Predstavio se novi varaždinski biskup: Kad bismo se manje svađali, bilo bi nam bolje

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Sveti Otac Franjo prihvatio je odreknuće mons. Josipa Mrzljaka na pastoralnom služenju Varaždinskoj biskupiji te je biskupom imenovao mons. Božu Radoša, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i dosadašnjeg rektora Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu.

Mons. Radoš, 1. kolovoza obradovala nas je vijest da Vas je papa Franjo imenovao novim varaždinskim biskupom. Gdje ste vi doznali za tu vijest, kakvi su Vas osjećaji preplavili?

Kad sam doznao za vijest, moram reći da sam bio jako uznemiren. Gotovo da sam osjetio i doživio jedan stres, pomalo i paniku. Zašto? Kako? Je li to definitivno? Nikada nisam bio u tim kombinacijama – barem sam ja tako razmišljao. Idem u nepoznato. Hvala Bogu da sam se zatekao pred crkvom svetog Petra u Okovima. Nisam se tamo dugo zadržavao, nego sam odmah ušao u crkvu zajedno sa svojom rodbinom koja je tada slučajno bila kod mene. Na koljenima sam molio Gospodina da to bude san nakon kojeg ću se probuditi, iskreno govoreći. No, malo-pomalo, na koljenima sam došao sam k sebi i znam da Gospodin uvijek poziva one koji nisu spremni da ih On sprema.
 

Kakve su bile reakcije prijatelja? Spomenuli ste i rodbinu – niste im vjerojatno odmah istog trena rekli?

Ne, morao sam se jako čuvati da ništa ne primjete. Reakcija prijatelja, kad je bilo objavljeno, bila je jedno oduševljenje, radost koju ja tada nisam mogao dijeliti s njima. Bila je tu podrška od prijatelja koji me poznaju i koji imaju bolje mišljenje o meni, nego što ja imam o sebi. Zato sam se malo i bojao. Moji najbliži, kad su čuli, i kad smo se mi čuli, htjeli su osjetiti kako ja to doživljavam. Znam da me dobro poznaju i da nisam stremio ka tome. Hrabrili su me govoreći da će biti sve dobro. Hvala dragome Bogu i jedni i drugi su obećali molitvenu pratnju: “Pratit ćemo te molitvom”. I to mi je davalo snagu da mogu i prihvatiti, da mogu naći i nutarnji mir i da mogu kazati: „Gospodine, spremi me za ono za što me zoveš“.
 
Dotakli smo se obitelj, a voljeli bismo Vas upoznati na taj način – odakle su vaši korijeni?

Rođen sam u Crvenicama, mjestu u duvanjskom kraju, između Tomislavgrada i Posušja, u brojnoj obitelji. Moji roditelji Ivan i Matija imali su osmero djece. Troje najstarijih doživjeli su svega godinu, godinu i pol dana, i otišli su k Bogu. Ostalo je nas petero, dvije sestre i tri brata. Živjeli smo u kući zajedno s bakom i djedom te stricem i njegovom obitelji gdje je također bilo petero djece, dakle sve zajedno desetero djece. Najljepša iskustva nosim iz te kuće.

Za biskupsku službu izabrali ste geslo „Služiti radosno Gospodinu“. Kako to?

Geslo se uvijek rađa postepeno. Da sam prvi dan izabrao geslo, sigurno ne bi bilo ovo. Ali malo pomalo u duši se stvarao temelj, vjerujem zdrav temelj, da mogu Gospodinu odgovoriti. Evanđelje je Radosna vijest. Bog nas uvijek poziva na radost. Sveti Bernard kaže „Radost je služiti Gospodinu“. Nije teret. Ima tereta u životu svećenika i biskupa, ali to nije cilj. Teret je uvijek u službi radosti. U konačnici, radost uvijek mora biti ona po kojoj se primjeti Radosna vijest. Tamo gdje nema radosti u životu ljudi i svećenika, Radosna vijest zastaje negdje na njegovim ustima. Radost je kao onaj potok koji mora prenijeti Radosnu vijest, a Bog ljubi radosnog darovatelja. Htio sam istaknuti da je u prvom redu Bog koji želi razveseliti svakog čovjeka. Ako Njemu služim, vjerujem da radost nije trenutačna, nego vodi prema posvemašnjoj sreći.

Kao da su kontradiktorne te dvije riječi. Služiti radosno. Modernom čovjeku ne zvuči baš spojivo.

Možda suvremenom čovjeku. Ali služenje je sinonim za ljubav. Svi koji živimo u kući znamo tko najviše služi. Najviše služi onaj tko najviše voli. Služenje je mjera ljubavi. Majka nikad neće osjetiti poniženje ako služi onima koje voli, svojoj djeci. Za nju je to uvijek radost. A vjerujem da i svatko od nas osjeti da kad netko nešto dobro učini, da mu Bog uzvrati radošću u nutrini, ako dopustimo da ta radost prodre u nas. Te dvije stvari u kršćanskom životu, ali i životu ljudi, nisu kontardiktorne. Naprotiv, idu ruku pod ruku. Isus kaže „Najveći među vama neka bude onaj koji služi“. Najveći među nama je onaj koji je služio nama, Isus iz Nazareta. Zašto? Jer nas je ljubio.

Koji je Vaš dojam, kakva je slika Crkve u medijima?

Ne mogu govoriti o kompletnoj slici Crkve u medijima, jer za to ni nemam dobar pregled, ali mislim da Crkva ne treba tražiti da ima bolji imidž u medijima nego što ima u stvarnosti. Vjerujem da bi Crkvu trebalo promatrati iznutra, iznositi vijesti kako Crkva doživljava i sebe, slušati i kako drugi  nas doživljavaju. Vjerujem da je važnosti i vrijednost crkvenih medija, koji prate Crkvu iznutra, da objektivno prikažu stvarnost. U Crkvi je uvijek bilo i uvijek će biti dobroga i onoga što nije dobro. Sve što se događa u Crkvi, na neki način je propovijedanje Evanđelja. Ono što nije dobro, već je zatajenje Evanđelja. Od toga se i mi uvijek distanciramo. Mediji nam pomažu da napravimo taj discernimento (razlikovanje). Vjerujem da bi trebala biti dobra ravnoteža između kritike i pozitivnih stvarnosti. Dopustiti da nas drugi kritiziraju, ali stvarati takvo ozračje u Crkvi da ne može proći nezapaženo dobro koje Crkva čini. Vjerujem da to dobro koje čini, može biti i sjeme za novo dobro koje može doći u različitim segmentima crkvenoga, ali i društvenoga života.

Kako gledate na društvenu situaciju u Hrvatskoj?

Mi smo mlada država i mlada demokracija. Puno toga još treba graditi, izgraditi i vjerujem da je postepenost put kojeg moramo slijediti. Lako je porušiti, to je jednostavno, ali graditi je jako teško. Svi bi htjeli da živimo u jednom uređenom društvu gdje svatko ima svoje pravo. Gdje imaju sve institucije oko za one koji su najslabiji. No, to je put. Postepeni put. Možda ima puno senzacionalnoga, oštrih protivljenja. Protivnik nije neprijatelj. Ako se suočimo s protivnikom, argumentirano možemo pročistiti i svoje stavove. Možemo pročistiti i sebe. Vjerujem da je potrebno respektirati drugoga, drugačijega i kao takvoga ga i cijeniti, poštivati i voljeti. Društvo se postepeno gradi. Ne bih govorio o sadašnjem našemu društvu. Ima puno različitosti, ima puno sukobljavanja koja, kada bi se malo reducirala, vjerujem da bi svima davalo bolju klimu za život i više volje za uspjeh, za napredovanje, za blagostanje.

Često se Crkvi prigovara u medijima, u javnom mnijenju, da se nekad bavi i politikom. Gdje je granica? Koliko se zapravo Crkva smije baviti politikom. Ako znamo da ona brine za opće dobro, to bi joj nekako i trebalo biti poslanje?

“Crkva se ne bi trebala baviti politikom“, ali bi se uvijek trebala baviti čovjekom. A čovjek je i političko biće, živi u društvu. Crkva je pozvana da u svemu onome što je na dobro čovjeka, da se uključi, da djeluje. Ona ima svoj program. Ima program Evanđelja. Evanđelje je njezin program. Ovdje kada je u pitanju Crkva i država, svatko ima svoje područje djelovanja koje valja respektirati i nitko nikome ne ograničava prostor govoreći to je samo vaš prostor. Iz perspektive državne vlasti, svaki govor Crkve o nekim temama života, škole, djece… ujedno se uzima da je politika. A to zaista nije politika. To je briga za čovjeka. Društvo treba čuti Crkvu, mišljenje Crkve, ono što proizlazi iz Evanđelja. Hoće li po tome postupiti ili ne, to je druga stvar. Ali vjerujem da se stav, mišljenje Crkve mora čuti. Da se mišljenje ljudi koji su vjernici, treba čuti. Oni su dio društva. Oni ne mogu ne biti dio društva. Oni zaista jesu dio društva. Crkvu ne vode političke ideje. Crkvu vodi Evanđelje koje ne može Crkva mijenjati. Ono nam je zadano i uvjereni smo da je to najveće dobro za čovjeka. Da je to pravilo našega življenja i ne možemo retuširati Evanđelje. Tada  bi učinili štetu čovjeku. Štetu vjernicima, ne samo Crkvi, nego ne bi bilo dobro za čovjeka. Zato je važno da se Crkva oglasi, da se čuje njezin stav, njezino mišljenje koje izvire iz njezinoga poslanja. Ona ne može zašutjeti.

Je li važno da i naši svećenici/župnici surađuju na lokalnim razinama, u svojim općinama, s lokalnim vlastima?

Ne smiju se poistovjetiti s lokalnim vlastima ni župnici, ni svećenici, ni biskup. Svatko ima svoje područje djelovanja, suradnja je nužna na svima razinama, kako na biskupijskoj, tako i na župnoj. Uvijek s jasnim okom da u prvom redu bude dobro ljudi. Ne dobro niti određene stranke, niti Crkve odnosno nekog crkvenog službenika, nego na dobro ljudi. To je kompas koji nas vodi. Kroz dobro ljudi pročišćavamo svoje motive i vjerujem da nadahnjujemo svoje djelovanje ukoliko vidimo te potrebe i ukoliko, svatko u svome području, činimo sve da ljudi žive mirnije i bolje.  

Ostatak intervjua pročitajte na Varaždinska biskupija.

Izvor: Varaždinska biskupija, FOTO: Varaždinska biskupija

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI