Posvojila bebu, toliko ju je naživcirala da ju je ‘vratila’ čim je napunila 16 godina

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Usvojila ju je još kao bebu, mislila je da je dobila savršeno dijete no uskoro je život s njom postao nemoguć, pun straha i boli… Iako se ni danas ni u potpunosti pomirila sa svojom odlukom, morala ju je dati na novo posvojenje.

„Čujemo vas. Vjerujemo vam. Tu smo da vam pomognemo, niste sami“, to su bile riječi koje su ovoj majci iskočile na njenoj naslovnoj stranici profila na društvenoj mreži. Bio je to oglas organizacije protiv nasilja djece nad roditeljima, a ovoj su majci pružile olakšanje i nadu da ipak postoji netko tko će ju čuti i razumjeti.

„Nikad nisam osjećala da me itko razumije ili čuje, osjećala sam se kao da sam sama sa svojim problemima. Osjećala sam se izolirano. Jer, ja sam majka koja je odustala od svoje kćeri. Ja sam majka koja je svom djetetu spakirala kofere i odvela ju u socijalnu službu jer više nisam mogla“, prepričava svoju priču žena koja se susrela s teškom situacijom posvajanja.

„Znam da je to nezamislivo i neoprostivo. Koja bi se majka odrekla svoga djeteta? Prijatelji i obitelj nisu vjerovali da ću to zaista učiniti, bili su u šoku. Socijalni radnici jasno su mi iskazivali svoj prezir“, prenosi portal Metro.

Međutim, ona je skupila hrabrosti i ispričala svoju priču.

„Podbacila sam kao usvojitelj. Nisam se dovoljno trudila. Da sam samo išla na još jedan tečaj o tome kako biti dobar roditelj, ili da sam barem bila čvršća s njom, ili konzistentnija u tome što tražim od nje.

Socijalni radnik zadužen za nas slučaj, svaki puta kada bih mu se požalila na probleme koje imam s njom, rekao bi mi neka to ‘nekako izguram’. Rekao bi mi da koliko god je život loš, u nekom će trenutku postati bolji i sve što trebam je izdržati.

Lakše reći nego učiniti. Nitko od njih nije znao u kakvom paklu živim. Kako da im samo objasnim svakodnevni strah i bol koju proživljavamo?

Kada je moja kćer napunila 16 godina imala je strašne ispade bijesa, tukla bi moga supruga, grizla ga i tjerala ga do suza gotovo svakodnevno. Naša druga usvojena djeca bila su prestravljena i bojala su se biti pored nje. Bojali su se ići spavati noću jer je prijetila kako će nas sve izbosti u snu.

Pet dugih godina slala mi je poruke kako sam za sve ja kriva, da bi svima bilo bolje bez mene, da bi voljela da završim negdje mrtva u jarku, d abi njezina biološka majka odradila bolji posao nego što sam to ja uspjela i da ju nikada nisam voljela.

I svejedno, što god da je učinila ili rekla, ja ju nisam prestala voljeti. Voljela sam je od prvog trenutka kada je došla u našu obitelj.

Prvo se sve činilo idilično, u obitelj je stigla prekrasna djevojčica.

Jednog dana, kada nam je odobreno da budemo udomitelji, u našu kuću i u naša srca došla je devetomjesečna djevojčica. Proživjela je strašno zanemarivanje, to smo znali. Ono što nismo znali je kako će to kasnije utjecati na nju i njene odnose. Nismo dobili posebnu obuku kako se nositi sa situacijom. Mislili smo da će ljubav biti dovoljna.

Hranili smo ju i oblačili, poticali ju na sve načine, a ona se razvijala i napredovala. Kada je napunila dvije godine pružila se prilika da ju posvojimo, što se tada činilo kaj najlogičniji i najprirodniji izbor.

Djevojčica je napredovala iz dana u dan.

Sve je bilo prekrasno, a onda se približio njen 11 rođendan i počele su laži, krađe i verbalno zlostavljanje. Uzimala je tuđe stvari bez ikakve grižnje savjesti, no najviše se usmjerila na mene. Rekli su mi da testira koliko ju volim i da je to očekivano ponašanje. Nisam, međutim, očekivala da će me stalno privlačiti pa odbacivati, da će odbacivati moju pomoć i ljubav i da će mi iz dana u dan nagrizati moje samopouzdanje kao roditelja.

Nisam očekivala da ću se boriti za pomoć svih profesionalaca koji su me ponižavali na sastancima kada bi ona odbila sudjelovati, a ja sam ju trebala natjerati. Kao da sam ju ja mogla natjerati na bilo što.

Pitali bi me:“Zašto joj to dozvoljavaš? Zašto joj dozvoljavaš da se tako odnosi prema tebi?

Nitko nije razumio. Prestala sam o tome pričati s prijateljima jer sam se samo gore osjećala. Znala sam da nije ona kriva, ali nisam znala kako d ajoj pomognem. Nitko nije vidio ono što smo mi vidjeli jer se znala ponašati pred drugima kada je nešto htjela postići. Svi su je doživljavali kao prekrasnu kćer, a nas kao problem. Nismo mogli pobijediti. I nismo pobijedili.

To je bilo zlostavljanje. Zlostavljanje koje je vršilo dijete nad roditeljima. Emocionalno, fizički, mentalno i verbalno. Nismo se imali kome obratiti prije deset godina. Pokušala sam, ali nitko me nije slušao.

Razumijete li sada? Dan kada sam otišla u socijalnu službu to je bila najteža, najhrabrija stvar koju sam ikada učinila. Nisam odustala od svoje kćeri nego sam nam svima pokušala pomoći, uključujući i nju.

Nije vjerovala da ćemo to napraviti, mislila je da će ju moj suprug odvesti kući. Rekla nam je da ju više nikada nećemo vidjeti ako to učinimo. Svejedno smo to učinili. Bili smo toliko očajni.

Kada sretnemo druge parove koji razmišljaju o usvojenju, ne znam što bih im rekla ili savjetovala.

Prije deset godina roditeljima poput nas nije bilo podrške ni pomoći, no čini se da se sada stvari mijenjaju. Danas, moja kćer i ja razgovaramo no naš odnos majke i kćeri trajno je narušen. Čeznem za još, ali se suzdržavam jer moram kako bih se zaštitila. Sve što mi ostaje je nada da će jednoga dana stvari biti drugačije.

FOTO Ilustracija

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI