PODRAVSKA HEROINA ‘Prošla sam pakao ratne bolnice u Vukovaru. I danas čujem kako padaju granate’

Iako je odlikovana najvišim odlikovanjima te je u ratu stekla čin narednika, Marija danas sa žalosnim pogledom gleda na hrvatsku stvarnost


Autor: podravski.hr — 18.11.2018. / 16:00 Aktualno

Marija Terek sa svojom srnicom u vrtu

Marija Terek (70) iz Subotice Podravske kod Koprivnice proživjela je sve strahote i agoniju vukovarske ratne bolnice za vrijeme opsade grada. Tamo je, kao hrvatski dragovoljac, radila kao zdravstvena djelatnica pokušavajući spasiti što više života ranjenika.
Marija je tamo radila za vrijeme jednog od najtužnijih i najstrašnijih poglavlja Domovinskog rata. Zaposlila se po završetku srednje škole u higijensko–epidemiološkoj ambulanti vukovarskog Doma zdravlja. Kada je počeo rat, prijavila se u vukovarsku bolnicu, koja je naglo ostala bez većine zaposlenika. Željela je na bilo koji način pomoći u zbrinjavanju ranjenika koji su svakodnevno pristizali u vukovarsku bolnicu.
– Sve je počelo 2. svibnja 1991., na dan kad su ubijeni hrvatski policajci u Borovu Selu. Otad se u vukovarskoj bolnici počelo grupirati srpsko osoblje, a u kratko vrijeme svi su oni otišli iz bolnice. Tako je u vukovarskoj bolnici od 1360 zaposlenih ostalo samo 390 – objasnila je Marija Terek kako je izgledao početak strahota do konačnog pada Vukovara.
Za to vrijeme, Marija, kao i ostalo osoblje vukovarske bolnice, proživljavala je danonoćno granatiranje Vukovara, pa tako i bolnice. No, kako kaže, vremena za strah nije bilo.
– Kako se ratni vihor zahuktavao, kod nas je pristizalo sve više ranjenika, od kojih su mnogi bilo teško ranjeni i nepokretni. Usto, u bolnici je bilo i onih koji su radili kao „peta kolona“ i neprijatelju dojavljivali koordinate najvažnijih lokacija u bolnici. Sve je kulminiralo 5. listopada kada su na bolnicu pale bombe „krmače“ – prisjetila se Marija koja je dometnula da se tada sve liječenje preselilo u bolničke podrume.
Ranjenika je bilo mnogo, svi su radili danonoćno, bez struje, vode i lijekova. Usto, za vrijeme opsade izvedeno je 2500 operacija, a dnevni rekord bio je 90 operacija u jednom jedinom danu.
– Zbog manjka mjesta čak smo neke ranjenike morali stavljati ispod kreveta. Bila je to situacija koja je trajala sve do 19. studenoga, kad je u Vukovar došla JNA te pripadnici tzv. teritorijalne obrane Beli orlovi.
– Dan prije doktorica Bosanac, ravnateljica bolnice, otišla je na pregovore kako bi organizirala miran prijevoz ranjenika i medicinskog osoblja. No, ona je tada bila zarobljena, a mi smo ostali bez ikoga da nas vodi. U bolnicu je 20. studenoga stigao i Veselin Šljivančanin, koji je okupio sve medicinsko osoblje u dvorani gdje nam je govorio da smo mi izdani od Hrvatske i da nas Tuđman ne želi. Tada nam je držao predavanje o Hipokratovoj zakletvi i pozvao nas da ostanemo u bolnici gdje će trebati medicinskog osoblja – priča Marija i nastavlja:
– No, u to vrijeme njegovi ljudi vukli su ranjenike iz bolnice i vozili ih na likvidaciju na Ovčaru. Kad smo se vratili u naše sale, bolesnika i ranjenika više nije bilo. Također, vojska je razvrstavala i pristigle civile, koji su se nadali da će ih međunarodne organizacije zaštiti po Ženevskoj konvenciji. Ali, svejedno, vojska je razdvojila ženske i muške, uključujući i djecu, te smo morali gledati kako se obitelji rastaju. Znali smo da se neki više nikad neće susresti, jer mnogi od njih bili su likvidirani – objasnila je Marija Terek.
Oni koji nisu odvedeni na Ovčaru, bili su smješteni u autobuse kako bi se svijetu prikazalo da su ranjenici i medicinsko osoblje evakuirani mirnim putem.
– Nikada neću zaboraviti uplakano lice vozača autobusa. Bili smo mjesecima bez hrane i dovoljno vode te nije mogao sakriti suze kad smo se ukrcavali u autobus. Ja sam tada preuzela deset lakših ranjenika i jednu medicinsku torbu, a ostali putnici u autobusu bili su civili. Tada su nas vozili kroz razrušeni Vukovar, gdje smo gledali mrtva tijela poginulih i ruševine našeg grada. Sjećam se tih prizora, kao da ih sada vidim, nije bilo ničeg živog na ulicama, čak niti ptice – drhtavim glasom objasnila je Marija Terek.

Marija Terek u svojem domu u Subotici Podravskoj

Autobusi su trebali izravno poći za Vinkovce, ali naredba je bila da nekoliko puta kruže oko Vukovara, vjerojatno da bi svi oni u autobusu vidjeli sve strahote razrušenog grada. Put do hrvatskog teritorija potrajao je duže negoli je trebao.
– Prvo smo stigli u srpsku bazu Negoslavce, gdje nas je dočekalo lokalno stanovništvo, s namjerom da otvore autobus i unutra bace bombu. To su i pokušali učiniti, ali ih je u tom spriječio jedan oficir JNA. Vidjeli smo tamo strašnu mržnju. U Sremskoj Mitrovici teži ranjenici ostali su u vojnom garnizonu, a mnogi od njih nikad se nisu vratili kući. Tamo smo vidjeli dvorane pune zarobljenika – to su nam pokazivali da nam još više utjeraju strah u kosti. Iz Sremske Mitrovice odvezli su nas u Bosnu, u mjesto Bjeljina, pa u Bosansku Raču, gdje su se također htjeli s nama obračunati. Vozikali su nas vjerojatno jer su vidjeli da nas ne mogu baš sve pobiti, te su htjeli da nam ovo putovanje ostane u sjećanju – prisjetila se Marija Terek.
No, u povratku u Bjeljinu, konačno su putnici u autobusu vidjeli znak spasa.
– Tamo su nas dočekali autobusi varaždinskih registracija. Već u prvom mjestu u Hrvatskoj dočekali su nas mještani s toplim kruhom, kolačima i svime ostalim. Vijorile su se hrvatske zastave. U Đakovu je bio svojevrsni sabirni centar, gdje su se obitelji ponovno sastajale. Nažalost, bilo je mnogo onih koji nisu našli nikoga – objasnila je Marija Terek.
U Suboticu Podravsku Marija je došla jer je njezin suprug rodom iz tog mjesta, a tako je i ostala živjeti ovdje. Danas se tek ponekad vraća u Vukovar, samo kad se sastane sa svojim suborcima.
– Ako sam tamo duže, počinjem „čuti“ kako padaju granate i prelijeću avioni, a onda se moram vratiti kući. Nikad neću zaboraviti te dane i prizore, ali, eto, ovdje sam pronašla svoj mir. Pjevam u tri zbora i moram reći da me glazba spasila od ludila i bolesničkog kreveta – napomenula je Marija.
Iako je odlikovana najvišim odlikovanjima te je u ratu stekla čin narednika, Marija danas sa žalosnim pogledom gleda na hrvatsku stvarnost.
– Boli me što mladi odlaze, što moraju otići ako žele bolji život. Nisam se tome nadala, a sigurno niti oni koji su za slobodnu Hrvatsku dali život – zaključila je Marija Terek. (md)
FOTO: NIKOLA WOLF