Povrtlar Slavko: Radi se od jutra do mraka, ali zarada baš i nije velika

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Nema dobre zarade u tradicionalnoj ratarskoj proizvodnji u nešemu kraju. Umjesto pšenice i kukuruza valja se okrenuti prihodovnijim kulturama, recimo povrću. Često se može čuti takav „recept“, uz uobičajeni dodatak da povrtlarstvo nije „popularno“ poput uzgoja pšenice i kukuruza jer je za njega potrebno više rada i više znanja.

A što bi na to rekao netko tko se godinama bavi uzgojem povrća? Teku li u toj branši med i mlijeko?

Ne baš, odgovorit će Slavko Martinčić iz Balatina nedaleko od Križevaca, koji je prvo povrće zasadio prije više od 20 godina na oko 3000 četvornih metara zemljišta. Slaže se on s time da je posla puno i da je potrebno puno znanja za uzgoj povrća, ali ne i s time da bi zarada bila basnoslovna.

– Prije dvadeset godina bilo je puno bolje jer je proizvodnja bila jeftinija, pa je i zarada bila bolja. U međuvremenu je sve poskupjelo – i nafta i zaštitna sredstva i gnojivo, a cijena proizvoda ostala je ista. Osim toga, ovisimo o vremenskim prilikama i neprilikama te nikad ne znaš kakva će biti godina, hoće li napasti bolest ili će, kao ovog proljeća, biti jako puno kiše. Ove godine, tako, prvi put sam posadio jagode, nekih 5000 sadnica, od kojih 1800 pod plastenikom. Pod plastenikom još sam nešto nabrao, a na otvorenom gotovo ništa. To je bio čisti minus – pripovijeda Slavko.

Posao je svakodnevan od jutra do mraka, a sezona počinje koncem siječnja, kada počinje sjetva sjemena za presadnice, koje sam uzgaja. Sredinom svibnja počinje berba, koja traje sve do konca studenoga.

– Posao radimo supruga i ja, uz pomoć djece, rodbine i prijatelja kad je to potrebno, primjerice u berbi. Prije 18 godina podignuli smo kredit i uložili oko pola milijuna kuna u plastenike, koji su pod navodnjavanjem. Osnovna stvar su nam paprika, paradajz i krastavci, a godišnje uberemo, ovisno o vremenskim prilikama, oko deset tona povrća – kaže Slavko.

Povrće plasiraju uglavnom na zagrebačkoj tržnici Dolac, za što je zadužena supruga. Imaju, veli, mnogo dugogodišnjih mušterija. Ako imamo viška, onda to prodaju na Zelenoj tržnici.

– Znate, svaki dan odlaska na Dolac stoji nas oko 500 kuna – prodajno mjesto, kišobran, vaga, gorivo, nešto čovjek mora i pojesti… Treba prodati povrća za 500 kuna. Možete na ovaj posao gledati kao i na svaki drugi. Dobivam plaću kao da radim u uredu, samo što ne radim osam sati dnevno – reći će povrtlar iz Balatina.

Veli kako baš ne može pohvaliti državnu i regionalnu upravu što se tiče poticaja za povrtlarsku proizvodnju.

– U Zagrebačkoj županiji i Gradu Zagrebu poticaji su mnogo bolji nego kod nas, oni za to imaju novca. Prvi kredit bio nam je sufinanciran, mislim oko dva posto kamate, koja nije bila mala, oko osam posto.. No, drugi kredit uzeli smo nenamjenski i sami smo ga u cijelosti otplatili. No, ne žalim se. Mora se raditi, a ja sam ovaj posao sam izabrao. Bih li preporučio poljoprivrednicima da se preorijentiraju na povrtlarstvo? Ako već imaju strojeve i imaju velike površine zemlje, onda ne. Nije vam ovo toliko velika proizvodnja pa i zarada nije ogromna – zaključuje Slavko Martinčić.

FOTO Nikola Wolf

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI