Bolest stvaranja kamenaca mokraćnih organa (urolitijaza) vjerojatno je stara kao i samo čovječanstvo, budući da se podaci o njoj mogu naći u najranijim povijesnim zapisima. Njena prevalencija u općoj populaciji danas je između 0,5 i šest posto, češća je u muškaraca, a obično se pojavljuje nakon drugog desetljeća.
Ni danas nije potpuno jasno koliko je relativno značenje okoliša u nastanku pojedinih takvih bolesti, a koliko nasljeđa. Ni o mehanizmima genetske sklonosti za nastanak bubrežnih kamenaca još se uvijek ne zna gotovo ništa. Većina kamenaca mokraćnog sustava nastaje u bubregu, te se onda spušta mokraćovodom u mokraćni mjehur, a zatim kroz mokraćnu cijev izlaze iz tijela. Neki kamenci mogu nastati i u mokraćnom mjehuru.
Najvažniji simptom kretanja kamenca iz bubrega prema mokraćnom mjehuru je jaka bol (bubrežna kolika). Ona najčešće nastupa iznenada, u obliku grčevitih bolova u bubrežnoj loži koji dolaze u napadajima, protječu valovito, a duž mokraćovoda bolovi se mogu širiti u predio mokraćnog mjehura i genitalija. Projekcija bolova ovisi o mjestu uklještenja kamenca. Pri lokalizaciji kamenca u gornjoj trećini mokraćovoda javljaju se probadajući bolovi u bubrežnoj loži koji se šire u istostranu preponu. Lokalizacija kamenca u srednjoj trećini mokraćovoda izaziva sijevajuću bol u skrotum i labije.
Kamenac smješten neposredno na ulazu u mokraćni mjehur izaziva projekciju boli u glans penisa odnosno klitoris uz istodobni nagon na mokrenje. Ako kamenac dospije u mokraćni mjehur, mijenja se karakter bolova. Učestalo mokrenje malih količina mokraće, te otežano i usporeno mokrenje dolazi u prvi plan. Karakteristična je pojava krvi u mokraći, koja može biti mikroskopska ili makroskopska. Mučnina, povraćanje, vjetrovi i zastoj stolice javljaju se kao posljedica podražaja peritoneuma, odnosno zbog refleksnog sudjelovanja želuca i probavnog trakta zbog njihove blizine mokraćnom sustavu. Za bubrežnu koliku karakterističan je motorni nemir.
Pacijent se savija od bolova i nastoji promjenom položaja ublažiti bolove. Također je karakteristično smjenjivanje napadaja bolova i bezbolnih intervala. Dijagnozu kamenca mokraćnog sustava započinjemo na temelju podataka dobivenih od pacijenta i kliničke slike. Za većinu kamenaca mokraćnog sustava manjih od 6 mm očekuje se njihovo spontano izmokravanje. Kod bolesnika s takvim malim kamencima potrebno je započeti liječenje boli jednim od nesteroidnih antireumatika te bolesniku preporučiti obilnu hidraciju i kretanje. U pravilu, kod svih bolesnika treba uzeti sediment urina. Ako se u njemu nađu bakterije i/ili leukociti, potrebno je učiniti urinokulturu i na osnovu antibiograma ordinirati odgovarajući antibiotik.
Dok god bolesnik ne izmokri kamenac, potrebne su redovite urološke kontrole da ne bi došlo do potpune i trajne opstrukcije bubrega, te posljedičnog postupnog gubljenja funkcije. U slučaju nemogućnosti spontanog izmokravanja kamenca, potrebno ga je odstraniti. Budući da gotovo više od polovice bolesnika ima više od jedne epizode pojave kamenca u mokraćnom sustavu, vrlo je važno pokušati spriječiti ponovno pojavljivanje.
Prevencija se prvenstveno sastoji u visokom unosu tekućine, čime smanjujemo vjerojatnost nastajanja mokraćnog kamenca, odnosno tako se smanjuje koncentracija odgovarajućih soli u mokraći od kojih kamenac može nastati i sprječava kristalizacija. Osim toga, pijenjem veće količine tekućine povećava se i količina izlučene mokraće, kojom se manji kamenci mogu otplaviti. Također, propisuje se i posebna dijeta za svaku vrstu kamenca, koji bi po mogućnosti trebalo dati na analizu. (zdravobudi.hr)
