RAZGOVOR Čelnik udruge Baby beef: Evo zašto Talijani i Arapi kupuju naše meso, a ne jeftino poljsko

Oko 120.000 komada junadi, koliko mi proizvedemo godišnje, Istanbul pojede za tjedan dana


Autor: podravski.hr — 10.12.2018. / 14:17 Aktualno

Darko Celovec, čelni čovjek udruge Baby beef

Udrugu Baby Beef, koja okuplja 90 posto hrvatskih proizvođača tovne junadi, Križevčanin Darko Celovec preuzeo je proljetos i odmah najavio žestoku borbu za preporod našeg stočarstva, koje je u zadnjih 25 godina svedeno na niske grane.
S oko 900.000 komada goveda iz 1990. godine pali smo na sadašnjih oko 400.000 komada. Veterinar Celovec, koji se stočarstvom bavi 15 godina i ima nekoliko farma u okolici Križevaca, a od Gavrilovića je kupio i veliku farmu u Sisku, govori koliko o naporima koje čini Udruga pod njegovim vodstvom, toliko i o opasnostima koje nosi nova Zajednička poljoprivredna politika Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. godine, kao i o tome zašto je hrvatska junetina najbolja u Europi te joj može parirati još samo ona uzgojena u Velikoj Britaniji.
Zašto je osnovana i čemu služi udruga Baby Beef?
– Udruga postoji od 2000. godine i okupljamo nešto manje od 300 članova, koji drže 90 posto hrvatske proizvodnje tovne junadi za meso. Nakon što sam došao na njezino čelo, profesionalizirali smo se, zaposlili koordinatoricu koja na dnevnoj bazi komunicira s članovima te smo otvorili desetak podružnica u zemlji. Neprofitna smo organizacija i naša je bit u tome da vodimo brigu o članovima, koji imaju proizvodnju u rasponu od deset do 20.000 komada tovne junadi godišnje. Mi smo tu da zaštitimo proizvodnju i konkurentnost naših članova. Zakonodavstvo se stalno mijenja i proizvođači se mogu naći u nebranom grožđu ako nisu dobro informirani. Ne samo što mogu biti kažnjeni ako prekrše neki novi pravilnik, nego mogu ostati bez znatnih iznosa potpora ako ne znaju udovoljiti uvjetima koji su striktno propisani. Primjerice, manji proizvođač nema vremena svakodnevno pratiti što se eventualno promijenilo jer se cijeli dan bavi stokom. Naša koordinatorica svakodnevno prati informacije na mnogo izvora te odmah obavještavamo naše članove što se promijenilo.
Zar se doista propisi toliko često mijenjaju?
– Evo najnovijeg primjera. Zimska brazda, odnosno jesensko oranje, nedavno je ograničena na maksimalno 60 posto površine koju ima poljoprivrednik. Zimska brazda služi tome da se najesen svi žetveni ostaci premrznu i razgrade preko zime, da se zemlja prozrači, pa da proljetna sjetva bude jednostavnija i brža. Nova izmišljotina Europske unije, koju smo mi morali ‘prepisati’, sada priječi zimsku brazdu na cijeloj površini zemljišta, i to zbog sprečavanja erozije tla. A gdje u Slavoniji, primjerice, može doći do erozije tla? Nažalost, mi smo vrlo kasno dobili tu informaciju i kad smo obavijestili naše članove, neki su od njih već obavili jesensko oranje na cijeloj svojoj površini. U međuvremenu je krenula penalizacija onih koji su zaorali više od 60 posto.
Kako vaša udruga gleda na najavljenu novu poljoprivrednu politiku za Europsku uniju?
– Koncept proizvodnje kod nas nešto je drukčiji nego u većem dijelu Europe.
Kod nas proizvođači koji imaju 500 i više komada junadi proizvode oko 70 posto od 120.000 komada godišnje proizvodnje tovne junadi. U Francuskoj ili Austriji, recimo, rijetko tko ima više od 100 ili 150 tovnih goveda. Zbog toga smo, koliko god naša proizvodnja bila mala, ipak konkurencija Europi. I što sada Europa smjera u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici za razdoblje od 2021. do 2017. godine? Želi uvesti ograničenje na poticaje, tako da pojedini proizvođač ne može dobiti više od 100.000 eura godišnje. Napominjem da se tu ne radi samo o stočarstvu, nego i o ratarstvu i drugoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Dobro, nije li to težnja da se proizvodnja rasprši na manja gospodarstva?
– Naše selo je prazno i selo je devastirano i koliko god se to pokušavalo vratiti na negdašnju razinu, nije se uspjelo. Dapače, svake godine broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava opada. Mi smo kasno ušli u EU i nas EU gazi, a novu poljoprivrednu politiku vidim kao još jedan atak na našu proizvodnju. Njezin cilj trebao bi biti u tome da svi budu jednaki, da igraju prema istim ‘pravilima igre’, ali, recite mi, kako je to moguće kad smo mi kasno ušli u EU i mogli smo povući novac u samo jednom mandatnom razdoblju, a i to smo učinili loše. Poljaci su u prvoj godini svog ulaska izvukli 100 posto europskog novca. Izgradili su farme i uložili u strojeve i tehnologiju. Zbog toga tražimo da se nova politika na Hrvatsku ne primjenjuje dok ne dobijemo priliku povući europski novac u još dva ili tri programska razdoblja. Ministarstvo poljoprivrede, pa i Hrvatska gospodarska komora, slažu se s time i vidjet ćemo hoće li pregovori s Bruxellesom uroditi plodom. Ako neće, procjenjujem da će samo u proizvodnji tovne junadi sadašnji broj od 120.000 komada pasti na samo 20.000 komada godišnje. Bez potpora, koje svi u Europi primaju, ne može se biti konkurentan. Usuđujem se reći da bi posljedice za stočarstvo bile mnogo gore u odnosu na one koje nam je donio rat.
Što kažu brojke – kako se kretala govedarska proizvodnja u nas u zadnjih 30-ak godina?
– Brojke su triput manje nego prije rata. Godine 1990. imali smo 470.000 krava i junica, a sada ih imamo 170.000. Dakle, stočni fond je devastiran. Također, 1990. godine proizvodili smo 117.000 tona mesa, a 1998. godine već samo 54.000 tona. Lani smo proizveli 45.000 tona mesa.

Darko Celovec: Naše je selo prazno i devastirano zbog pogrešne poljoprivredne politike

Zašto je do toga došlo?
– Mora se priznati da je rat u tome bio najveći ‘okidač’, ali nakon rata najveći krivac je to što svi dosadašnji ministri naprosto nisu imali sluha za proizvodnju tovne junadi. Sve karte bačene su na mliječno govedarstvo. Poljoprivredne službe instruirale su naše ljude neka grade farme za mliječna goveda i neka uzimaju holštajn-frizijsku pasminu, specijaliziranu za mlijeko, nauštrb simentalske, koja je dobra i za mlijeko i za tov. Cijena holštanskog teleta je 100 eura, a simetalskog 3500 kuna. Dakle, stočni fond išli smo, zbog ne znam čijih interesa, obnavljati preko pogrešne pasmine i to se činilo 20 godina. A stočarstvo je vrh poljoprivredne proizvodnje jer multiplicira dodatnu vrijednost. Ja, recimo, kupujem kukuruz, sijeno, slamu i silažu od 400-njak malih proizvođača. Za mene rade transportne kompanije, tu su servisi, klaonica, distributivni lanci…
Kamo sve članovi vaše udruge plasiraju meso i stoku?
– Oko 30.000 komada kroz milanski rez izvozimo na najzahtjevnije talijansko tržište, u Toskanu. Oni će uzeti samo vrhunsku kvalitetu, a oko 40.000 komada žive stoke ide za Libanon. Poljak će imati 15-20 posto nižu cijenu, ali Talijan i Libanonac kupuje od nas. Za to postoji dobar razlog.
U čemu je ‘štos’? Zašto je naša junetina kvalitetnija od, primjerice, poljske?
– Razlog tome je naša hrana. Mi ćemo tele uvesti u farmu sa 100 do 150 kilograma, a u njoj će ostati najmanje 365 dana, do težine od 550 do 700 kilograma. U međuvremenu će jesti hranu koja obiluje kukuruzom, koji će našem mesu dati okus i slatkoću. Kvaliteta junetine leži u prošaranosti masnoćom, koja je puna omega 3 i omega 6 masnih kiselina, i to mesu daje slatkoću i mekoću, a do toga dolazi upravo uz naš način hranjenja kukuruzom. Poljak, Talijan ili Francuz ne može proizvesti toliko kukuruza ili zbog toga što ta kultura ne uspijeva toliko dobro, kao u Poljskoj, ili zato što je poljoprivredno zemljište strahovito skupo, čak 50.000 eura po hektaru u Italiji i Francuskoj. Zbog toga je udio kukuruza u prehrani stoke znatno manji nego kod nas, pa je i meso manje kvalitetno. Našem mesu mogu, po kvaliteti, konkurirati samo Englezi i Irci stoga što uzgajaju pasmine koje imaju genetsku predispoziciju za zamašćenje.
Znaju li to hrvatski potrošači?
– Upravo kako bismo našem potrošaču pružili izbor između hrpe mesa iz uvoza i našeg domaćeg proizvoda, naša udruga pokrenula je brand Hrvatska junetina, koji koriste članovi udruge. Ušli smo u Spar, Kaufland, KTC i druge manje trgovine te je naše meso posebno označeno u vitrini kao hrvatski proizvod i naš je potrošač sada informiran o tome što kupuje.
A koliko uopće iznosi uvoz junetine?
– Godine 2012., dakle prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, uvezli smo 9077 tona goveđeg mesa, a 2015. godine, više od 17.000 tona. Usto, izvoz nam je triput manji od uvoza. Nažalost, na ruku nam ne ide loš standard u našoj zemlji, a junetina je najskuplje meso. Naša potrošnja je, tako, između osam i devet kilograma po glavi stanovnika godišnje, dok je u drugim zemljama i do 20 kilograma godišnje.
Kakvi su planovi vaše udruge? Kako biste željeli da izgleda naša proizvodnja tovne junadi za koju godinu?
– Uspijemo li se izboriti da se prijedlog nove poljoprivredne politike Europske unije kod nas ne počne primjenjivati 2021. godine, naš potencijal je jako velik i želim vidjeti da naša proizvodnja sa 120.000 komada naraste na 250.000 komada junadi godišnje. Nisam megaloman, vidim veliki potencijal, mi smo bogomdana zemlja, samo ne znamo iskoristiti sve naše prednosti. Mnogi proizvođači mlijeka sada prelaze u naše redove. Veliku priliku pruža i otvaranje turskog tržišta, što planiramo učiniti nakon što se Hrvatsku proglasi zemljom slobodnom od bolesti kvrgave kože. Kolika je to prilika, može oslikati činjenica da 120.000 komada junadi, koliko mi proizvedemo na godišnjoj razini, Istanbul pojede za tjedan dana te da proizvodnja junadi u Srbiji raste iz dana u dan nakon što su otvorili tržište Turske.
S obzirom na sve što ste rekli, što biste preporučili mladom čovjeku s nešto znanja, zemlje i kapitala, da li da se upusti u proizvodnju tovne junadi?
– Svakom mladom poljoprivredniku preporučio bih da se učlani u našu udrugu. Reći ću mu da će biti profitabilan i stat ću iza tih riječi. Uostalom, tovno govedarstvo jedna je od perspektivnijih grana hrvatske poljoprivrede. Mladi ljudi mogu i trebaju graditi svoju budućnost na tovnom govedarstvu.
Razgovarao: Hrvoje Šlabek
FOTO: NIKOLA WOLF