Požgaj: Zbog Hrvatskih šuma izgubili smo čak 150 radnih mjesta

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Obiteljska tvrtka Požgaj grupa iz Velikog Bukovca jedan je od većih poslodavaca sa sjedištem u Podravini s više od 500 zaposlenih, a ujedno je i među top 5 vodećih subjekata u drvoprerađivačkoj industriji na državnoj razini. Tvrtka je osnovana 90-ih godina prošlog stoljeća i kroz svoju povijest imala je uspona i padova.

No, da bi došla do sadašnjeg statusa, kompanija se orijentirala na izvoz kvalitetnih proizvoda koji su pronašli svoje mjesto na najzahtjevnijim tržištima u svijetu. Centralno postrojenje u Velikom Bukovcu poznato je i po tome što je bilo poprište jednog od najvećih požara u podravskom kraju, kada se u lipnju 2013. godine zapalilo skladište s drvenim pločama i podnim oblogama. Nakon katastrofalnog događaja ova obiteljska tvrtka nije posustala, ali novi problemi nastali su s nedostatkom sirovine za proizvodnju i sa sporom s Hrvatskim šumama. O svemu tome razgovarali smo s predsjednikom uprave Požgaj grupe Nikolom Požgajem.

Nikola Požgaj

PL: Čime se zapravo Požgaj grupa bavi, koji su vam najvažniji proizvodi?

Možemo reći da je naš neslužbeni slogan da proizvodimo sve od drva, dakle od rezane građe do kuće. Na području Hrvatske od Like do Slavonije imamo šest tvornica, i to su pojedinačno zaokružene proizvodne cjeline svaka sa svojim proizvodnim asortimanom. Čak 80 posto svojih proizvoda izvozimo. U ukupnom asortimanu 40 posto ukupnog prihoda ostvaruje se u segmentu drvenih ploča, 30 posto u podnim oblogama, a ostatak u rezanoj građi i namještaju.

PL: Ipak, uvijek postoje i problemi. Kako se može čuti, tvrtke koje se bave prerađivačkim poslom i proizvode gotove proizvode od drva nisu  zadovoljne količinom sirovine koje mogu dobiti od strane Hrvatskih šuma. I vas muči isti problem?

Ovo je vrlo važna tema i mislim da javnost treba znati što se događa, a događa se to da tvrtka u vlasništvu Republike Hrvatske radi suprotno od strategije svog vlasnika, dakle države. U strategiji piše da će se kvote na pravo za kupnju sirovine dodijeliti prioritetno onima koji iz sirovine, dakle drva, stvaraju dodanu vrijednost. To je i logično jer uvijek kod razgovora o ovoj temi predstavim jedan podatak. Naime, pilanari na jedan kubik sirovine dobivene od Hrvatskih šuma u državni proračun uplate 127 kuna, a finalist, kao što smo mi, uplaćuje 285 kuna. Dakle, za državni proračun i dioništvo u cjelini gotovo je više nego dvostruko veća korist kada drvo dobiju oni koji iz drva rade gotov proizvod, nego oni koji sirovinu prodaju u prvoj fazi. Šume u Hrvatskoj državno su vlasništvo i strategija je države da se to vlasništvo i ta vrijedna sirovina što više oplemeni, a to upravo radimo mi koji se bavimo finalnom proizvodnjom.

PL: Koji su onda razlozi da se kvote, kako vi kažete, daju onima koji imaju pilane umjesto vama proizvođačima, ima li za to kakvih objektivnih razloga?

Moram jasno reći da se ovdje s jedne strane radi o nekompetentnosti vodećih ljudi Hrvatskih šuma, a s druge strane, radi se o pojedinačnim lobijima koji još uvijek drže da se kvote preusmjere prema pilanama. No mi od 2017. godine imamo potpisano novo pismo razumijevanja. Njega su potpisale Hrvatske šume i Hrvatska gospodarska komora koja zastupa nas proizvođače iz branše. Ono što je potrebno prvo reći, u članku 1. ovog pisma stoji da je obvezujuće. Hrvatske šume su dvije godine nakon što je potpisano pismo razumijevanja samoinicijativno promijenile model javne nabave koji nije u skladu s onim što se potpisalo. Nakon što se potpisalo ovo pismo u kojem jasno stoji da se sirovina usmjeri tamo gdje se stvara nova dodana vrijednost, po proteku tri godine primjene, za 20 posto je smanjena isporuka sirovine prema finalnim prerađivačima, a povećana pilanama. Dakle, sasvim suprotno od strategije.

PL: Stvara li vam to već sada probleme u proizvodnji, osjetite li nedostatak sirovine?

Prvo treba naglasiti da je pokretanje ekonomije s većim obujmom rasta nemoguće bez velikih igrača u bilo kojoj branši. Naravno da treba podržati i one male prerađivače, i oni su važan kotačić u svemu tome i mogu imati svoj dio prostora u takvoj dioničkoj ekonomiji, ali ne na teret velikih finalista. Kad se pogleda naša branša, veliki poslovni subjekti (nas šest-sedam) od 2013. do 2017. godine pokrenuli su investicije veće od 300 milijuna eura temeljem modela Pisma iz 2013. godine koji je garantirao okvir za razvoj kroz narednih 10 godina. Dolaskom na vlast nove političke garniture i time povezanih interesnih skupina, došlo je do promjene modela. Jasno je da su veće investicije tada stale. Sada, kada smo potpisali novo pismo razumijevanja 2017. godine, radili smo planove za daljnjih 10 godina, a nakon samo godine dana dogovoreno više nije vrijedilo. Primjer je i investicija društva Bauwerk Boena u Đurđevcu koja je u polovici svog planskog razvoja zaustavljena upravo zbog takvog odnosa prema prerađivačima finalistima.

“Sve je to rezultiralo i sudskim sporovima teškim više desetaka milijuna kuna”

PL: Sigurno ste bili na razgovoru kod čelnih ljudi u Hrvatskim šumama. Nešto su vam odgovorili na vaša pitanja zašto se ne drže propisanog.

Već sam spomenuo da se radi o nekompetentnosti i pojedinačnim interesnim skupinama. Te dvije činjenice blokiraju svaki razgovor. Mi smo u dvije prethodne godine prošli katarzu u odnosu s Hrvatskim šumama. Sve je to rezultiralo i sudskim sporovima teškim više desetaka milijuna kuna zbog štete nastale zbog nepoštivanja kriterija iz pisma, i potpisanih dogovora. Činjenica je da smo za vrijeme mandata sadašnje uprave Hrvatskih šuma zatvorili dvije tvornice i time povezano otpustili 130 radnika. Kada je sadašnja uprava došla na funkciju, imali smo osam tvornica i 650 zaposlenika, a sada imamo šest lokacija i 520 zaposlenih. Iako smo od njih u zadnjih šest godina kupili sirovine za više od 250 milijuna kuna, oni nam govore da smo mi rizičan kupac i da su nam zato smanjene količine koje dobivamo, no tu se radi o njihovoj diskrecijskoj odluci baziranoj na nekompetentnosti i pojedinačnim interesima u kojima mi ne sudjelujemo.

PL: Tvrdite li da su dvije tvornice zatvorene samo zbog nedostatka sirovine?

Apsolutno! U tri godine dobili smo pravo na kvotu sirovine za trećinu manje nego što smo trebali po kriterijima iz Pisma. Dobili, tj. kupili smo oko 140 tisuća kubika drva, a trebali smo povući oko 230 tisuća kubika da se rukovodilo kriterijima iz potpisanog Pisma razumijevanja. Ako se uzme u obzir podatak da Požgaj Grupa po trupcu ostvari  2.400 kuna prihoda, po toj računici, nama je u tri godine netko uzeo više od 200 milijuna kuna prihoda. Naši su prihodi sada razini 160 milijuna kuna, a prije tri godine bili su veći od 210 milijuna kuna. U Pismu razumijevanja postoji osam razreda kupaca koje Hrvatske šume prepoznaju. Osmi razred su proizvođači namještaja, nulti razred su oni koji prodaju sirovu sirovinu. Prema tome, ključni uvjet u javnoj nabavi trebao je biti da se sirovina namijenjena za industriju prvo usmjeri prema najvišim razredima, dakle od razreda VIII na niže. No, Hrvatske šume su taj kriterij jednostavno izbile iz javnog natječaja i za njih je isti prerađivač u razredu 0 kao i onaj u razredu VII.

PL. Koliko sirovine na godišnjoj razini vi trebate?

Naš sustav godišnje preradi od 60 do 70 tisuća kubika drva. Mi smo se posložili da ne ovisimo samo o hrastu, što je slučaj s većinom drugih finalista, tako da nam treba i velika količina drugog drveta. Hrast je značajni dio naše proizvodnje, ali ne ovisimo samo o njemu. Upravo zato i imamo održiv sustav za dugoročni rast i razvoj.

PL: Kažete da ne dobijete dovoljno sirovine zbog Hrvatskih šuma. Možete li uvesti sirovinu?

“Svakako, mi u Hrvatskoj imamo sirovine više nego što je potrebno prema sadašnjim kapacitetima”

Moramo uvoziti sirovinu. Mi primjerice uvezemo 90 posto jele koja nam je potrebna iz Austrije, a Hrvatska ima 30 posto više jele nego što je potrebno industriji. Nama nikako nije u interesu uvoziti sirovinu. Da kupujemo trupce jele mi bismo za tu djelatnost opet otvorili nova radna mjesta. Eto, mi smo u takvom našem pogonu u Lici u Vrhovinama, koji je radio pripremu jele koju koristimo za naš parket 2015. imali 85 zaposlenika. Danas je ta lokacija zatvorena. To je  bila investicija od oko 20 milijuna kuna, međutim zato jer godinama nismo mogli doći do potrebne kvote sirovine tj. ugovora s Hrvatskim šumma, morali smo odustati od daljnjeg investiranja i zatvoriti lokaciju. No, sada se događa još jedna stvar. Na tržištu se uvijek događaju konjukture i ako dođe do zasićenja, prvi koji će to osjetiti su pilanari. Već sada oni kojima su dodijeljene veće kvote traže od Hrvatske šuma odgodu plaćanja, smanjenje cijene sirovine itd. Dakle, tu će i Hrvatske šume doći do problema jer neće moći naplatiti drvo koje su svojim pravilima odredili za one koji se bave isključivo najjednostavnijom preradom sirovine. Mi smo veći i lakše se prilagodimo tim usponima i padovima na tržištu. Imamo iskustva 30 godina poslovanja vani, stekli smo razne kanale prodaje i vrlo se lako prilagodimo. Mali pilanari to ne mogu. Uzmimo primjer s bukvom. Naša je prednost što u proizvodima bukve ostvarimo prihod 260 eura, a pilanar ima taj prihod u visini 120 eura po trupcu. Naravno da on ne može podnijeti poremećaj tržišta i da će svoj problem prenijeti na svog dobavljača. Naravno, da bi imali tu razliku u prihodima po trupcu, potrebno je riskirati i investirati, na što je spremno vrlo malo poduzetnika u branši. 

PL: Smatrate li da drvna industrija u Hrvatskoj ima budućnost? Osim što nemate dovoljno sirovine zbog kvota, nedostaje vam i radne snage.

Svakako, mi u Hrvatskoj imamo sirovine više nego što je potrebno prema sadašnjim kapacitetima. Hrvatska u svjetskim razmjerima izvozi vrlo malo proizvoda od drva. Dakle, mjesta za širenje ima više nego dovoljno. Što se tiče radne snage, ako imamo dovoljno sirovine i mjesta na tržištu, pitanje radne snage ostaje  na sposobnosti poslodavca. Mi smo među prvima uveli radnu snagu te smo radnike doveli iz Indije, točnije New Delhija. Radnike smo doveli iz drugog kraja svijeta, a opet se pojavljuju problemi s Hrvatskim šumama. Dakle, mi smo se za radnu snagu pobrinuli. Prema tim ljudima imamo obvezu jer smo potpisali s njima ugovore na duži period, uložili smo u infrastrukturu te im osigurali smještaj, a izigrani smo od strane Hrvatskih šuma.

PL: S obzirom na sve to, koji su vam dugoročni planovi, kamo se planirate okrenuti?

Mi smo izlaskom fonda Nexus iz vlasničke strukture i ovakvim odnosima s Hrvatskim šumama u tijeku restrukturiranja s ciljem da svoje obveze presložimo na održivi način, a to znači baziramo biznis na razini kvote sirovine koju su nam dodijelile Šume. Da bi se stvari promijenile, te da bismo se mogli dalje razvijati, bit ćemo uporni u tome da uvjerimo nadležna tijela kako je obvezujući dokument zaista obvezujući i da ga se obje strane pritom misleći na Hrvatske šume moraju pridržavati sve dok je on na snazi. Stvari se tu moraju promijeniti da bismo mogli imati dugoročne planove, kako mi, tako i niz drugih finalista. Tražim samo da se poštuje ono što je potpisano prema svima jednako.

PL: Rekli ste da većinom poslujete u inozemstvu, koja su vam dominantna tržišta?

Tu se radi većinom o vrlo zahtjevnim tržištima. Djelujemo u Švicarskoj, Skandinaviji, Njemačkoj. Tu prodajemo većinu naših proizvoda. Mimo toga imamo i tržište u Italiji, izvozimo u SAD. Eto, već 10 godina imamo kupca u New Yorku. Dakle, mi smo opstali na vrlo zahtjevnom tržištu i tu se ponosimo kvalitetom naših proizvoda.

“Mi smo uložili u pogon u Otočcu i smatramo da su drvene kuće budućnost koja se vani već odvija”

PL: Imali ste u prošlosti i neka vlasnička preslagivanja u tvrtki.

Točno, bili smo u vlasništvu Nexus fonda. Radi se o fondu koji je u vlasničku strukturu ušao 2012. godine. Bila je namjera da se ovim ulaganjem ide u širinu poslovanja. To se stvarno i dogodilo, mi smo proveli tri akvizicije i još dvije koje nažalost nisu uspjele. S 300 zaposlenih u četiri godine došli smo na 650 zaposlenih. Nažalost, fond je 2018. godine ušao u probleme zbog krize u Agrokoru i s njim povezanim društvima. Tada smo se i mi našli u problemima. Kad se nalazite u situaciji da vaš većinski vlasnik koji drži 70 posto kompanije posluje s problemima, ne možete očekivati da ćete i vi dobro poslovati. Znajući da se moramo iz te situacije izmaknuti, godinu smo dana pregovarali s fondom i napokon našli model po kojem smo natrag otkupili tvrtku koja je sada u vlasništvu obitelji. Mislim da je upravo ovo pokazatelj da u Hrvatskoj treba dati podršku obiteljskim tvrtkama koje imaju svoju tradiciju i jasan cilj kuda idu, a ne očekivati da će nam naše probleme u gospodarstvu riješiti samo strani investitori. Kada je fond ušao u naše vlasništvo, svi su misli da fond ne može doći u probleme i kreditori su tada pohrlili, no pokazalo se da je istina drukčija i da je obiteljsko vlasništvo ipak dugoročno najstabilnije.

PL: Zadnja vaša akvizicija je tvornica drvenih kuća. Kakav je tu interes, ima li u hrvatskoj tržište za nešto takvo?

Mi smo uložili u pogon u Otočcu i smatramo da su drvene kuće budućnost koja se vani već odvija. Doći će to i do nas, a upravo zato smo ušli u ovaj proces. Taj proizvod promoviramo samo u Hrvatskoj. To su ljudi koji žele živjeti u skladu s prirodom i ekologijom, što je tendencija razvoja društva. Mi to gledamo ovako, vrhunac autoindustrije je proizvodnja gotovog automobila. Tako smo htjeli ponuditi u našoj branši taj gotovi automobil u vidu gotove kuće s našim proizvodima za unutarnje uređenje.  

FOTO Nikola Wolf

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI