Parohija Veliki Poganac naseljena je Srbima oko 1598. godine, kao i Vojakovac. Središte parohije prvo se zvalo Batinjani…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: Hrvoje Petrić

Pravoslavno stanovništvo u Podravinu i Prigorje počelo se doseljavati u kasnom srednjem vijeku. U 18. stoljeću po prvi su put popisane pojedine parohije. Parohija Plavšinac sredinom 18. stoljeća obuhvaćala je sela: Plavšinac, Srdinec, Javorovac, Vlaislav, Glogovac, Bakovčice, Borovljani, Delovi, Kladare i Jeduševac. Poznato je da su u skoro svim selima, uz pravoslavne, živjeli i katolici. Na području ove parohije postojale su crkve u Plavšincu i Glogovcu.

Poznati plavšinački kapetan bio je Janko Mikašinović (1733. – 1745.), a spominje se i Stefan Radančević (iza 1757.). Mikašinovići su bili znamenita vojnokrajiška časnička obitelj (plemićki status ima od 1658. godine) iz Plavšinca koja je dala nekoliko znamenitih viših časnika. Jedan od njih bio je barun Mihajlo Mikašinović (Plavšinac, 1715. – Beč, 1775.), najvjerojatnije nećak Janka Mikašinovića. Mihajlo je napredovao do čina podmaršala i zapovjednika Karlovačkog generalata (1764 – 1771.). Dao je izraditi vrijedna umjetnička djela koja su se nalazila u crkvi u Plavšincu i manastiru Lepavina. 

U plavšinačkoj crkvi nalazile su se dvije znamenite slike koje je oko 1750. godine naslikao ondašnji najpoznatiji slikar u Varaždinskom generalatu, Joakim Marković. Slike je dao izraditi istaknuti vojskovođa Mihajlo Mikašinović. Kasnije su slike prenesene u Muzej u Zagrebu. Mikašinović je za plavšinačku crkvu kupio cijelo kolo mjedenih mineja, brojne knjige i druge potrebne stvari. Njegovo se ime 1761. godine spominje u svojstvu tutora plavšinačke crkve.

Glavna pravoslavna crkva u Velikoj Mučni

Kakvo je bilo stanje plavšinačke crkve vidljivo je u izvještaju protopopa plavšinačkog Teodora Pavkovića iz 1786. godine: »Parohijska crkva u Plavšincima, hram sv. i pravednog Lazara. Crkva, sagrađena od drveta, u dobrom je stanju. Krov na njoj je u redu, ali parohijani su ovog ljeta dasku iscijepali i dovezli k crkvi. Crkva kao i u oltaru antimins i druge tvari sa odeždama čuvaju se u čistoći. Paroh nema u crkvi sv. mira. Porta oko crkve je ograđena. Četiri određena parohijalna protokola narod dobro vodi. Ostala opšta groblja po parohiji uredno su ograđena. Crkvu je osvetio blaženopočivši gospodin episkop Filipović. Paroh dobro uči narod, koji dolazi u crkvu, hrišćansku nauku. Ova crkva ima jednu dobru kuću gdje živi paroh, štalu za konje, štagalj za sijeno, komoru za svoje naturalije, kolnicu za kola, svinjac za svinje, i to sve pod jednim krovom, jedan ambar za njegovo žito, oko kuće dva jutra crkvene zemlje, livada crkvena, što sve paroh besplatno uživa. Kod crkve ima još jedna kuća za narod koji dolazi crkvi.« Spomenuta dva jutra zemlje koje je uživao plavšinački paroh spominju se još početkom 18. stoljeća.

Slično stanje potvrđuje inventar plavšinačke crkve 1772. – 1780. godine. U njemu se navodi da je crkva bila građena od drva, bila je pomazana i povapnjena, krov je bio nizak, pod je bio potaracan ciglom, a po sredini je bila pregrađena – za muškarce i žene. Ikonostas je bio jednostavno pobojan, a ikone pozlaćene i obojene. Bilo je ukupno 24 ikona, od kojih četiri pozlaćene. Prema tom inventaru još uvijek nije postojala parohijalna kuća. U to je doba u Plavšincu bilo središte protopopijata za đurđevačku pukovniju.

Od autora koji su pisali o plavšinačkoj crkvi, M. Dimić navodi da je 1758. godine bila izgrađena zidana crkva koja postoji i danas. Usporedimo li spomenutu 1758. godinu, kad je izgrađena današnja crkva, s podatcima inventara 1772. – 1780. i izvještaja protopopa Pavkovića iz 1786. godine, vidljivo je kako je u Plavšincu tada postojala jedino drvena crkva. Gradnju plavšinačke crkve od cigle možemo datirati iza 1786. godine, a točno vrijeme izgradnje trebala bi otkriti buduća istraživanja. Pravoslavno stanovništvo kao ni Crkva na području novigradske Podravine nisu do sada ozbiljnije istraživani. Iznimku čini nekoliko kraćih tekstova u kojima se nerijetko nailazi na nedorečenosti. Dušan Kašić je pri datiranju izgradnje zidane crkve u Plavšincu realniji pa spominje da je nova crkva (zidana) izgrađena poslije Patenta o toleranciji cara Josipa II. 1781. godine.

Pretpostavljamo da se 1758. godina odnosi na gradnju drvene crkve koja je prema navodima Dragutina Feletara današnji izgled dobila temeljitim pregradnjama i nadogradnjama 1848. godine. Današnji ikonostas oslikavao je akademski slikar Špiro Bocarić 1895. godine. Sredinom 19. stoljeća u Plavšincu je izgrađen parohijski dvor kao jednostavna klasicistička prizemnica.

Do druge polovine 18. stoljeća pri crkvi sv. Georgija u Glogovcu bio je zaseban svećenik. Jedan od njih bio je paroh Georgije Načulo (1745.). Plavšinačkom parohijom do druge su polovice 19. stoljeća upravljali: Stojko (1732.), Simeon Petrović (1763.), Ilarion Vuić (1778 – 1797.), Atanasije Majstorović (1797. – 1806.), Stefan Teodorović (1808. – 1811.), Simeon Filipović (1818.), Aleksije Ognjatović, Avram Ljubišić (do 1822.), Hristofor Milašinović (1822. – 1824.), Filip Jagodić (1824 –1841.) i Georg Bastašić (1841 – 1883.).

Parohija Veliki Poganac naseljena je Srbima najvjerojatnije oko 1598. godine. U 18. stoljeću u Velikom Pogancu spominju se prezimena: Rogača, Belobraća, Milatović, Radanac, Nenadović, Smoljanović, Dulikravić, Herak, Ostojić, Vujasinović, Bogdanović, Nesreće i Grubić. U Radeljevom selu: Miličić, Kekić, Obranović, Hereak, Kovačević, Likić, Severović, Petrović, Bodin, Renac, Marković, Brnica i Cetinić. U Rasinici: Popović, Janković, Perić, Kašić, Sabol, Rajković, Radotović, Mikašinović i Strahinjić. U Koprivničkoj Rijeci: Marijan, Poturica, Vitanović, Ivanović i Konaković. Treba istaknuti da tada nisu bila popisana sva prezimena u spomenutim selima. Prigodom ankete iz 1732. o tome, sela su priznavala uniju s katoličkom crkvom, a koja su ostala pravoslavna, u Pogancu je zabilježen sveštenik Rade koji je u parohiji imao 110 domova, a stanovnicu su izjavili: „Nećemo biti unijati, nego jesmo i bićemo mi i djeca naša zakona grčkoga“. Parohijska crkva je podignuta 1722., a toranj dograđen 1751. godine. U opisu iz 1786. piše da je parohijska crkva sv. Georgija sagrađena od novog materijala, a toranj je bio u lošem stanju očito zbog lošeg krovišta koje je narod obećao popraviti. Za filijalnu crkvu Sošestvija Svetog Duha u Dugoj Rijeci piše da je bila drvena i u dobrom stanju. Osim toga, iste se godine spominje i drveni hram Sv. Ilije u Botinovačkim vinogradima. Godine 1764. spominje se paroh Mihajlo Besedić, a 1784. Pantelija Šupica.

Vojakovac su Srbi naselili krajem 16. stoljeća. Središte parohije izvorno se zvalo Batinjani, a tek je kasnije to selo dobilo ime Vojakovac. Pravoslavna crkva sv. Georgija (Đurđa) izgrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća, a na zaglavnom kamenu bočnog ulaza uklesana je godina 1769. koja se odnosi ili na posvetu ili na dovršenje gradnje koja je mogla početi vjerojatno oko 1763. godine. U crkvi je sačuvan ikonostas nastao vjerojatno oko 1770.-1775., a koji se može pripisivati krugu slikara radionice Jovana Četirevića Grabovana, „uz koje su se priključivali manje vješti putujući anonimni zografi.“ Pred pročeljem crkve nalazi se grb trgovca i križevačkog građanina Simeona Savića (1768.-1826.), a u selu Vojakovcu je i parohijska kurija građena vjerojatno početkom 19. stoljeća. Filijana crkva sv. Nikole u selu Osijek Vojakovački ima sačuvanu spomen-ploču s natpisom: „Napravi se pod iždivenijem crkovnim trudom sveštenika Grigorija Gvozdenovića ljeta 1762 meseca decembra 12. v mestu Osijeku.“ Izgleda da je ta crkva izgrađena oko te godine, što potvrđuje i shematizam u kojem se kao godina izgradnje navodi 1763.

U parohiju Bolč Srbi su se naselili krajem 16. i početkom 17. stoljeća kao vojnici – slobodni seljaci u službi Vojne krajine. Parohija je 1764. imala jednog svećenika i dvije crkve “jedna do druge prislonjene, jedna hram Mlada Nedjelja, druga hram svetih Arhistratiga”. Dušan Kašić piše da to znači “da je stara crkva Vaskrsenja Hristova (a svaka nedjelja je mali Uskrs, Vskrsenje) s pravoslavljem hramove slave u Nedelju bogonosnih otaca (između Spasovdana i Duhova) bila kasnije srušena, a ostala je samo crkva sv. Arhanđela za koju Šematizam kaže da je sagrađena 1795. i obnovljena 1824. Datum gradnje se valjda odnosi na današnju crkvu, a ona iz 1764. svakako je bila od drveta. U crkvi je bilo i starih ikona, među kojima se ističe ikona sv. arhiđakona Stefana iz XVI. vijeka, rađena na drvetu i stilu starih fresko-ikona.“ Uz parohijsku crkvu postoji i filijalna crkva sv. Nikola u Kablu” za koju Šematizam Pakračke eparhije (1898) veli da je sagrađena 1760., obnovljena 1820. i 1861. godine.

Prostor parohije Srpska Kapela (danas Nova Kapela) ranije je imao dvije parohije: Kapela i Sveti Ivan Žabno, koje su osnovane vjerojatno na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Crkva u Sv. Ivanu Žabnu sagrađena je 1749. godine, a obnovljena 1829. Današnja parohijska crkva u Kapeli izgrađena je 1826. ili 1842. godine, premda je tamo i ranije bila crkva, vjerojatno drvena.  U prvoj polovici 19. stoljeća u Brezovljanima su popisana prezimena Srba: Čoporda, Perković i Ivanović.

Filijalna crkva svetog Nikole u Čukovcu

U Križevcima je živjelo malo pravoslavnih stanovnika koji su bili stalno nastanjeni. „Zakona gerčkog tersczi i kramari“ u Križevcima su nastojali doći do bogomolje te su 1772. molili križevački gradski magistrat da im uz taksu od 16 forinti u jednoj privatnoj kući dozvoli vršenje bogosluženja. Gradski magistrat im je želio izići u susret, ali je zabrana stigla od Hrvatskog kraljevskog vijeća i vladarice. Kako pravoslavnih nije bilo 100 obitelji, nakon Patenta o toleranciji nisu mogli dobiti dozvolu za građenje crkve pa su radi vjerskih potreba odlazili u obližnje selo Batinjani (danas Vojakovac). Godine 1791./1792. u Križevcima je bilo 17 pravoslavnih koji su živjeli u tri kuće, a nekoliko godina kasnije bila su 24 pravoslavna Križevčana. Početkom 19. stoljeća u Križevcima je u pet kuća živjelo 18 pravoslavnih vjernika.

Parohija Velika Mučna naseljena je vjerojatno krajem 16. stoljeća. U šematizmu iz 1905. piše da je crkva sazidana 1740. godine, što se najvjerojatnije odnosilo na staru crkvu u napuštenom selu Stara Mučna. Inače je Velika Mučna dobar primjer za proučavanje procesa koncentracije stanovništva do kojeg je došlo u drugoj polovici 18. stoljeća kada je raseljeno više malih sela čije se stanovništvo preseljava u novoformirana planski izgrađena sela. Zanimljivo je stvaranje sela Nova Mučna (danas Velika Mučna). Još su početkom druge polovice 18. stoljeća na kartama su bila ucrtana mala sela Golubinska (Golubinska), Sutari (Szotary), Pobrđani (Pobergani), Sigečani (Szigetecz), Stara Mučna (Muchna) i Popovljani (Popovlany). Na jozefinskoj karti uz sela Stara Mučna (gdje je bila i parohijska crkva) zabilježena su sela Sigečani, Pobrđani, Golubinska, Sutari i Popovljani, a i već izgrađeno novo selo Nova Mučna (između današnjih sela Reka i Sokolovac). Na karti s kraja 18. stoljeća na mjestu sela Stara Mučna je ucrtana samo jedna kuća i nedaleko od nje parohijska crkva sv. Mihaela Arhanđela. Na mjestu nekadašnjeg sela Golubinska ucrtan je toponim Sztare Gollumbinszke, a nedaleko od njega i toponim Szelliste koji ukazuje na nekadašnje selo, dok se na mjestu bivšeg sela Popovljani nalazila samo jedna kuća uz koju piše Sztari Popovlani. Kada su se stanovnici preselili na novu lokaciju, crkva sv. Arhanđela je ostala na starom mjestu te su i po lošem vremenu morali ići u nju na strmo brdo u šumu. Dom paroha je bio u novom selu. U izvještaju iz godine 1786. piše da je crkva sazidana od novog materijala i da je posvećena pa možemo pretpostaviti da je riječ o novoj crkvi u današnjem selu Velika Mučna.

Trešnjevica (Črešnjevica) pravoslavnim je stanovništvom naseljena početkom 17. stoljeća preseljenjem dijela Vlaha iz okolice Ivanića nakon 1606. godine. Oni su se naselili na najistureniji dio Đurđevečke kapetanije te osnovali Trešnjevicu (danas Velika i Mala Črešnjevica) i vjerojatno još neka okolna naselja. Crkva u Maloj Trešnjevici (Črešnjevici) je izgrađena 1722. godine, a toranj joj je dograđen 1763. godine, a vjerojatno je tada dobila ime po 318 bogonosnih otaca. U parohiji se u 19. stoljeću spominju sljedeća prezimena: Bajević, Basarić, Bogović, Božičković, Brković, Bubanović, Budimirović, Vlaisavljević, Vojnović, Vučković, Dabić, Despotović, Ilić, Jagodić, Janašević, Kalanj, Klemen, Kljajić, Knežević, Kovač, Kozlica, Kordić, Kravić, Lalić, Lončar, Dužajić, Milovanović, Nijemčević, Ninković, Otorbaša, Ođić, Peleš, Pjevalo, Prečeanica, Purić, Radojčić, Rašić, Relić, Stanić, Tatalović, Turčinac, Utješenović, Halapa, Harar, Hasanović, Cvijanović, Čuvarak, Čurčić, Šajnović, Šukić i Đurđević. Parohijalno zdanje je podignuto 1833. godine. Parosi su bili: Gavril Pripontaš 1786., Lazić 1790., Vasilije Požežanac 1799., Lazić (do 1812.), Kiril Usumović 1818., Jovan Grubačević do 1852., Marko Bosanac i Stojan Turalo 1852. godine.

Na prostor parohije Gornje Sredice pravoslavno stanovništvo doseljeno je krajem 16. stoljeća. Čini se da je prva crkva bila izgrađena između današnjih sela Pavlin Kloštra i Tvrde Rijeke u prvoj polovici 17. stoljeća i nosila je ime Ognjena Marija. Nova drvena crkva sv. Nikole u Gornjim Sredicama podignuta je 1757. godine. Ona je 1846. nanovo izgrađena od zidanog materijala. Postojale su i filijalne drvene crkve Sv. Trojice u Poveliću i Sv. Ilije u Širokom Selu.  Moguće je da je crkva u Poveliću imala svoga sveštenika jer se u jednom zapisu iz 1622. spominje dijak Petar, sin popa Radiše iz Bačke koji je prepisivao jedno Četverojevanđelje „u mestu Poveliću, na reci Velika blizu grada Topolovca za protopopa Miljena u doba uskočkog mitropolita Simeona“. Druga filijalna crkva bila je u Širokom Selu, koja je služila i stanovnicima Male Mučne. U 19. stoljeću je umjesto drvene izgrađena zidana crkva. U Poveliću se spominju: Baće, Busije, Gvozdenovići, Milankovići i Rajnoviću, a u Maloj Mučni i Širokom Selu: Besjedići, Vilenice, Vojnović, Brankovići, Vučinovići, Janjići, Klisurići, Mrvoši, Petrovići, Stakići i Čavići.

Crkva Sv. Paraskeve u parohiji Bolfanu bila je podignuta 1761. godine, premda je morala postojati i ranija pravoslavna crkva. Godine 1786. opisana je drvena crkva Sv. Paraskeve u Bolfanu. »Polovina krova takođe drvenog je nova, a polovina stara. Parohijani su obećali da će i drugu polovinu pokriti. Inače, crkva se drži u redu. Ogradu oko porte treba obnoviti.« Tadašnji je paroh bio Avram Talić »koji prema svom znanju drži hrišćansku nauku narodu koji dolazi crkvi.« Filijalna crkva sv. oca Nikole u Čukovcu podignuta je 1756. godine, a prema opisu iz 1786. bila je sagrađena »pola od drveta, a pola zidana od novog materijala«. Za ovu crkvu, ali i »za parohijsku crkvu niko ne može doznati kada je i od koga episkopa posvećena«.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Prikupljaju uzorke rakije i octa za izložbu

Poljoprivredna udruga Kalinovac organizira 12. Međunarodnu izložbu rakije, pripravaka od rakije i octa u povodu dana Općine Kalinovac, odnosno manifestacije Lukovo v Kalnovcu 2021., stoga

Naši mališani obilježili Olimpijski dan

U Dječjem vrtiću Fijolica Novigrad Podravski prošli tjedan tradicionalno je obilježen Hrvatski olimpijski dan. – O Hrvatskom olimpijskom danu smo razgovarali, upoznali se s njegovim

Umirovljenici uživali u Daruvaru

Članovi udruge umirovljenika općine Kalinovac nedavno su posjetili Daruvar i Daruvarske toplice u okviru svog projekta Druga doza energije. Dan za rehabilitaciju u Daruvarskim toplicama

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI