Ovaj Uskrs, bez svete mise, blagoslova i križnog puta, poziva na poniznost i šalje snažnu poruku

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Bliži se najveći i najradosniji blagdan svih vjernika – Uskrs. Ovaj pred nama, zbog koronavirusa, čini se nekako i najtužnijim u novijoj povijesti jer nema ispovijedi, svetih misa, druženja s prijateljima i rodbinom i svih onih sitnica koje ga čine posebnim. No, mora li to baš biti tako?

Razgovarali smo s poznatim podravskim svećenikom, župnikom u Močilama i dekanom koprivničkog dekanata Leonardom Markačem o tome kako i dalje ispuniti nadolazeće blagdane radošću i nadom, kako na svećenike, vjernike, ali i sve ostale utječe ova „virusna“ kriza i hoćemo li na kraju ipak pobijediti.

PL: Čovječanstvo trenutno razdiru dvije krize, ona virusna te uz nju i gospodarska. Jesmo li ikad u moderno doba bili u tolikom iskušenju kao pojedinci i društvo?

– Krize koje su pogodile čovječanstvo doista su razorne. Koja je gora može svjedočiti onaj koji je nekom od njih pogođen. Ekonomska kriza posljedica je virusne krize jer zbog ograničenosti proizvodnje i transmisije proizvoda na tržište stradavaju i proizvođači i potrošači.

Uz malo više solidarnosti i pravednosti koje su nažalost i u normalnim uvjetima slabo prisutne među ljudima, teret ove krize, pravedno raspoređene, bezbolno bi se riješio. Vrijeme pred nama prilika je da se svi oslobodimo uske sebičnosti i primijetimo da kraj nas žive ljudi koji imaju jednaka prava kao i mi, jer Stvoritelj nam je dao Zemlju da nas hrani i održava na životu. Za sve ljude tu ima mjesta. Krize koje u ovom segmentu postoje izazvala je ljudska pohlepa. 

Druga je kriza virusna. Svojom silinom sve nas je po preporuci virusnih stručnjaka strogo zatvorila u naše domove. Te preporuke, za naše i dobro drugih ljudi, valja bez prigovora održavati. Te mjere moramo ozbiljno shvatiti. Ne iz straha, već iz poslušnosti iz koje proizlaze odgovornost za sebe i naše bližnje. Koronavirus nešto je novo i znanost cijeloga svijeta nemoćno širi ruke, nagađajući traži rješenje. Virus će biti pobijeđen, ako se neće sam pobijediti. No, tu su strahovito velike žrtve. To jako boli. Posebno one koji su bolešću pogođeni, kao i njihove najbliže.

U povijesti se pamte mnoge pošasti koje su iza sebe ostavljale bezbrojne žrtve. No, znanost je tada bila daleko ispod današnjih mogućnosti. Mnogi se stoga pitaju kako to da današnja znanost ne može dati odgovore na mnoge izazove koji joj se nameću. Zaboravljamo da je svaki napredak, tako i znanost, samo ljudsko djelo. Čovjeku je dano da istražuje pojavnosti u svijetu, da život na zemlji učini što ljepšim, no sve ima svoje granice.

Koliko se god mnogi kleli u napredak znanosti, moramo znati da na kojem se god stupnju nalazili, postoje opet granice. Javljaju se novi izazovi i nepoznanice. Ova nam kriza može pomoći da se malo ponizimo i priznamo da ipak čovjek nema zadnju riječ baš u svemu. 

PL: Čovječanstvo je i u krizi duha?

– Treća je kriza, kako je nazivate, kriza duha. Nadodao bih, kriza morala. Ona je nažalost prisutna otkako je čovjeka. Kad god čovjek niječe Stvoritelja, stvorenje nema nikakvu vrijednost. Čovjek se svodi ni na što. Zbog svog sebičnog interesa mnogi pojedinci ili vlastodršci gaze čovjeka. Za takve drugi ne vrijede ništa, oni ne postoje. Opet nam se ukazuje prilika da se preispitamo kako se mi odnosimo prema ljudima s kojima dijelimo obiteljski kutak, na poslu, na ulici ili u susjedstvu.

PL: Može li čovjek i hoće li izvući pouku iz ovog doba iskušenja? Hoćemo li na kraju izaći kao bolji ljudi?

Djelomično sam na ovo pitanje odgovorio u prvom pitanju. Ako vrijedi ona da je svako zlo za neko dobro, onda bismo trebali puno toga naučiti i u svom životu popraviti. U protivnom, uzalud smo proživjeli veliki strah i spominjat ćemo se teško proživljenog vremena iz kojeg ništa nismo naučili. Zanimljivo je slušati to isto pitanje na svakom koraku. Hoće li se ljudi nakon ovoga zla promijeniti? Odgovaram da hoće ako se ja prvo promijenim. I svatko od nas.

PL: Treba li nas biti strah ovog nepoznatog virusa?

– Situaciju u kojoj se svi nalazimo doživljavamo različito. Čujem se s nekim župljanima koji me nazovu i pitaju kako sam. Osjetim u njihovim pitanjima u prvom redu ozbiljnost, ali i strah. Nikome se ne smije zamjeriti. Strah je imanentan svakom ljudskom biću. Kao i radost i tuga. On se pojačava kad stvari i događaje oko sebe promatramo i tumačimo pesimistički, crno. Zvao me neki dan stari prijatelj iz Zagreba i u razgovoru mi kaže: “Znaš, Leonarde, da sam vjernik, (doista i jest), da je meni Bog sve na ovom svijetu, ali iskreno ti kažem da me nakon ovog potresa i koronavirusa strah.” Vjernik će i u najtežim trenucima imati povjerenje u Boga, neće gubiti nadu, uvjeren da će Onaj koji sve drži u svojim rukama naše strahove pretvoriti u dobro.

PL: Kako i gdje pronaći utjehu, mnogi će izgubiti posao, imati manje plaće? Vjernici će utjehu tražiti u Bogu, kroz Isusa, možda uz pomoć najdražeg im sveca… Što je s onima koji ne vjeruju?

– Izgubiti posao, primati manju plaću, i vjernik i nevjernik doživljava jednako. I jedan i drugi žive u ovom, istom svijetu. I jedan i drugi imaju iste životne potrebe. Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, prije svoje muke i smrti, moli Oca za svoje, one koji su mu povjerovali, ne da ih uzme iz svijeta, nego da ih očuva od Zloga. I vjernik, čvrsto, s obje noge stoji na zemlji. Sad je pitanje navezanosti na zemaljska dobra. Ona vjerniku nipošto ne smiju biti svrha i cilj, već sredstvo za dostojan život. Vjernik sve svoje nade, cijelo svoje biće stavlja u ruke Božje. On će sa zahvalnošću prihvaćati sve kušnje, nedać, kao i sva dobra. Pravi vjernik će to pokazivati u svakodnevnom životu. On će svoju vjeru, kako čitamo u Poslanici sv. Jakova, pokazivati djelima. Uvijek će imati na pameti i onoga kraj sebe, da bude dionik njegove radosti.

PL: Papa Franjo održao je Urbi et orbi pred sablasno praznim auditorijem, no čini se kako je možda iz te “praznine” ona najglasnije odjeknula. Koju biste vi poruku izdvojili i naglasili? 

– Od mnogih sam župljana slušao potresno doživljavanje praznog Trga svetoga Petra u Rimu i dijeljenje Papina blagoslova Urbi et orbi (Gradu i svijetu). I sam sam to gledao. I meni su navirala sjećanja na mnoge susrete s više papa na istom trgu. Jednu je liječnicu Talijanku, koja se izjašnjavala kao nevjernica, scena praznog trga, zvuk zvona-nikome, blagoslov i molitva Svetoga Oca na mnoge nakane, tako potresla da se u njoj probudila davno izgubljena nit vjere iz djetinjstva. Plačući je izjavila: “Ja vjerujem!”. Znam da je takvih više. No, sablasno prazan trg dozvao mi je u pamet istinu da ne znamo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo. 

PL: Svećenici unatoč mjerama i socijalnom distanciranju i dalje slave mise, no bez vjernika. Kako to funkcionira? 

– Odgovorno se pridržavajući uputa koje daje Stožer i savjeta svojih biskupa, konkretno našeg varaždinskog biskupa Bože Radoša, mi svećenici svakoga dana, istina bez nazočnih vjernika, slavimo svete mise. Budući da su upute došle iznenada, mnogi vjernici pitaju za svete mise koje su unaprijed naručili. Odgovaram da svaki svećenik svakog dana slavi svetu misu na onu nakanu na koju su je vjernici dali upisati. Mogu biti potpuno bez brige. To mi kao svećenici činimo vjerni svojoj savjesti. S eventualnim objektivnim promjenama svećenik će upoznati svoje župljane koji su dali služiti svetu misu.

PL: Što je s ispovijedima, bolesničkim pomazanjima? Nema ni zaručničkih tečajeva, mogu li se održavati vjenčanja i kako? Kako danas izgleda jedan radni dan svećenika?

– Za trajanja aktualne krize u crkvi nema nikakvih događanja. Razumljivo da nema vjenčanja, krštenja, zaručničkih tečajeva, skupnih pobožnosti, svetih ispovijedi. Pohod bolesniku je moguć u smrtnoj opasnosti. Sprovodi se obavljaju uz prisutnost najbližih pokojnikovih ukućana i to nažalost ograničenih na broj pet. Budući da smo svi grešnici, a ne možemo se iz navedenih razloga ispovijediti, razgovarajmo, kako kaže sveti otac, direktno s Bogom. Svaku večer ispitajmo svoju savjest, pokajmo se za grijehe i donesimo odluku da ćemo se popraviti. Kad nam bude prva prilika, ispovijedimo svoje grijehe u sakramentalnoj ispovijedi.

Pitate kako u novonastalim okolnostima izgleda jedan dan svećenika. Kao prvo, mogu reći da mi u ova dva tjedna samoće uopće nije dosadno. Drago mi je da su se stvari uz Božju pomoć posložile. Čitam puno, pišem spomenicu župe, slavim svetu misu, molim časoslov, nekoliko se puta prošetam u crkvu, dok nije hladno molim križni put oko naše crkve. Objed imam kod vrsnog kuhara, vlč. Dominika Vukalovića u PC sv. Leopolda, strogo se pridržavajući socijalne distance. Trajanje objeda je 15 minuta. Doručkujem redovito, a za večeru nešto prizalogajim, ako ne zaboravim. Sve u svemu ispunjen mi je dan.

PL: Vrijeme je Uskrsa, najvećeg vjerskog blagdana. Vjernicima će zasigurno najteže pasti činjenica da neće moći na misu, ispovijediti se, sresti se s prijateljima, čestitati im… Je li se ikad dogodilo da na Uskrs nema misa, okupljanja…? 

I u teškim ratnim vremenima vjernici su za Uskrs, kao i svakog blagdana i nedjelje, mogli slaviti euharistiju. Iz euharistije živi Crkva. Crkva je narod, Crkva su živi ljudi. Koliko vjerniku nedostaje prisutnost na svetoj misi i nemogućnost primanja sv. pričesti u ovim vremenima, nemoguće je shvatiti. Svjedoče to pozivi i molbe s raznih strana. Prije no što sam sjeo za stol i počeo pisati ovu zadaću, na benzinskoj crpki pozdravio me jedan župljanin, vjernik i tužnim glasom izgovorio: “Velečasni, misa nam fali”. Bilo mi je teško u svojoj bespomoći. Molim vjernike da razumiju situaciju i ponizno prime taj križ. Gospodin koji proviđa nas i naše živote, obilno će nagraditi svoje vjernike za žrtvu koju sada podnose. U ovim vremenima Crkva se pobrinula za svoje vjernike i dala im je mogućnost praćenja svete mise po raznim medijima, vjernici dobro znaju u kojima. Budimo zajedno u zajedništvu s našim Gospodinom.

PL: Kakva je vaša poruka vjernicima, kako bi oni trebali proslaviti Uskrs u svojim domovima? Kako ovaj “najtužniji” Uskrs učiniti najradosnijim? 

– Vjernik i u ovim okolnostima zna što mu je činiti. Učinimo svoju obitelj malom Crkvom. Preko TV prijemnika budimo u zajedništvu s cijelom Crkvom prateći svetu misu. Iskoristimo prisutnost svih članova obitelji za zajedničku molitvu. Posebno prije i poslije jela te na večer. Molimo jedni za druge. Jedni druge prihvatimo s ljubavlju. Jedni drugima oprostimo slabosti i uvrede. Ako mi to učinimo, Bog će učiniti svoje. Bio Bog s vama.

PL: Na kraju, vaša poruka svim Podravcima i Prigorcima…

– Svim čitateljima vašeg lista, kao i svim ljudima dobre volje, molim od Gospodina da ih zaštiti od svih zala, da im bude u pomoći u životnim kušnjama, da njihove patnje što ih sada podnose suobliči patnjama svoga Sina našega Gospodina i da ih na kraju ovozemaljskog puta obasja svjetlom Uskrsa. 

Foto Arhiva PL

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI