“Ovdje u Koprivnici nema velikog novca, možda sam baš zato pronašao normalne ljude”

Stipe Bačelić Grgić jedan je od najiskusnijih igrača Slavena Belupa. Prošao je Hajdukovu školu, bio na posudbama, igrao za Istru i Hrvatski dragovoljac, pa u Belgiji za Cercle Brugge te za mađarske klubove Puskas Academy i Mezokovesd. Za Farmaceute je u 61 utakmici postigao osam pogodaka i dodao pet asistencija. 

– Zadovoljan sam dosadašnjom karijerom. Neki kažu moglo je bolje, ja kažem moglo je i gore. Na kraju krajeva, možda mi neke stvari nisu bile suđene, to je tako kako je. Zdrav sam, stvorio sam obitelj, to je kruna moje karijere – kaže 32-godišnji Šibenčanin.

U dresu Slaven Belupa

Jeste li kao klinac maštali i o nečem većem?

– Naravno, svatko tko krene igrati nogomet mašta o najvećim utakmicama i najvećim ligama, tako i ja. Stvarnost je, međutim, potpuno drugačija. Kad se susretneš sa seniorskim nogometom, stvari su dosta drugačije nego u kadetima i juniorima. Tu još ima nekih osjećaja, treneri su ‘roditeljski’ nastrojeni, ali kad uđete u seniorski nogomet, tu je surovi profesionalizam.

Ne bismo baš rekli da je tako i s Tomislavom Stipićem u Slavenu?

– U ono vrijeme dok sam tek počinjao, treneri su u seniorima bili dosta strogi, bila je to ruska škola. Da sam imao ovakvog trenera kao što je Stipić, možda bih u karijeri napravio i više. Kao starijem igraču odgovara mi raditi s njim, mislim da radi dobar posao.

Prošli ste puno toga u nogometu. Gdje vam je bilo dobro, gdje nije?

– Nakon odlične sezone u Hrvatskom dragovoljcu mogao sam birati, ali mislim da sam tada izabrao najgoru opciju za mene. Izabrao sam belgijsku umjesto poljske lige, vjerojatno sam promašio i to me malo peče, bila je to kriva odluka u nogometnom smislu. S ljudske strane, sa svima u Belgiji ostao sam u dobrim odnosima. Uvijek iz onog što je negativno nastojim izvući i nešto pozitivno. U Mađarskoj mi je bilo stvarno dobro, ostao sam tri godine i mogu biti zadovoljan. Nisam bio prolaznik, ostavio sam tamo i neki trag.

Stipe s obitelji često putuje

Skrasili ste se u Koprivnici. Što ste ovdje pronašli, a drugdje ne?

– Možda malo normalnije ljude nego drugdje. Znate, kad je u igri velik novac, dolaze veliki igrači, velike su i kombinacije. I kad neki ljudi od tebe nemaju neke koristi, jednostavno izvisiš. Ovdje nema velikog novca, možda sam baš zato pronašao normalne ljude. Tu sam već dvije i pol godine, osjećam se dobro, nadam se da će tako biti i dalje.

Sa Stipom je u Podravinu stigla i obitelj; supruga Katarina, stariji sin Andrija koji će u travnju napuniti osam godina te četverogodišnji Niko.

– Stvarno su zadovoljni. Andrija je krenuo u školu, Niko je u vrtiću, i oni su stekli puno prijatelja. I meni je puno lakše kad s treninga ili utakmice dođem doma, a čeka me obitelj. Stariji sin trenira u Slavenu, ide na treninge, zasad je to više zbog prijatelja.

Vi u momčadi imate puno iskusnih, ali i dosta mladih igrača. Što očekujete na proljeće?

– Mislim da imamo stvarno dobru i izbalansiranu momčad. Nadam se da ćemo mi iskusni prije svega pomoći mladima u što skorijem sazrijevanju i shvaćanju profesionalnog nogometa. Nadam se da će napraviti karijere, ima tu dobrih igrača poput Liklina, Zvonareka…

Kako je igrati nogomet u vrijeme korone?

– Teško se prilagoditi. Nije tu u Koprivnici nikad bilo previše publike, ali zapravo tek sad vidimo koliko nam znači i kad dođe 300 ljudi. Kad je teško, netko povikne s tribine, daje ti dodatni motiv. Ovako bez navijača je otužno, i nadam se da će sve skupa što prije završiti.

Osim korone, živimo i s potresima. Vi ste nakon onog snažnog u Petrinji odmah reagirali i otišli pomoći ljudima na terenu, kako je uopće došlo do toga da odete na Baniju?

Stipe je pomagao i na Baniji nakon potresa

– Sjedili smo navečer kod nas, bio je prijatelj sa svojom ženom i suprugin brat. Vidjeli smo na televiziji da je potrebna pomoć te smo odmah okrenuli nekoliko brojeva ljudi iz Šibenika koji su već niz godina humanitarci. Oni su već bili na putu za gore, mi smo pokupili što je više stvari bilo moguće iz njihove udruge i krenuli srcem. Bilo mi je žao ljudi koji su to prošli, baš katastrofa, i nadam se da će se nastala šteta što prije sanirati.

Počeli smo s nogometom, pa ćemo s njim i završiti. Do kad ćete igrati i namjeravate li ostati ‘u igri’ i nakon karijere?

– Mislim igrati sve dok budem zdrav i dok me budu htjeli trpjeti. Ljudima u klubu rekao sam neka mi kažu kad vide da više ne mogu, jer nema smisla da se patim i ja i ljudi oko mene. Sigurno da bih volio ostati u nogometu, cijeli život sam u tome. A inače ne volim raditi stvari koje ne znam. Nogomet znam, ali još nemam jasnu ideju što bih točno radio. Ne znam što se još može otvoriti, vidjet ćemo – zaključio je Stipe Bačelić Grgić.

Nisam ljubitelj ribe, više volim teletinu ispod peke

Stipe je Dalmatinac sa zanimljivim gurmanskim sklonostima.

– Baš i nisam neki ljubitelj ribe. Više volim meso, teletinu ispod peke… Što se tiče pića, popijem čašu vina dok je stanka, ili eventualno nakon utakmice. 

Pomažete li kod kuće u kuhanju?

– Supruga stalno kuha, ali kaže da bih mogao i ja početi. No, vidi da odgađam taj prekid karijere, ha ha! No, zato maksimalno pomognem oko kućanskih poslova. Nogomet me naučio da trebamo pomagati jedan drugome, timski sam igrač i na terenu i u obitelji. 

Kad je u pitanju opuštanje, najviše voli sunce i more. – Šibenčanin sam, moj Žaborić mi je ‘sve na svitu’. Slobodne dane većinom provodim dolje, to je moj zen.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI