Podravski branitelj Vukovara: Sve žrtve nisu jednake, mi nismo nikoga napadali

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Znate što je najozbiljnije što se dogodilo u zadnje vrijeme: to nije koronakriza, nego Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji i doček Hrvatske reprezentacije u Zagrebu, gdje nije bilo lijevih i desnih, nego su svi bili zajedno, ujedinjeni, a tako bi trebali i u gospodarsvu, društvenom životu i tako dalje.

Ne može meni jedan glumac, Rade Šerbeđija, kad ga se pita tko je u Hrvatskoj žrtva, a tko agresor, reći: ‘Nemojte me to pitati’ i ode iz studija, a drugi dan dođe i uzme novac Ministarstva kulture

U obranu Vukovara iz Ludbrega je otišlo 21 pripadnik zasebne postrojbe Varaždinske policijske uprave, koja je pak brojila 185 ljudi. Ta postrojba ostavila je veliki pečata i znak u vukovarskoj priči o agresiji, ali i herojstvu te nezamislivoj patnji. Dragec Kladić jedan je od branitelja Vukovara koji su do zadnjeg držali položaj, a on je kao i njegovi suborci završio u logoru, gdje su se njihove patnje, na drugačiji ali jednako silan način nastavile. S njim smo pričali o tim vremenima, ali i o sadašnjosti, statusu branitelja, pomirbi…

PL: Iz varaždinskog i ludbreškog kraja mnogo branitelja otišlo je braniti  Vukovar. Možete li reći nešto o svojoj postrojbi?

Iz Ludbrega, odnosno iz bivše općine, u Vukovar je išlo 20 ljudi, odnosno 21 jer je jedan branitelj iz Hrženice. Zapravo se radilo o Postrojbi policijske uprave Varaždin, a Ludbreg je bio Treća policijska postaja. Zasebna postrojba brojila je 185 ljudi. Tako je 11. rujna 185 ljudi otišlo u Vukovar, a 14. rujna Vukovar je, prema nekim informacijama koje smo kasnije dobili, trebao pasti. Od ukupno 185 ljudi iz PU varaždinske i PU međimurske, njih 21 je poginulo, pet osoba je nestalo, dok je jedan od poginulih iz ludbreške postaje i jedan nestali. Poginuli je Josip Kanižaj, a nestali Marijan Levak. Obljetnica je bila 6. studenoga kad je poginuo Josip Kanižaj, 119 osoba bilo je u logorima od Stajićeva, gdje sam bio i ja, pa do Srijemske Mitrovice, Beograda, Niša. Zadnja razmjena bila je 14. kolovoza 1992. godine.

“Ne može se izdvojiti ono najstrašnije, jer je sve bilo strašno, a dnevno je padalo  tisuće granata.”

PL: Vi ste na poseban način obilježili sjećanje na svoju postrojbu?  

Mi kao branitelji izdali smo svoju knjigu, monografiju „19Vukovaraždin91“. Ta je knjiga nažalost pisana u vrijeme kada su počeli programi optužnica u Haagu za hrvatske branitelje, što je za nas također bilo teško vrijeme. No, izdano je i drugo izdanje, i u toj knjizi prikazan je put branitelja iz policijske uprave Varaždin u Vukovaru.

PL: Vjerujem da je u vašem boravku u Vukovaru svaki trenutak bio težak. Što vam je ipak posebno ostalo u sjećanju, ima li nešto što vas je obilježilo.

Ne može se izdvojiti ono najstrašnije, jer je sve bilo strašno, a dnevno je padalo  tisuće granata. Neki ljudi i dan-danas ne vjeruju gdje su bili, jer nisu bili svjesni te obrane, pada i straha u Vukovaru. Sada, u ovo vrijeme, mogu reći da sam bio ponosan što sam bio tamo, što smo to preživjeli. Žao mi je branitelja kojih nema, pa dok mogu, odem u Vukovar. Strah je stalno bio prisutan, straha koji vas tjera da dršćete, zapravo ne znam branitelja kojeg nije bilo strah.  Naravno da vas je strah borbe i napada. No, onoga čega je mene bilo najviše strah je neizvjesnost, ne znaš što bude, nemaš kuda, nema izlaza… Svaki teže ranjeni branitelj ili svaki poginuli se ne vraća i to je ostavilo određenu prazninu u nama, koju nismo mogli racionalno popuniti. Onoga čega me bilo najviše strah je nož i klanje. To su bili moji strahovi zbog kojih u Vukovaru nisam mogao ni spavati.

PL: Jeste li imali veze sa zapovjedništvom, s vanjskim svijetom, kako ste se snalazili u, recimo to tako, svakodnevnom životu?

Naše zapovjedništvo bilo je relativno blizu nas i to su bile veze na onaj način kakav je mogao biti, nije bilo mobitela, interneta. Mi kao branitelji, koji smo došli iz naroda, znali smo svaki nešto napraviti. Znali smo popraviti peć, improvizirali smo. Nismo se imali gdje okupati, pa smo našli kotao gdje smo grijali vodu kako bismo se okupali. Znalo je biti i po mjesec dana da se nismo mogli okupati, a bilo je i vremena kad i po dva tjedna nismo izuli čizme.

PL: Jeste li cijelo vrijeme mislili da ćete obraniti Vukovar ili ste bili svjesni da je to nemoguće?

Vjerovao sam da se ništa loše neće dogoditi, a svaki se dan događalo loše. Tamo gdje smo bili nismo nikoga napadali, no netko je iz Srbije došao s namjerom da ubije baš mene, zašto, što sam ja njemu kriv. Mi svi, pa i ja, branili smo svoje. Danas slušam „pomirba, žrtve, ali nisu sve žrtve iste“. Na sam pad Vukovara, srpska propaganda govorila je da smo poklali 40 srpske djece, no nama to nije bilo ni na kraj pameti, a kamoli da smo to napravili.

PL: Vi ste također bili zarobljeni. Kako su izgledali zadnji dani u Vukovaru?

Kada su počeli pregovori, bili smo na poziciji kombinant Borovo. Tamo je uz nas bilo oko 3,5 tisuća civila. Dan prije nego što smo se predali, 20. studenoga,  na drugim lokacijama gdje je također došlo do predaje, dogodile se razne ružne stvari. Ljudi su nestajali, civili su se izvlačili van iz autobusa i više ih se nikad nije vidjelo. Mi koji smo držali poziciju u Borovu tražili smo samo jedno. Siguran prolaz civila i ništa drugo i to je bio uvjet za naše polaganje oružja. Nismo tražili ništa za sebe. No, kad je došlo do predaje, svi muškarci koji su se tamo nalazili smatrani su borbenim sektorom te su bili zarobljeni. Žene i djecu odvezli su u Mitrovicu, otkud su kroz nekoliko dana našli put do Hrvatske.

PL: Strahote su se događale i u logoru…

Fizičko zlostavljanje bilo je lakše podnijeti nego psihičko, ulazili su k nama s psima bez brnjice. Ljude su zvali na ispitivanje, no više se nisu vraćali. Bolničko i medicinsko osoblje koje je bilo s nama, pomoglo je ranjenima. No, nisu imali kako, ni s čim. Mi smo jednostavno zaboravili da smo žedni, gladni, jer ne znaš gdje si, što si, je li to kraj, ne znamo hoćemo li preživjeti i svaki je sat trajao kao vječnost.

Kad smo išli na ispitivanje, svašta su nas ispitivali, tko je klao djecu, tko je napadao JNA i tako dalje. U 22 dana imao sam „privilegij“ dvaput biti na ispitivanju.

Prva razmjena bila je da su prvo pustili maloljetne, odnosno tko nije imao 18 godina, bio je jedan ili dva autobusa. Znam da je bio jedan moj prijatelj među njima, nedostajalo mu je nekoliko dana da napuni 18 godina pa su ga pustili, a otac mu je ostao.

PL: Kako je izgledala sama razmjena?

Dok smo išli tamo prema logoru, bili smo nagurani kao sardine, no dok smo išli doma, svaki je imao svoje sjedalo. Kad smo išli iz logora, imali smo pratnju, odnosno vojnu policiju ili vojsku i nije bilo fizičnog maltretiranja, no psihičkog je, jer ne znaš kud ideš, što će napraviti s tobom.

Kad smo izašli iz vojarne, od Stajićeve su nas vozili kroz Beograd, no ljudi nisu znali tko je unutra. Mislili su da su to „njihovi“, bilo je slavlje, mahali su, a mi jadni unutra. Kad smo došli u Brčko, na jednom raskrižju stajala je žena i stavila dva prsta na staklo autobusa. Tada mi je bila toplina oko srca jer sam znao da sam negdje gdje ima i naših i to mi je dalo snagu da izdržim još malo.

“Neizmjerno mi je drago što u Vukovaru vidim i mlade ljude, i to njih mnogo. To ipak nešto znači.”

PL: Poslije svega toga neizbježne su posljedice?

Nikakvih posljedica nema. Zapravo, mislim da nećemo priznati tko kakve posljedice ima jer s tim živimo. Ranjavanja fizička se liječe i dan-danas, prijatelj je ranjen u nogu i dan-danas nije dobro izliječeno. A psihički je ostalo, kako koji dan. Ove dane, na godišnjicu, bolje da smo negdje drugdje, no naučili smo s tim živjeti, nekome je lakše, nekome teže. Meni je puno lakše što sam bio 18. studenoga u Vukovaru, a netko to ne može, ne može se tamo vratiti, to ovisi od čovjeka do čovjeka. Ja u Vukovar idem od 2000. godine, no netko ne ide, svatko na svoj način odluči. Imam krug prijatelja koji su jako vezani s ratom, svi su bili tamo, jedan radi vinograd, jedan jagode, jedan pčele, to nije profesionalno, no radi se i mora se živjeti.

PL: A što se tiče Vukovara, bile su priče da je izdan, da je kolateralna žrtva strategije?

Ja sam bio vojnik, neko vrijeme čak i „topovsko meso“ i to prosuditi ne mogu, jer ne znam ništa. To što sam saznao, saznao sam kasnije, čitao, učio. Nekad sam bio ljutit, razočaran, jer smo mi svaka dva tjedna trebali imati smjenu, no smjene nema, no nakon dva mjeseca više nismo razmišljali za smjene, već da nam se dođe pomoći.  Nitko više nije razmišljao o tome da ide kući na odmor, htjeli smo to riješiti, i mislili smo: Pošaljite nam ljude i obranit ćemo Vukovar, no nitko nije stizao. Mi smo u ono vrijeme dali više nego što smo mogli sami i dali smo čistu Hrvatsku. A sad nam je vrijeme da se zapitamo što činimo za nju da nam bude bolje. S jedne strane vidim nepravdu i oko Vukovara i oko nestalih, što je najbitnije, a s druge strane si mislim, dosta nam je toga, idemo dalje, no to nije rješenje. Domovinski rat 1991. godine najsvetije je što nam se moglo dogoditi, jer bilo je viteštva i svega pozitivnog u cjelokupnom „sranju“. Tada nitko nije razmišljao tko je SDP, a tko HDZ, bilo je zajedništvo i nije bilo tko će dobiti posao preko koje stranke, već tko će više raditi i tko zna raditi. U policiju sam došao 1991. godine i imao plaću 800 maraka, 1992. i 1993. imao sam plaću od 200 maraka i to na dva puta, nismo imali za kruh, ali smo preživjeli, borili smo se. Prvo sam bio podstanar, pa sam napravio kuću, od suprugine plaće i svoje mirovine, nisam čak imao nikakvo zbrinjavanje od Ministarstva branitelja. A sada ljudi sjede doma i jauču kako nema posla. U današnje vrijeme svatko može reći što želi, bez obzira na to bila to uvreda ili lijepa riječ, a nama treba pozitiva.

PL: Vukovar i patnja, ali i herojstvo koje predstavlja ipak poveže ljude, kako gledate na obilježavanje Dana sjećanja?

To je duhovna hrana, kad tamo vidim mladost, to mi je predivno, a vjerujem da bi i ove godine u Vukovaru bio maksimalan broj ljudi da nema ove epidemije. To je pozitiva i zajedništvo koje nam treba. Ponavljam, nezmjerno mi je drago što u Vukovaru vidim i mlade ljude, i to njih mnogo. To ipak nešto znači.

PL: Geste političara i geste izaslanika Srbije?

U redu, položen je vijenac. No znate što je tamo pisalo, pisalo je: Za sve nevine civilne žrtve. Sve žrtve s naše strane su nevine. Da sam ja došao u Beograd i pucao po ljudima, tko bi mene što pitao danas. Treba se zapitati što bi se dogodilo da smo izgubili rat. Tko bi kaj danas za Drageca pital, ja bih bio jedan od onih 380 nestalih, koji se i danas broje iz okolice Vukovara. Da, pomaka ima, i to mi je drago. No, prije svega, treba se znati tko je bio žrtva Domovinskog rata, a tko agresor. Ja mogu svakom srpskom poginulom vojniku zapaliti svijeću. Nikoga ne mrzim, samo bi trebalo posložiti stvari na svoje mjesto. Znam da je svaki gubitak težak, ali koliko je ljudi srpske nacionalnosti poginulo od hrvatske vojske izvan oružanog sukoba. Žalim što tih podataka nema.

PL: Mislite li da su branitelji danas stigmatizirani u društvu?

Zapravo, nitko nas ne štiti, ni država ni nitko, pa ni vi (mediji, op.a) kad neki branitelj napravi neku lošu stvar, napije se, potuče, to je udarna vijest. Stalno slušamo o lažnim braniteljima, lažnim mirovinama. Dobro, neka već jednom netko pokaže tog lažanog branitelja, spomene mu ime i prezime, prijavi ga, i ja bih ga prijavio da ga sretnem. Kad nešto treba, sam moraš prikupiti dokumentaciju za sve. Ja moram ići u Crveni križ po potvrdu da sam bio u logoru da to nekome potvrdim. Godina 1991. treba ostati 1991., ali prvo treba nešto riješiti, treba se riješiti problem s nestalima i da se zna razlika tko je agresor, a tko žrtva. Ne može meni jedan glumac, Rade Šerbeđija, kad ga se pita tko je u Hrvatskoj žrtva, a tko agresor, reći: ‘Nemojte me to pitati’ i ode iz studija, a drugi dan dođe i uzme novac Ministarstva kulture.

PL: Mislite li da su neki ljudi koji su bili na vlasti iskoristili Domovinski rat i domoljublje da bi došli do te pozicije i onda sebi napravili korist?

Tko je od ljudi naših veseo što se prodala INA, a mogli smo kupiti i OMW i Mol, to ne može vjerovati nitko. Isto mi nije jasno zašto se toliko novca daje u Uljanik i Treći maj, a ide se u gubitke, je li svjesno ili namjerno, ne znam. Koliko novca je država dala primjerice za Varteks, ništa. Ljudi još uvijek rade za minimalce i trude se, a to nije pošteno. Ja sam legalist, ali i za ista mjerila prema svima. Svega je zapravo previše što je krivo posloženo, no mi još dobro živimo općenito, jer ipak se radi i u Ludbregu i u Koprivnici. No, trebamo raditi stalno i na sebi. Ja sam dobio zlatnu medalju vicešampiona za vino, ali još vjerujem da mogu napraviti bolje vino, još se educiram, učim.

PL: Puno se uspoređuje koronavirus i Domovinski rat. Govori se da je ova kriza nešto najozbiljnije što se dogodilo nakon rata, kako vi to komentirate?

Moguće, ali možda i nije. Znate što je najozbiljnije što se dogodilo u zadnje vrijeme: Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji i doček Hrvatske reprezentacije u Zagrebu, gdje nije bilo lijevih i desnih, nego su svi bili zajedno, ujedinjeni, a tako bi trebali i u gospodarsvu, društvenom životu i tako dalje.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI