PROJEKT SRCE ‘Istina o Podravki i aferi Spice’ iz kuta optuženih menadžera

Zašto mislimo da nova knjiga 'Projekt Srce' uglednoga gospodarskog novinara Ratka Boškovića ima ozbiljnu, reklo bi se nepopravljivu sistemsku grešku


Autor: podravski.hr — 15.02.2013. / 19:57 Aktualno

Suđenje za aferu Spice

Na prvo čitanje, nova knjiga kolege Ratka Boškovića “Projekt Srce”, s podnaslovom “Istina o Podravki i aferi Spice”, ima vrlo ozbiljan, reklo bi se sistemski problem. Književni uradak iskusnog novinarskog mačka poučava nas, naime, da je državni represivni aparat možda grdo pogriješio što je Podravkinim direktorima i partnerima natovario tako ozbiljnu optužnicu tešku čak 400 milijuna kuna.
Osobno, imam ozbiljan problem s tom tezom. Ne zato što sam, nedajbože, apsolutno uvjeren u krivnju optuženih menadžera, već zato što jedan gospodarski iznimno potkovan novinar knjigom koja je tiskana ovih dana gotovo svakim njezinim retkom dovodi u sumnju ključne navode iz USKOK-ove optužnice. I to u jednoj od najvećih gospodarskih afera u hrvatskoj povijesti.
‘Projekt Srce’ na aferu Spice gleda iz kuta optuženih direktora i ne zamara se previše ‘ravnotežom’ koju bi ta priča – ako zbog ničeg drugog, onda zbog nezgodnog tajminga jer su direktori tek sjeli na optuženičke klupe – svakako trebala imati. Pojavi se, doduše, tu i tamo tvrdnja da su se menadžeri ipak malo zaigrali ili prešli Rubikon, ali kvalifikacije tih postupaka uglavnom su blage. Bošković je dugogodišnji, i to vrlo ozbiljan novinar, a njegova knjiga, katkad previše minuciozno, rabi činjenice iz istrage, iskaza, optužnice. No, pitanja, uglavnom retorička, koje autor povremeno postavlja bacaju golemu sjenu na cijeli državni pravosudni sustav.
Crna limuzina
Iz Boškovićeve knjige i nama upućenijima teško je razlučiti kad optuženi menadžeri nešto govore u kameru USKOK-ovim istražiteljima, a kad u pero autora. Književno djelo, dakako, može biti bazirano na stvarnim događajima i pritom, sasvim legitimno, prožeto slobodnim interpretacijama ili fikcijama. No, ‘Projekt Srce’ nije takvo djelo. Prije je riječ o novinskom članku s malo previše kartica i pomalo autističnom inzistiranju na brojkama, imenima i titulama, nego romanu ili eseju (kako poneki nazivaju ovo djelo) sa svim zakonitostima koje ti žanrovi nose.
Tako u zadnjem poglavlju, koje nosi naziv “Tajna Polančecove crne torbe”, autor kroz vlastitu priču objašnjava kako su se kod bivšeg potpredsjednika Vlade zatekle kopije ugovora i svih priloga o tajnovitim kreditnim odnosima između MOL-a, Podravke, OTP-a i varaždinske Fime. Riječ je o papirima koje je policija pronašla prilikom pretresa Polančecove obiteljske kuće i koje optužba drži važnim dokazom o Polančecovoj umiješanosti u aferu. Do tih ugovora, podsjetimo, jedva je došao i USKOK, i to tek nakon mučnog natezanja hrvatske i mađarske Vlade.
Te ugovore, napisao je Bošković, Polančecu je jedne večeri, par dana prije nego što su ga uhitili, nepoznat netko ubacio u sandučić na kući. Bila je prohladna koprivnička noć, pas je lajao u dvorištu, a željezna kovana ograda lagano je zazvečala…
Tečajni rizik
“Pas nije prestajao lajati pa je Polančec izašao u dvorište da vidi što se događa. Tog trena jedna crna limuzina udaljila se niz Oružansku ulicu punim gasom, puno brže nego što bi to bilo normalno između dva niza obiteljskih kuća. Polančec je pogledao prema poštanskom sandučiću i vidio da iz njega visi velika žuta kuverta”, opisuje taj neobični događaj Bošković.
Možda je doista bilo tako. No, autor knjige to spominje kao golu činjenicu, za razliku od mnogih drugih fragmenata iz afere koji su uredno obilježeni fusnotama i izvorima.
Nekoliko je važnih teza iz Boškovićeve knjige-članka. Prva, iz ‘Projekta Srce’ jasno se može iščitati namjera norveške kompanije Rieber da neprijateljski preuzme Podravku i legitimna akcija koju su Podravkini menadžeri uz pomoć Fime poduzeli da to spriječe. To je, podsjetimo, glavna točka obrane optuženih menadžera, koji tvrde da su Podravku spašavali od neprijatelja čiji bi dolazak u Koprivnicu značio zlo i naopako za tvrtku, ali i cijeli kraj. Ta obrana nosila je određen rizik i na kraju je, posljedično, dovela do gubitka zbog pada cijene dionice. No, upozorava autor knjige, “ako će se pad tržišne vrijednosti dionica smatrati štetom, tko će se onda u Hrvatskoj usuditi ulagati kapital u glavnice poduzeća”. Bošković podsjeća kako Podravka u stvarnosti nije kupila niti jednu dionicu (učinila je to varaždinska Fima), već je samo na sebe preuzela “rizik negativnih tečajnih razlika”. Dakle, sukus je tog tumačenja, Podravkini menadžeri ne mogu kazneno odgovarati za to što je tržišna cijena dionice pala.
Fluidno i šuštavo
Bošković tu ne staje s pitanjima, već nastavlja: “Ako će se na planiranje i razmatranje menadžerskog preuzimanja poduzeća, kakvo je očito bilo pokrenuto i u Podravki, automatski gledati kao na zloporabu položaja i ovlasti, onda će hrvatsko gospodarstvo ostati bez jednog od najsnažnijih mehanizama za učinkovito restrukturiranje privrede”. I još: “Ako će se opcijski i slični ugovori – kakvih se u londonskom Cityju ili na Wall Streetu svakog dana sklopi na desetke tisuća – u Hrvatskoj a priori smatrati prijevarom, onda će Hrvatska još dugo ostati ekonomski ograničena i deprimirana”.
Knjiga, s druge strane, ne nudi odgovor na pitanje kako su to USKOK-ovi istražitelji izračunali da je Podravka u aferi Spice pretrpjela štetu od nevjerojatnih 400 milijuna kuna. Je li taj cijeli iznos doista šteta za firmu ili nije, na kraju će ustanoviti sud pravomoćnom presudom. No, Boškovićeva bi čitatelja svakako moglo i trebalo zanimati kojim se matematičkim i zakonskim pretumbacijama optužba koristila da bi došla do tih brojki. I koliko su one fluidne, a koliko šuštave. Optužnica, ako se dobro sjećamo, nigdje izravno ne kriminalizira pad cijene Podravkine dionice, opcijski ugovor ili nakanu menadžerskog preuzimanja tvrtke. Financijsku štetu – da.
Bošković u ‘Projektu Srce’ s neskrivenim simpatijama portretira optužene menadžere, dojučer mahom ugledne pripadnike hrvatske gospodarske elite. Za šefa varaždinske Fime Milana Horvata ističe kako njegovu “pojavu prati ozračje kozmopolitizma i sofisticiranosti”, s njegovim dolaskom “u Podravku kao da je sletio netko s Wall Streeta ili iz londonskog Cityja, a ne s Varaždin Brega”. Bivši direktor Podravke Darko Marinac “jedan je od desetak vodećih hrvatskih internacionalnih biznismena, inženjer svjetskoga kalibra i kompetencija”. Vlasnik posrnulog splitskog SMS-a Srđan Mladinić pak “jedan je od najfascinantnijih poduzetnika mlade hrvatske države”, koji je “kao potpuni self-made sve stvorio marom, inteligencijom i osobnim šarmom, bez ikakve mrlje i skandala”.
Kutlino carstvo
Prema domaćim HSS-ovim političkim snagama knjiga nema nimalo suosjećanja (Polančecov HDZ ne spominje se posebno), a Friščić je, prema autoru, najnegativniji politički lik u cijeloj toj zamršenoj priči o Podravki. Da su HSS i njegovi menadžeri zapravo sve zakuhali jer su željeli prevlast u Podravki, piše autor, potvrđuje i Darko Marinac.
“Nikad nije radio u nekom poduzeću, osobito ne privatnom i ovisnom o tržištu, a kamoli njime upravljao. Nije objavio niti jedan stručni i znanstveni rad, nije vodio niti jednu investiciju, a svjetonazorski i ekonomski obzor odredile su mu samo granice županije u kojoj je politički stasao”, opisuje Bošković bivšeg šefa HSS-a Friščića.
Knjizi se nešto ipak mora priznati: ‘Projekt Srce’ prvi put javno i nedvosmisleno otkriva odnose hrvatskog privatizacijskog maga Miroslava Kutle s varaždinskom Fimom, Horvatom i Polančecom. Bošković se uglavnom oslanja na iskaz Milana Horvata koji potvrđuje ono o čemu mediji već godinama spekuliraju – iza Fime zapravo stoji Kutle. Dok je kontroverzni tajkun opetovano opovrgavao da stoji iza inozemnih tvrtki Eptimas i Febas koje su, de facto, vlasnički kontrolirale Fimu, Horvat to nedvosmisleno potvrđuje.
U početku bijaše tvrtka Juror, potom Tar, zatim Fima grupa i na kraju Pluris. Riječ je o jednoj tvrtki s istim matičnim brojem, ali različitim nazivima, navodi se u knjizi. Iza poslovnog carstva kojim je upravljao Milan Horvat, sada je to posve jasno, cijelo je vrijeme lebdjela sjena Miroslava Kutle. Privatizacijski tajkun, međutim, nije imao nikakve veze s pričom o Podravki, upozorava Horvat, “sve dok Polančec, kad smo mi završili u zatvoru, nije zamolio Miru da se proba naći neko rješenje da se proda cijeli sustav(…) pa se onda pojavio taj Mimović”.
Papreno zrno
Osebujni srbijanski biznismen Ranko Mimović bio je Polančecov as iz rukava koji je trebao prezeti cijelu Fima grupu, odnosno Pluris i Validus, te otkloniti štetu od Podravke nastalu zbog nesretnog paketa dionica. No, Mimović se na kraju pokazao potpunim promašajem, a Polančec je istražiteljima objasnio kako mu je upravo on, Mimović, dostavio sve dokumente o Fimi koje je policija također pronašla u Polančecovoj kući. Među ostalim, bio je tu i famozni ugovor između Miroslava Kutle i njegova manjinskog partnera u Fimi Dubravka Žganca. Otkud to kod Polančeca, pitali su se tih dana mediji.
Afera Spice poput groma iz vedra neba ‘ruknula’ je 21. listopada 2009. godine kada su uhićeni Podravkini direktori i njihovi partneri. Pet mjeseci poslije, policija je pokucala na vrata Damiru Polančecu, kojeg USKOK smatra vrhom te kriminalne piramide koja se vlasništva nad Podravkom navodno htjela nezakonito dočepati tvrtkinim novcem.
Do kraja ove godine, kažu upućeni u taj zamršeni pravosudni proces, na zagrebačkom Županijskom sudu mogla bi pasti i prva, nepravomoćna presuda optuženim menadžerima. Premda Boškovićev ‘Projekt Srce’ ničim neće utjecati na tu presudu, ipak ostaje gorak okus i papreno zrno sumnje da mu je baš to bila namjera.
Autor osvrta: Robert Mihaljević
FOTOGRAFIJA: CROPIX