RIJEČ UMIROVLJENE PROFESORICE Branka Maljak: Djeca danas žive s mobitelima – užurbano, površno, ishitreno

Nakon rata promijenili su se ljudi. Postali smo divlji, netolerantni, nagli, međusobno zločesti


Autor: podravski.hr — 13.09.2017. / 11:23 Aktualno

Branka Maljak, umirovljena koprivnička profesorica

Branka Maljak, umirovljena koprivnička profesorica

Nakon 39 godina provedenih u razredu, koprivnička srednjoškolska profesorica hrvatskoga jezika Branka Maljak, odnedavna u mirovini, pravi je sugovornik ako želite doznati što se sve promijenilo u našim školama u tih nekoliko desetljeća. Jesu li djeca željnija znanja, koncentriranija, pristojnija, odgojenija nego prije?
Branka Maljak reći će da su promjene u razredu velike i dramatične te da one prate isto takve promjene u društvu.
– Društvo je postalo znatno površnije. Djeca su uvijek bila najbolji dio društva, apsolutno najbolji, zato jer se nisu dospjela iskvariti. Rekla bih da se društvo intenzivno i dramatično promijenilo. Nakon rata promijenili su se ljudi. Postali smo divlji, netolerantni, nagli, međusobno zločesti. Vrijeme rata bilo je za mene duboko traumatsko iskustvo, ne samo za mene, i mislim da smo tada bili najbolja Hrvatska, najbolji ljudi. Bilo je, doduše, i onih koji su se drukčije snalazili u tome prostoru. Poslije se sve izjalovilo i sada smo tu gdje jesmo. Ako Hrvatsku promotrimo kao kost koja se glođe, onda se s nje više nema što oglodati. Kako će se oni koji su međusobno povezani na samome vrhu dalje ponašati, jesu li se dovoljno naglodali da se maknu, ili isto tako ne vide budućnost, kao što ne vidim ja, ne znam. Ako danas nisi uključen u nekakav klan, nemaš izgleda nizašto. Možeš skupiti kufere i otići u kufer – veli Branka Maljak.
Rijetkom pozitivnom stvari vidi to što se u zadnje vrijeme pomalja spoznaja da djeca moraju biti aktivni sudionik obrazovnog procesa, pogotovo suvremena djeca, koja se uspijevaju tek vrlo kratko koncentrirati na zadani sadržaj, koja imaju problema s čitanjem i s razumijevanjem pročitanoga.

Za dobar život nije potrebno nikakvo znanje, bitno je biti nečiji, i to je toliko premrežilo naše društvo da je to postalo jedini način na koji se u njemu uspijeva

– Sve što čine je časomično, ishitreno, užurbano – onako kako klikaju po tabletu, tako žive život. To biva napreskokce, polovično. Nemaju sposobnost koncentrirati se. Vrijeme je takvo kakvo jest i prosvjetar se djetetu mora prilagoditi i imati s njima strpljenja – ocjenjuje dugogodišnja profesorica.
Prisjeća se vremena u kojima nepotizam i korupcija nisu bili toliko sveprisutni kao danas. O tome svjedoči i vlastitim iskustvom. Veli da je 1977. godine, kao friška diplomantica, „usput“ svratila u koprivničku srednju školi i pitala ima li možda posla. Oko 11 sati prijepodne primio ju je zamjenik ravnatelja i rekao joj kako nastava počinje u 13. To poslijepodne predavala je svojih prvih šest nastavnih sati.
– Sjećam se kako sam trebala raditi razdoblje romantizma. Uzela sam udžbenik da se pripremim i čitala sam tekst, ali ga od šoka uopće nisam razumjela. Prvi tjedan imala sam osjećaj kao da hodam ili lebdim po vodi – veli ona.
Kasnije je, naravno, bilo lakše. A djeca su, kaže, prije rata bila pristojnija no što su danas.
– Moramo imati na umu da su roditelji današnje djece u ratu bili srednjoškolci, a u ratu je smisao bio – samo preživjeti. Za rata nismo odgajali, nego smo zbrinjavali i čuvali djecu. U jednome trenutku, nakon što su krenule kolone izbjeglica, bila sam razrednica razredu s 43-je učenika. Tu smo djecu doslovce zbrinjavali, kod nas ih je u kući u to doba bilo 15. Kad je pao Vukovar, kolegica je doslovce s ceste pokupila jednu obitelj i odvela je k sebi… S druge strane, kako kod nas više nema poštovanja prema znanju – jer znanje nikome ne treba – tako nema poštovanja ni prema profesorima. Za dobar život nije potrebno nikakvo znanje, bitno je biti nečiji, i to je toliko premrežilo naše društvo da je to postalo jedini način na koji se u njemu uspijeva. Nije ni čudo što Hrvatska postaje zemlja staraca, penzionera i bukača, onih koji podržavaju postojeće stanje – kaže Branka Maljak.
Što se aktualnih stvari u vezi s obrazovnim sustavom tiče, podržava dvije – jednosmjensku nastavu i kurikularnu reformu.
– Jednosmjenska nastava od svega je najvažnija, uz to da škola ne bi trebala početi tako rano kao što počinje sada, u 7.45 sati. Dijete ili mlada osoba nije ni probuđeno niti spremno na slušanje. Trebalo bi napokon dati i odgovor na pitanje koje se postavlja već desetljećima: koliko treba trajati nastavni sat. On očito ne može trajati jednako za djecu u nižim razredima osnovne škole i za srednjoškolce. Od srednjoškolca se ipak očekuje da koncentrirano svlada sadržaj koji mu se nudi, samo je potrebno pronaći nove metode poučavanja – smatra profesorica u mirovini.

Prije kakvih 20 ili 30 godina postojale su generacije u kojima je bilo normalno da je pola razreda pročitalo 20 do 50 knjiga tijekom godine. A sada, kad djeca pišu školsku zadaću, to je jednosmjerna misao

Što se njezine uske specijalnosti tiče, hrvatskoga jezika i književnosti, i tu primjećuje bitne promjene do kojih je došlo zadnjih desetljeća. S jedne strane djeca sve manje čitaju, a s druge, nacija je postala nepismena. Nepismeni su političari, menadžeri, mediji…
– Sva sreća da to ne znaju, da ne znaju koliko ne znaju – to je blaženo stanje. Polazište svega trebala bi biti misao da bez kvalitetnog poznavanja jezika, bez dobrog vladanja jezičnom strukturom nema ničega. Cijeli naš i misaoni i emocionalni habitus počiva na riječi, na rečenici. Ono što ne možemo opisati, nismo ni doživjeli. A kako smo postali mutava i krajnje nepismena nacija, očito da pomalo propadamo. Ne znamo, doduše, jesmo li na dnu ili ima još ispod.
Prije kakvih 20 ili 30 godina postojale su generacije u kojima je bilo normalno da je pola razreda pročitalo 20 do 50 knjiga tijekom godine. A sada, kad djeca pišu školsku zadaću, to je jednosmjerna misao. Zadnjih godina primijetila sam da je po razredu bilo barem pet učenika koji nisu znali gdje je rečenici kraj, pa bi točku stavili usred rečenice. Što se lektire tiče, danas uglavnom čitaju samo poruke na mobitelu ili na društvenim mrežama i možda pokoju reklamu – ocjenjuje Branka Maljak.
Kritiku upućuje i samom obrazovnom sustavu. Veli da je krajnje neuređen.
– Dobro je biti u državnoj službi. Ona je zagarantirana i čovjek se mora jako ‘potruditi’ da izgubi posao. Nije bogznakako plaćen, ali je kruh siguran. Puno je onih koji apliciraju na državnu i javnu službu i tu bi trebalo napraviti ono što uljuđene i uređene zemlje imaju – dobru selekciju, jer nije svejedno tko ulazi u razred. To mora biti osoba širih vidika, tolerantna, racionalna, spremna kvalitetno procijeniti dijete koje ima pred sobom, biti uravnotežena, smirena, a pored toga mora biti stručnjak u svome poslu. Osobe koje se motaju u našoj prosvjednoj vlasti, oni koji bi trebali procjenjivati kadar koji radi, ne čine to dobro ili ne čine nikako. U tome smislu uvijek smo bili jako nerazvijena zemlja. U školskim odborima sjede političari ili oni pri politici i onda su to uvijek politička uhljebljenja. Jedino ako baš nema kadra, onda ćete posao dobiti bez nekakve veze – zaključuje nedavno umirovljena koprivnička srednjoškolska profesorica hrvatskoga jezika Branka Maljak. (hš)
Foto: Nikola Wolf
[socialpoll id=”2460992″]

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn