Promet Dravom odvijao se preko tri mosta i 16 skela, problem su bili sprudovi

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: Dr. Hrvoje Petrić

Dravska je voda s dalekih Alpi donosila zlatna zrnca, tako se u donjem dijelu rijeke razvio obrt ispiranja zlata. Selo Drnje niz godina bilo je središte ispirača zlata. U jednom zapisu iz pretprošlog stoljeća piše: «Ako vodostaj Drave opadne toliko da iz vode vire pješčani sprudovi, ispirači zlata – ne Cigani, kako to obično kažu, već prost puk ovoga kraja – počinju traganja za zlatonosnim nanosima.

Potrebno je veliko iskustvo da bi se utvrdila količina zlata; zlato ni zarade ispirača zlata nisu iste. Ako nađu dobru lokaciju i na kosom, naherenom stolu – jer za ispiranje zlata ne koriste tzv. kolijevku – ostane dosta zlatnih zrnaca, jedan muškarac dnevno zaradi 2-3 krune. Ali se ponekad nađu takva mjesta gdje se zaradi 40-50 kruna dnevno. U drugoj polovici 18. stoljeća je bilo i takvih zarada. Zlato nose u porezni ured u Kanižu (Nagykanizsa). Posao je težak jer ljudi često stoje do pojasa u vodi, ipak svakoga mami sjaj svemogućeg zlata…»

Drava kraj Broda (prethodnika Ferdinandovca) druga pol. 18. st

Ribolov

Drava je bila važna i zbog ribarstva od kojeg su živjeli pojedini ribari. Što se tiče ribarstva, potrebno je istaknuti da su se za ulov ribe na Dravi i Muri plaćale određene takse osim u slučajevima kada su ribari poklanjali ribu svećenicima. O razvijenosti ribarstva uz Dravu govori nam i podatak da je vrijednost sprava za ribarenje obitelji Zrinski iznosila 1034 forinti, što je u to vrijeme bila znatna svota. Osim toga rukavci i mrtvi kanali uz rijeku bili su pogodna mjesta za uzgoj ribe o čemu svjedoče i razni podaci o ribnjacima uz Dravu.

Posebno pitanje predstavljaju dravske šume. U Križevačkoj županiji šume su bile iskrčene u pridravskom prostoru sjeverno od Ludbrega te na cijelom potezu od Legrada do Botova, gdje je počinjala Đurđevačka pukovnija. U toj su županiji postojala tek dva veća područja pokrivena pridravskim šumama – jedno je bilo u okolici sela Hrženice, a drugo sjeverno od Velikog Bukovca. Također su zabilježene šume koje su se nalaze na dravskim otocima. One su bile loše kvalitete, obrasle tek srednje visokim stablima i gustim žbunjem. Na teritoriju Đurđevačke pukovnije jedino veće iskrčeno područje postojalo je u okolici selâ Drnje i Sigetec, a „šumarci koji se tu i tamo nalaze na ovoj obali Drave i na njezinim otocima nemaju važnosti“. Krčenje šuma na tome je prostoru počelo još u drugoj polovici 16. stoljeća kada su osnovane vojnokrajiške utvrde na samoj obali Drave. Stanje s početka 1780-ih godina govori o završetku procesa krčenja: „od nekadašnjih šuma ovdašnjega kraja, koje su gotovo sasvim iskrčene i pretvorene u polja, vidi se samo još tu i tamo ostavljena visoka stabla koja stoje u redovima“.

Veliki su prostor obuhvaćale šume na prostoru Prekodravlja, o čemu postoje opisi: „na drugoj strani rijeke, u takozvanom Repašu, kako se zove cijeli kraj između Drave i jarka Ždale, šume se većinom sastoje od žbunja pomiješanog s rijetkim visokim stablima i ispresijecane su, kao i cijeli spomenuti kraj, jarcima i potočićima.“ No i tamo je započelo krčenje: „šuma ima znatno velike iskrčene i iskoristive krčevine te dijelom i zimi nastanjene konake ili staje za stoku“.

Drava kraj Molvi druga pol. 18. st

U ostatku pridravskog prostora Đurđevačke pukovnije bile su velike šumske površine, no i tamo se vidi kako je započeo proces krčenja što je moguće vidjeti iz opisa: „šuma kojom je sasvim pokrivena ova sekcija od desne obale rijeke Drave prema jugu i zapadu sastoji se isto tako od visokih stabala i gusto zarasloga grmlja. U njoj se na iskrčenim mjestima i poljima katkad mogu zateći takozvani konaci ili staje za stoku, u kojima graničari preko zime običavaju držati rogatu stoku, jer ne mogu dopremiti kući sijeno koje su pripremili zbog ljeti gotovo uvijek neuporabljivih putova.“

Mlinovi

Mlinarstvo je bila značajna djelatnost, a stalni protok vode predstavljao je neograničenu i besplatnu energiju koju je pružala rijeka Drava. Na hrvatskom dijelu toka rijeke Drave krajem 18. stoljeća zabilježena su 144 mlina, a od toga je 41 bio na prostoru koji pokriva Križevačka županija, 47 ih je zabilježeno na odsjeku koji obuhvaća Đurđevačka pukovnija, 32 na prostoru koji obuhvaća Virovitička, a 24 na teritoriju koji kartografski pokriva Varaždinska županija. Od 144 ucrtanih mlinova, 44 ih je zabilježeno na ugarskoj obali Drave, a čini se kako su ti mlinovi bili izvan jurisdikcije hrvatsko-slavonskih županija i Đurđevačke pukovnije, tj. da je 26 njih pripadalo u Zaladsku, 14 u Šomođsku (Šimešku) i 4 pod Baranjsku županiju. Radilo se o oko 30 posto od svih na kartama ucrtanih dravskih mlinova. Na obali Drave je zabilježeno 100 mlinova ili njih dvije trećine. Prema tome bi u Varaždinsku i Križevačku županiju spadalo po 19 mlinova, pod Đurđevačku pukovniju 40, a pod Virovitičku županiju 22 mlina. Moguće je uočiti najveću koncentraciju mlinova na vojnokrajiškom prostoru.

Sva sela uz Dravu koristila su dravske mlinove na kompama (čamcima). Središnje mjesto svakog mlina (vodenice) je bio gornji kamen s rupom kroz koju se sipalo žito koji se onda mljeo trvenjem tog gornjeg pokretnog s donjim stabilnim kamenom. Kvaliteta brašna ovisila je o razmaku između ta dva kamena. Kamenje je pokretano snagom vode preko kola i zato je briga za stalnu opskrbu vodom bila najveća briga vodeničara, pa je to uvjetovalo i smještaj vodenice odnosno njihovo premještanje uzvodno ili nizvodno Dravom.

Početkom 1780-tih godina je moguće odrediti približne dimenzije Drave tj. širinu i dubinu, a na nekim mjestima i okvirnu visinu obale. U Križevačkoj županiji je širina varirala od najniže zabilježene kraj Čičkovine – 40 hvati ili 76 m do najšire kraj Hrženice – 300 hvati ili 569 m. Zanimljivo je da prije ušća Mure širina Drave iznosi do 220 hvati ili 417 m, a nakon ušća do 200 hvati ili 379 m. U Đurđevačkoj pukovniji širina Drave bila je od 120 koraka ili 114 m do 1200 koraka ili 1140 m kraj Ždale. Potonja brojka očito predstavlja maksimalnu širinu, mjerena najvjerojatnije u trenutku jedne od poplava, što potvrđuje da je širina kraj Drnja i Brodića iznosila oko 300 koraka ili 380 m.

Sigetec se u 18. st. nalazio na obali Drave

U Križevačkoj županiji je prije utoka Mure dubina rijeke Drave iznosila 8-12 stopa ili 2,53-3,79 m, a od ušća Mure 2-3 hvata ili 3,79-5,69 m. U Đurđevačkoj pukovniji je dubina bila 3-6 hvati ili 5,69-11,38 m. U opisima iz početka 1780-tih godina na cijelom se toku rijeke Drave od štajersko-hrvatske granice do njenog ušća u Dunav navodi kako joj je tlo pješčano ili šljunkovito. U Križevačkoj županiji visina obale iznosila je od dvije stope ili 64 cm (kraj Struge) do tri stope ili 95 cm (kraj Legrada).

Iako su mjere rijeke Drave zabilježene na više mjesta u opisima, treba jasno reći kako se ne radi o preciznim mjerenjima nego samo približnim tako da izneseni podatci predstavljaju samo okvir za predodžbu o veličini ove rijeke početkom 1780-ih godina. Zbog toga širinu i dubinu Drave te visinu njene obale treba uzimati tek kao ilustrativne vrijednosti.

Brodogradilište u Drnju

Sjeveroistočno od Koprivnice, kod Drnja se 1635. godine spominje prijelaz preko Drave. Dravu se prelazilo brodom (skelom), a na drugoj strani bilo je Osmansko carstvo. Nakon što su Osmanlije 1690. napustile Kanižu i prekodravske ugarske krajeve, ovaj prijelaz dobiva na značenju, no i dalje je djelomično bio korišten u vojne svrhe. Tako se 1693. godine spominje u odredbama danim vojsci povodom odlaska iz zimskog tabora, te u spisima kojima je posebnim izaslanicima bilo naloženo da poduzmu sve što je bilo potrebno kako bi bio olakšan prijelaz vojske. Saborski zaključci od 14. studenog 1695. godine govore o ovom prijelazu preko Drave. Zabilježen je i u saborskim zaključcima od 12. srpnja 1704. godine. Intenzivirani promet je ometala prijevoznina (brodarina). Ona je bila previsoka pa je od Križevačke županije 5. rujna 1716. godine zatraženo da prijevoznici ne budu preskupi.

Kod Drnja i Legrada su se nalazile manje luke na rijeci Dravi, koje su imale važnost za koprivničko gospodarstvo. Kao što sam ranije spomenuo, Drava je bila plovna, a za Koprivnicu je bila važna uzvodna veza. Luka Legrad imala je dodatno značenje jer se nalazila blizu utoka rijeke Mure u Dravu te je omogućavala trgovinu Murom uzvodno sve do Štajerske.

Zaključenjem mira 1718. godine Karlo VI. nastojao je da promet rijekama Murom, Savom i Dravom (koje su bile smatrane zemaljskim regalom), pospješi podjeljivanjem privilegija splavarskim majstorima. Prvi su privilegij brodarski majstori u Legradu dobili još 1717. godine. Te je povlastice potvrdio Karlo VI. 1736. godine. Otpremanje drveta su vršili šajkaški i lađarski cehovi, a pravila šajkaškog ceha 1717. potvrdio je car Karlo VI. (odnosno kao kralj Karlo III.). Šajke (čoni) su bili drveni brodići, osim za «dugu» plovidbu po Dravi korišteni i za prijevoz ljudi s jedne na drugu obalu. Kasnije su ih koristili košaraši koji su rezali šibu na Dravi te trgovci («mešetari») svinjama, ždrjebadi, soli, brašnom, duhanom itd.

Brodarski majstori iz Drnja djelovali su u sastavu brodarskog ceha u Legradu. Nije pouzdano jasno jesu li drnjanski majstori imali svoj samostalni ceh prije 1771. godine. Te su godine Drnjanci dobili pravila za svoj brodarski ceh. U vezi s riječnom plovidbom na Dravi dolazilo je do sporova između stanovnika sela Kotoribe, Legrada i Drnja pa je konačnu odluku o tome moralo donijeti Ratno vijeće.

U Drnju je 1770. godine bila utemeljeno poduzeće za plovidbu Dravom do Osijeka, a vojne su vlasti u Drnju željele potaknuti brodogradnju manjih transportnih brodova te je 12 mladića poslano u  Klosterneuburg kraj Beča kako bi se osposobili u zanatu gradnje brodova.

Krajem 18. stoljeća česte su promjene toka rijeke Drave otežavale plovidbu. Inače se tom rijekom plovi splavima i trgovačkim brodovima. Prudine i otoci su smetali plovidbu Dravom u okolici Selnice i Legrada u Križevačkoj županiji, a kraj Botova je zabilježeno: „prudine otežavaju plovidbu, napose za male vode, jer češće postoji opasnost da se brodovi nasuču. Brodovi koji plove mogu se nadgledati i na njih se može pucati s gore na drugoj strani rijeke u Mađarskoj, isto kao i na kraj s ove strane rijeke“. Problem plovidbe bio je izražen i na prostoru Đurđevačke pukovnije, pa za probleme plovidbe u okolici Drnja piše: „prudine, jednako tako kao i velika stabla, koja voda katkad donese sa sobom i čvrsto prisloni na prudine, čine vožnju brodom na toj rijeci vrlo opasnom i nesigurnom, pa se gotovo svake godine nasuču ili potonu razni natovareni brodovi“. Ništa bolje nije bilo ni kraj sela Brod gdje: „snagom bujajućeg toka ta rijeka za kratko vrijeme stvori otoke i prudine tamo gdje ih prije nije bilo, čime plovidba brodom bude vrlo nesigurna i gotovo svake godine neki se brodovi nasuču i potonu.“

Preko Drave su u Hrvatskoj krajem 18. i početkom 19. stoljeća vodila samo tri mosta – kraj Varaždina, Osijeka i Drnja. Valja napomenuti kako se u slučaju Drnja radilo o mostu koji je premošćivao veći od dva rukavca Drave, dok se preko drugog rukavca, zapravo repaškog kanala, promet odvijao skelom (brodom).

Promet

Osim putem mostova, promet preko rijeke Drave odvijao se i preko 16 skela (riječnih brodova) od kojih su dvije bile u Varaždinskoj županiji (kraj dvorca Križovljan u pravcu Ormoža i Svibovec), pet u Križevačkoj županiji (Hrženica, Veliki Bukovec, Selnica, Legrad i Botovo), šest u Đurđevačkoj pukovniji (Drnje, Sigetec, molvarska, novigradska i virovska skela te Brod) te tri u Virovitičkoj županiji (Bazje, Noskovci i Šokac Miholjac). Neke od tih skela su bile male, kao primjerice ona kraj Hrženice, koja se sastojala „samo od jedne splavi“.

Drava je bila osobito značajna za splavarenje. U Legradu je postojao Zavod za pilotiranje Dravom nizvodno. Promet Dravom naročito se razvio u vrijeme merkantilizma. Marija Terezija je 1772. godine ustanovila navigacijsku direkciju čiji je zadatak bio da osposobi Dravu (ali i Kupu, Muru te Savu) za plovidbu. U projektu koji je 1776. godine vodio pukovnik Brequin, htjelo se osposobiti rijeku Dravu za plovidbu od njenog izvora u Tirolu pa sve do ušća u Dunav. U okviru tih projekata uspješno se radilo od 1772. do 1781. godine. Međutim, zbog rezerviranog odnosa mađarske administracije radovi na uklanjanju prepreka na donjem toku Drave sporo su napredovali. Plovidba šajkama na Dravi doživjela je svoj uspon nakon dovršavanja željezničke pruge od Graza do Celja (1846. godine).

Roba se rijekom Dravom prevozila iz unutarnjoaustrijskih zemalja prema Podunavlju. O vrlo razvijenom prometu šajkama na rijekama Muri i Dravi koju su vodili stanovnici Legrada, Kotoribe i Drnja govore brojni podaci s početka 19. stoljeća, a među njima i studija s kartom «Zaladska županija, putovi i vode» nastala 1831. godine.

Regulacija

Iako je odbor za pregled plovnosti Drave od Legrada do ušća u Dunav osnovan 1855. godine, do početka opsežnih radova na regulaciji Drave došlo je 1862. godine. Zanimljivo je ovdje navesti dio dopisa Namjesničkog vijeća Trojedne kraljevine upućenog Hrvatskoj dvorskoj kancelariji od 22. listopada 1862. godine u kojem se spominje mogućnost plovnosti Drave. “Dočim će dakle parobrodi po Dravi ploveći ulaziti u Muru bez da dosegnu Legrad, zato se Namjestničko vieće ovo obratilo na parobrodarsko društvo dunavsko, da ono podigne na lievoj obali Drave agenciju kod Dernja kao na točki najprikladnijoj za savez horvatskih gradovah Koprivnice, Križevaca i Zagreba sa dravskim parobrodarstvom.”

Stanovnici pridravskih područja oduševili su se zahvatima na rijeci Dravi u koje je u svega nekoliko godina utrošena velika suma od oko sto tisuća forinti, jer su se ponadali da će imati gospodarsku korist, kada se u Legradu uredi parobrodarstvo.

Usprkos velikim poteškoćama zbog neuređenosti korita, stalnih mijenjanja obala i malih riječnih dubina, plovidba brodova donjim tokom Drave počela je od 1862. godine. “Pokus da parobrodi sa teretom plove do Žakanja odnosno do Drnja na našoj obali je nakon kratkog vremena napušten.” Kasnije je djelomično regulirano korito do Barcsa. Kako je ponestalo novaca i entuzijazma, s regulacijom Drave do Drnja i Legrada se odustalo, pogotovo kada je Barcs 1885. godine povezan sa željeznicom s Viroviticom, pa je tako postao krajnji terminal riječne plovidbe i važnija pretovarna luka.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI