (1. imenovanje), 1686. – o. Izaija Mayer, 1689. – o. Ljudevit Lachner (2. imenovanje), 1693. – o. Maksimilijan Sedlmayer, 1696. – o. Hilarije Mayer, 1697. – o. Ljudevit Lachner (3. imenovanje) i 1698. – o. Cirjak Hueber. Iz ovih se podataka vidi da je od ukupno 12 vojnih kapelana u drugoj polovici 17. stoljeća, njih devet ili 75 posto nosilo njemačka prezimena. 

Bratovština od pojasa Sv. oca Franje Asiškog u koprivnički samostan uvedena je 1677. godine. Prema Franji Emanuelu Hošku «vjernici koji su pohađali franjevačke crkve, ubrzo su usvojili i franjevačke pobožnosti. Da potvrde svoju ljubav prema sv. Franji, primali su franjevački pojas kao izvanjski znak svoje pripadnosti velikoj franjevačkoj obitelji.»

Članovi su joj bili žene i muškarci, a na čelu bratovštine je bio voditelj. On je uvijek bio iz redova franjevaca-svećenika. Imenovala ga je provincijska uprava svake godine. Prema pisanju Paškala Cvekana «članovi su imali svoje pravilo, mjesečno su se sabirali u samostanskoj crkvi na misu i pouku. Njihov oltar je bio sv. Franje i za nj su se oni brinuli svijećama i cvijećem. Imali su svoj barjak i na župnim procesijama, osobito su na Tijelovo skupno sudjelovali. Velika su pomoć bili samostanu.» Osnivanje ove bratovštine moguće je promatrati u kontekstu potridentske barokne obnove katoličanstva na ovome prostoru, ali i kao pokazatelj katoličke pučke pobožnosti.

U franjevačku crkvu sv. Antuna Padovanskog redovito je tražeći duhovnu utjehu i pomoć dolazilo na sv. misu ili ispovijed pučanstvo iz šire koprivničke okolice. Zabilježeni su vjernici koji su primjerice bili iz Ludbrega odnosno Kloštra Podravskoga. Koprivnički franjevci pomagali su u duhovnom radu koprivničkim župniku nakon što su se normalizirali odnosi između njih i franjevaca.

Zanimljivo je da su koprivnički franjevci pružili odlučni otpor pri pokušaju dolaska pavlina u Koprivnicu krajem 17. i početkom 18. stoljeća. U arhivu su sačuvana brojna pisma župnika podravskih župa koji su ih u tome nastojanju pomagali.

Franjevci su bili dušobrižnici njemačkih časničkih obitelji te posebno onoga dijela vojne posade koji je govorio njemačkim jezikom. Da to nije bio problem pokazao sam ranije pokazujući da je većina koprivničkih franjevaca koji su vršili dužnost vojnog kapelana nosila njemačka prezimena. To je bilo moguće jer je provincija sv. Ladislava imala članove koji su potjecali iz Bavarske, unutarnjoaustrijskih zemalja ili Tirola. Uz to je postojala odredba da su klerici već u klerikatima uz latinski morali dobro poznavati njemački, mađarski i ilirski (hrvatski) jezik. Franjevci su propovijedi držali na njemačkom, mađarskom i ilirskom (hrvatskom) jeziku. Prema Paškalu Cvekanu, njemački se redovito propovijedalo u Zagrebu, Varaždinu, Križevcima, Čakovcu, Ivaniću i u Koprivnici.

Filozofsko učilište 

Franjevci Ladislavske provincije posebnu su pozornost posvećivali prosvjetnom djelovanju. Oni su najveću brigu posvetili odgoju svog svećeničkog i redovničkog podmlatka osnivanjem i uzdržavanjem raznih oblika prosvjetne djelatnosti. Franjevačko zakonodavstvo u 17. i 18. stoljeću dopuštalo je da svaka provincija u Redu može imati jedan generalni studij prve klase, a jedan ili dva generalna studija druge klase. Uz to su provincije mogle imati i studij filozofije, teologije, moralne teologije i govorništva na razini provincijskih studija. Generalni studiji stalno su bili u samostanima: u Zagrebu, u Varaždinu i Pečuhu, dok su se provincijski studiji mogli održavati povremeno u onim samostanima, koji su bili sposobni prehranjivati studente – klerike i po jednoga ili dva lektora.

Koprivnički franjevci dali su nemali doprinos obrazovanju u Koprivnici. U koprivničkom franjevačkom samostanu početkom 18. stoljeća počeo se održavati studij moralne teologije 1717-1718. godine, a kao prvi lektor je zabilježen o. Ambrozije Sokačić. Ubrzo je, 1719.-1720. u Koprivnici počelo s radom filozofsko učilište (studij filozofije) usmjereno prema franjevačkom generalnom učilištu u Zagrebu.

Za koprivničko školstvo zanimljivo je spomenuti još jedan podatak. Kada su se početkom 18. stoljeća pavlini natjecali za učitelje na koprivničkoj pučkoj školi, franjevci su ponudili gradskoj upravi da će besplatno davati za pučku školu dva učitelja za dva razreda i vjeroučitelja.

Kako bi se omogućilo što kvalitetnije obrazovanje, franjevci su u koprivničkom samostanu formirali solidnu knjižnicu, koja je u većoj mjeri sačuvana i danas, a od starijih knjiga postoji više od 2000 primjeraka, dio kojih je iz perioda do kraja 17. stoljeća, a među njima je i jedna inkunabula iz 1497. godine te 33 naslova knjiga tiskanih u 16. stoljeću.

U koprivničkom franjevačkom arhivu čuva se relativno bogata arhivska zbirka glazbenih notnih zapisa odnosno muzikalija, što svjedoči o kontinuiranoj brizi franjevaca za glazbu. Ladislavska provincija od svoga utemeljenja 1661. posebnu je pozornost posvećivala njegovanju crkvenog pjevanja kako liturgijskog, tako i pučkog. Osim toga, pažnja je bila usmjerena na gradnju orgulja i orguljanje u samostanskim crkvama. Pojedini su novaci novicijatima, samostanima profesorija i u klerikatima filozofskog i teološkog studija učili pjevati.

U 17. stoljeću su franjevci-svećenici doprinijeli koprivničkoj glazbenoj kulturi kao orguljaši (i pjevači). Prvi orguljaši-franjevci bili su: o. Fortunat Lendvaj (1675.-1677.), o. Ljudevit Lachner (1681.-1685., 1689.-1701.), o. Euzebije Buzjaković (1688.) i o. Josip Zetscher.

Iz 17. stoljeća sačuvano je tek nekoliko predmeta iz koprivničke franjevačke kulturne baštine. Uz dio samostana i crkve sv. Antuna Padovanskog, koprivničku franjevačku baštinu 17. stoljeća čini i nekoliko pokretnih kulturnih spomenika. Od njih sam ranije spomenuo sačuvanu knjižnu građu.

Izgleda da je po izgradnji samostanske crkve jedan od oltara bio posvećen Majci Božjoj. Prema Paškalu Cvekanu, ovaj je oltar uklonjen kada je izgrađena Lauretanska kapela koju je 1692. dala podignuti udovica Regina Barbara Albacher. Kapela je srušena u potresu 1778. godine. Lauretanska kapela pokazuje da je štovanje Loretske Gospe u koprivnički kraj prošireno još krajem 17. stoljeća. Samostanska spomenica kazuje da su se prigodom svečane procesije na dan Presvetog Trojstva 1692., prigodom posvećenja ove kapelice «na očigled mnoštva vjernika na nebu vidjela tri sunca.» Od izgubljenih umjetnina ne bi bilo na odmet spomenuti i staru propovjedaonicu srušenu u potresu 1778. godine, kasnije zamijenjenu novijom koja postoji i danas.

Osim spomenutoga, sačuvana je manja srebrna i djelomično pozlaćena pokaznica nastala u drugoj polovici 17. stoljeća u Augsburgu u radionici Georga Reischla (koji je u Augsburgu djelovao od 1654. do 1700.). Isti majstor je 1700. načinio srebrni i djelomično pozlaćeni kalež. U franjevačkoj crkvi postoji još jedan srebrni kalež s kraja 17. ili početka 18. stoljeća, rad nepoznatog majstora. Ovaj kalež dao je načiniti Mihael Burić, a predstavlja dar bratovštine od pojasa sv. oca Franje Asiškog (odnosno bratovštine Trećoredaca). Domaći majstori (varaždinski?) su tijekom druge polovice 17. stoljeća načinili i dva pacifikala.

Crkva se popravljala 1779. godine, a nabavljen je kip sv. Emigdija, zaštitnika od potresa te postavljen na glavni oltar. Na prijašnje je mjesto postavljen kip sv. Franje, a varaždinski zidar Fakster (ili Taxner) podigao je novu boltu. Iste je godine koprivnički fratar Petar Moritz počeo raditi novu propovjedaonicu s četiri lika – sv. Ivanom Kapistranom, sv. Franjom Solanskim, sv. Bernadinom od Siene i sv. Jakovom od Marchie. Također su varaždinski tesari izradili krov, ali ga nisu montirali zbog zimskog vremena. Krov je postavljen 1780. godine, a iste je godine izrađen oltar Presvetog Trojstva.

Novi oltar

Iza 1803. godine uklonjen je stari glavni oltar i zamijenjen novim najkasnije do 1814. godine. Od 1805. do 1815. godine crkva i samostan pretvoreni su u vojnički magazin za vrijeme Napoleonovih ratova. Godine 1816. podignut je hodnik koji je spojio istočno krilo samostana s ulazom na kor u visini prvog kata, a gvardijan Filip Litvić dao je sagraditi hodnik koji je od sakristije vodio do vrata kod tornja. Vjerojatno je tada odstranjena kapelica B. D. Marije Lauretanske. Od 1817. do 1821. godine obnavlja se cijeli samostan, a 1818. godine u crkvi se boji propovjedaonica. Također su prelivena dva stara zvona. Krov na tornju se iznova pokriva 1830. godine, a 1839.-1841. godine dolazi do popravka crkve pod nadzorom o. Norberta Horvata.

Tom su prigodom izgrađene stube koje vode u gornji dio samostana i na crkveni kor. Crkva je detaljno obojena 1842. godine kada su nabavljeni novi prozori i 12 stolaca presvučenih telećom kožom. Kapela sv. Salvatora je nanovo prekrivena 1845. godine, a također je obnovljena slika sv. Antuna Padovanskog. Cinktura oko samostana je podignuta 1847., a u vrijeme borbi s Mađarima 1848. i 1849. godine cijeli je samostan pretvoren u bolnicu. Nakon napuštanja vojske, samostan se počinje obnavljati 1850., a crkva 1852. do 1854. godine pod nadzorom o. Marina Marinovića kada je cijela crkva sa samostanom obojena uz još neke popravke. Godine 1855. toranj je dobio novu kupolu, a slika sv. Antuna Padovanskog kao i postaje križnog puta su ponovno obojene.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Ako vam treba obrok, uzmite smoothie!

Različiti stručnjaci vjerojatno će vam dati različiti odgovor na ovo pitanje. No, svi će se složiti oko jednoga – izbor između ove dvije vrste napitaka

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI