Podravski robinzon: Do njega vode opasne staze i klanjci, a jede što mu drugi daju

Podravski list profile

Božo Stubić (63) jedini je stanar predjela koji se zove Segovinskim ledina, na međi između dva prigradska naselja, Segovina i Čukovec, i ima dva izbora kako doći do civilizacije.

Prvi je spustiti se izrazito strmom šumskom stazicom, prolazeći preko brvna, koje spaja dvije obale potoka Segovine ili poći malo manje strmim, ali isto tako nepristupačnim i nekoliko puta dužim putem preko Bolfanskog vinogorja. Uz svoje loše zdravstveno stanje, Božo može birati hoće li do prvog naseljenog mjesta proći kilometar opasne šumske staze, ili šest kilometara nepristupačnih klanjaca.


Osim što klijet nema struju niti vodu, Božo je i na ovako nepristupačnom terenu bio žrtva pljačke

Ovisi o drugima

Isto tako, u većini slučajeva do njega se automobilom ne može, a Boži je to ionako svejedno, jer ga nema. Sve što ima je jedan bicikl, stara klet, šareni kunić, pijevac i dva psa. Ako se uzme u obzir da je Božo imao i moždani udar, lako se dođe do zaključka da ovaj čovjek neće dugo moći živjeti sam, a posebice u predjelu gdje se nalazi. Bez ikakvih primanja, jede ono što mu drugi daju i u potpunosti ovisi o pomoći drugima. Nekad nije bilo sve tako crno za Božu, jer je imao posao i stalne prihode.

– Radio sam u ludbreškoj Opremi sve do njezina raspada. Taj dio u kojem sam ja radio nije preživio raspad OURA-a te sam ostao bez posla. Poslije sam povremeno nešto radio tako što sam pomagao drugima, ali onda me snašla bolest te sam preživio moždani udar. Tada je sve krenulo naopako – objasnio je Božo Stubić.

Osim što klijet nema struju niti vodu, Božo je i na ovako nepristupačnom terenu bio žrtva pljačke.

Sa svojim vjernim prijateljem

– Kad sam bio bolestan i u bolnici, u moju klijet je provaljeno. Jedino što sam imao vrijedno bio je agregat za struju. Ako mi je kad bila potrebna električna energija, mogao sam upotrijebiti agregat, no ostao sam i bez toga – pomalo rezignirano govori Božidar Stubić.

Božo dane provodi većinom u samoći, a jedino društvo su mu vlasnici klijeti, koji imaju svoj vinograd u ovom predjelu. No, kako je Božina klijet na nepristupačnom mjestu, i ta su druženja vrlo rijetka, pa je uz krajnju neimaštinu i bolest, treća Božina družica i samoća.


Kroz šumski puteljak može se do mene samo pješice

Prihvaća pomoć

– Kroz šumski puteljak može se do mene samo pješice, ali je vrlo opasno tamo hodati kada je sklisko. Drugim putem, koji je duži, automobilom se može proći kad je suho, ali već i kod manje kiše do mene se može samo traktorom – objasnio je Božo Stubić.

Upravo iz tih razloga Božo Stubić boji se da neće moći na ovakav način dugo živjeti i prihvatio bi svaku pomoć.

– Najpotrebnija mi je hrana jer nemam apsolutno nikakva primanja. Ako bi se pronašao kakav smještaj na pristupačnijem terenu, to bi bilo idealno – rekao je Božo Stubić, objašnjavajući nam da bi rado promijenio mjesto boravka, kako zbog sigurnosti, tako i zbog ljudskog društva.


Najpotrebnija mi je hrana jer nemam apsolutno nikakva primanja

FOTO Nikola Wolf

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti