Recite da sam lud, ali toliko vrana u Đurđevcu nije bilo ni za komunizma

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: Vladek Antolaš Mastermind

Jesenski sumrak u Đurđevcu donosi sagu koje se ne bi posramio London, Pariz ni Dubrovnik, koji su poznati po mnogim svjetskim filmskim setovima.

Zamislite kadar tamnoplavog neba uz gornji rub scene pa prema dolje sve nježnije nijanse tamnoplave boje. U srcu te slike crkveni toranj iz kojeg se čuje škripanje mehanizma zvona sve do trena kad zvono zagrmi za pozdravljenje. Zvona zvon propara zrak i u taj tren u nebo nad Bentom dižu se stotine crnih krila koje prekrivaju kadar te slučajnom prolazniku utjeruju nelagodu u kosti…

Kakav bi to poetičan i misteriozan kadar bio, ljudi moji, da ga se ne bi posramio ni sam Alfred Hitchcock, atrakcija živa, ma kombinacija adrenalinskog parka i škole u prirodi, a ustvari, to su nama Picokima svakodnevni kadrovi naših ptica. Svaki put taj huk u meni izazove strahopoštovanje, huk koji se javi prilikom uzleta stotina vrana koje lete naoko kaotično, ali ako dulje gledaš u njih, malo i hipnotizirajuće. Meni čak izgleda da lete u rojevima, a ne u jatu.

Eto sad problema jer ne vide svi u tom letu divnu filmsku scenu, ne dive se svi ovom kadru, već mnogi, ako ne i većina, gleda u to nebesko prevrtanje u čudu i strahu.

Vidio sam ljude koji se načisto krenu sakrivati od crnih pernatih letača, neki pokrivaju uši od graktanja i šuma koji proizvode ptice. Za mene klasik, za druge horor, za mene potencijalna turistička atrakcija, za druge sanitarni problem jer je cijela zona parka natrpana ptičjim izmetom i granama.
Možda smo se ipak navikli na suživot s letećim susjedima, nekako smo ih prihvatili.

Obračun Grada s vranama je dugogodišnji, al povuci-potegni, nitko da popusti. Kad Grad uvjetno pobijedi vrane, odu na Ledine, kad vrane „skuže“ da Grad popušta, vrate se u park. Pametne one skroz. Vide vrane da Grad ne može sve svoje resurse trošiti na njihov rat, ima Grad i košnju trave, krpanje rupa, šišanje živice i na onu vodu koja poslije kiše leži ispred Obrtničkog treba potrošiti koju kunu. Nisu vrane glupe, ne, ne, kažem vam.

Ima li smisla da se vrane pridruže našoj turističkoj ponudi pa da se točno u šest sati navečer skupe Koreanci s fotoaparatima i love svaki za sebe svoj kadar poznatog Hitchcockovog filma ili je sve to samo moja bedastoća, ali smisla nema ni status quo.

Sad recite da sam lud, ali toliko vrana nije bilo za vrijeme komunizma. Je li to zbog toga što su milicioneri puškama po parku manevrirali ili samo zato jer je bilo normalno da u inat sistemu bacamo petarde za polnoćku pa su vrane od stresa pobjegle. Vremena se mijenjaju pa valjda nije civilizacijski prihvatljivo da se puškara na ptice, vele da su petarde za retarde, a crko je i onaj sokol koji se sa zvučnika oglašavao s vrha zgrade gradske uprave simulirajući smrtnu opasnost tim pticama.

Vrane tako s ponosom mogu reći na sav glas u filmskom stilu: „Park je moj!“

Vladek Antolaš Mastermind



Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI