Sadašnjoj šefici Doma za starije prepisala stan, pa tri dana kasnije dobila mjesto u domu

Podravski list profile

Vesna Križan, aktualna ravnateljica koprivničkog Doma za starije i nemoćne osobe, te njezin suprug Stjepan, bivši Podravkin menadžer, stekli su vlasništvo nad stanom na elitnoj lokaciji u Zagrebu temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju s Đurđicom Vojvodić iz Varaždinskih Toplica.

Ugovor je potpisan u 28. studenoga 2003. godine, a Đurđica je u 1. prosinca postala štićenicom koprivničkog Doma. Vesna Križan u to je doba bila ne samo zaposlenica te javne ustanove, nego i šefica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u Dom.

Upisani kao vlasnici stana

Dakle, samo tri dana nakon što je u to doba 81-godišnja Đurđica Vojvodić s Vesnom i Stjepanom Križanom u jednom zagrebačkom javnobilježničkom uredu potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju, dobila je smještaj u koprivničkom Domu za starije i nemoćne osobe.

Stan je na atraktivnoj lokaciji u hrvatskoj metropoli

Prema slovu ugovora, Križanovi su preuzeli obvezu da je smjeste u dom i da plaćaju smještaj, da joj u slučaju bolesti osiguraju liječenje i lijekove, da je redovito posjećuju te da je nakon njezine smrti pokopaju o svome trošku, a zauzvrat su od nje dobili dvoiposobni stan u centru Zagreba, u Ulici kneza Višeslava broj 4, u neposrednoj blizini bivše džamije, odnosno Meštrovićeva paviljona, vrijedan oko 100.000 eura.

Ubrzo po potpisivanju ugovora, Vesna i Stjepan Križan upisali su se kao vlasnici stana, popola. U njemu je živio Đurđičin brat Marijan Vasiljević kao zaštićeni najmoprimac, o čemu je sa sestrom bio sklopio ugovor 1997. godine.

Ubrzo nakon dolaska u koprivnički Dom, u kojem biva smještena u apartmanu, Đurđica Vojvodić premještena je u stacionar, u kojemu su štićenici kojima je potrebna 24-satna medicinska briga. Ondje i umire nakon pet godina.

Dvoiposobni stan u centru Zagreba, u Ulici kneza Višeslava broj 4

Te 2008. godine Marijan Vasiljević pokreće tužbu protiv Vesne i Stjepana Križana želeći osporiti ugovor koji su sklopili s njegovom sestrom kao nemoralan. Prvo ročište održano je na Općinskome sudu u Zagrebu u prosincu 2013. godine. Na njemu su, među ostalim, svjedočili i zaposlenici koprivničkog Doma, i to u korist Vesne Križan, koja je tada već na čelu te javne ustanove. Imenovana je u srpnju 2009. godine, a na toj je poziciji i danas. Osim toga, riječ je o istaknutoj članici lokalnog HDZ-a. Na čelu je koprivničke zajednice žena HDZ-a Katarina Zrinski i članica je gradskog i županijskog odbora stranke.

Završio pod vlakom

Tri mjeseca nakon tog ročišta Marijan Vasiljević baca se pod vlak, suočen s prijetnjom prisilnog iseljenja iz stana čiji su vlasnici postali Vesna i Stjepan Križan.

Sudsku borbu za proglašenje ugovora o doživotnom uzdržavanju ništetnim nastavlja njegova kći Aleksandra Mihaljević, koja danas živi u stanu u Ulici kneza Višeslava s dvije svoje kćeri, od kojih jedna već godinama boluje od karcinoma, i unukom.

– Kako je moja teta uopće došla do Križanovih, ne znam. Na sudu su tvrdili da im je bila kućna prijateljica, čak i da je čuvala Vesnu dok je bila mala, no znam da to nije istina. Sve je ‘odigrano’ u tajnosti. Moj tata se sa sestrom čuo svaki dan, a onda je najednom telefon u kući u Varaždinskim Toplicama, u kojoj je živjela, bio iskopčan. Mi četiri mjeseca uopće nismo znali da je teta u Koprivnici – ispričala nam je Aleksandra Mihaljević.

Aleksandra je ispričala svoju stranu priče za Podravski list

Kazala je kako zna da je Đurđica jednom posjetila koprivnički dom za starije osobe i da joj se ondje nije svidjelo.

– Po njezinoj želji ja sam radila na tome da je se smjesti u varaždinski dom, ali zauzvrat nisam ništa tražila. Postojalo je i rješenje centra za socijalnu skrb da će joj ‘pokriti’ razliku između njezine male penzije i cijene doma. Zašto bi joj, onda, uopće trebao netko da je uzdržava? No, došlo je do toga da žena s 81 godinom života, s dva razreda osnovne škole i s dijagnosticiranom demencijom potpiše ugovor kojim se odriče stana – pripovijeda ona.

Pokazuje rješenje centra za socijalnu skrb još iz 1998. godine u kojemu piše: – Iz medicinske dokumentacije vidljivo je da je Đurđica pokretna osoba, te da nije do sada teže bolovala. Najveći problem joj je bolesna štitnjača te demencija uslijed starosti, zbog koje je zaboravljiva te se slabo snalazi u prostoru i vremenu…

Revizija Vrhovnog suda

No, zagrebački Općinski sud 2015. godine presudio je protiv Aleksandre Mihaljević. Nakon žalbe, Županijski sud naložio je ponovni postupak i vještačenje medicinske dokumentacije Đurđice Vojvodić.

– Psihijatar je ustanovio kako je u trenutku potpisivanja ugovora ona bila svega svjesna. Ma, nemojte, nije imala pojma što potpisuje. Žao mi je što su moji bivši odvjetnici počinili propust i nisu tražili drugo mišljenje medicinskog vještaka… – veli Aleksandra Mihaljević.

Slučaj je trenutačno na reviziji na Vrhovnome sudu nakon što je Županijski sud u Zagrebu u veljači ove godine ponovno utvrdio kako je sve s ugovorom o doživotnom uzdržavanju bilo zakonito te da ga je 81-godišnja žena potpisala samostalno i pri punoj svijesti što čini.

Preslika ugovora o doživotnom uzdržavanju

– Kad bih došla u dom u posjet teti, znala bih je pitati da zašto je potpisala taj ugovor, jesu li je prisiljavali, na što bi ona samo plakala. Zanimljivo je i kako su se Križanovi brzo upisali kao vlasnici stana. U Zagrebu se u gruntovnici čekalo po dvije godine, a oni su stvar riješili za mjesec dana nakon njezine smrti – čudi se Aleksandra Mihaljević.

Uvjeren da je ugovor potpisan pod u najmanju ruku sumnjivim okolnostima, njezin otac 2008. godine podnosi tužbu.

– Na prvo ročište čekali smo pet godina. Tata je u međuvremenu podnio i kaznenu prijavu protiv gospođe Križan, tvrdeći da se radi o nemoralu, no ona je odbijena. Odmah nakon tetine smrti Križanovi su nas sudskim putem htjeli iseliti, ali su taj sud izgubili. Tri mjeseca nakon tog prvog ročišta otac je legao na tračnice. Jednostavno nije mogao podnijeti da ga se sa 79 godina baca na ulicu. To mi je bio strašan šok kad nam je došla policija na vrata s viješću da je on mrtav – zaplakala je Aleksandra Mihaljević.

Rješenje mjerodavnog Centra o demenciji Đurđice Vojvodić

Kazala je kako je samo jednom razgovarala s Vesnom Križan, prilikom jednog od posjeta teti.

– Pitala sam je: Kako vas nije sram? Moj otac je bolestan, a vi ste ga spremni istjerati… Tražila sam je da mi pokaže ugovor o doživotnom uzdržavanju, rekla mi je da ga taj čas ne može pronaći, da će ga poslati poštom. Nikad to nije učinila. Nikako mi nije jasno zašto je teta trebala potpisati taj ugovor ako je već bila na listi za dom i ako je regularno ušla u njega, a centar za socijalnu skrb bi joj plaćao razliku cijene. Tu se očito radilo o interesu. Uostalom, gospođa Križan tražila je i dobila punomoć za tetinu penziju. Zamislite, kad je ona umrla, u smrtovnicu su je prijavili kao Lončarić, a to je bilo prezime od njezinog drugog supruga. Teta se triput udavala, a oni to nisu ni znali, a bili su toliko bliski. Istina, platili su njezino kremiranje i bili su u krematoriju, ali na ispraćaju urne nisu, bili smo samo moj tata i ja – govori Aleksanda Mihaljević.

Aleksandra: Vjerujem u pravosuđe

Veli kako ju je u veljači, nakon presude Županijskog suda, nazvao Stjepan Križan.

– Tražio je da se mirno dogovorimo o iseljenju. Rekla sam mu: Mene možete iznijeti samo mrtvu. Živa iz tog stana ne idem. Dok sam živa, borit ću se, do zadnjega. Vjerujem u pravosuđe, vjerujem da će barem Vrhovni sud prepoznati o čemu se tu radi – zaključila je očajna Aleksandra Mihaljević.

Vesna Križan i Đurđica u Domu za starije

S druge strane, Vesna Križan kaže kako Aleksandra Mihaljević već 11 godina bez ikakve pravne osobe i bez plaćanja najamnine i pričuve živi u stanu koji je ona sa suprugom legalno stekla temeljem zakonitog i moralnog ugovora o doživotnom uzdržavanju s Đurđicom Vojvodić, što je pravomoćnom sudskom odlukom utvrdio sud.

– Njoj je interes što duže otegnuti situaciju i ostati u stanu jer plaća samo režije – zna da bi je inače isključili. Nije to loše, zar ne, imati tako stan na raspolaganju? Tužili smo je za stanarinu i dobili spor prema kojemu mora platiti oko 380.000 kuna. To je sada predmetom ovrhe – veli ravnateljica.

Tvrdi kako se Đurđica Vojvodić za mjesto u koprivničkom Domu prijavila još 1998. godine, a 2002. godine Dom je proširen i nitko tada nije čekao na realizaciju smještaja.

– Dom je dobila u prosincu 2003. godine jer joj je tad to trebalo, bojala se kako će sama u kući preživjeti zimu. Dobila ga je apsolutno legalno, redovnim putem i tu protekcije ili zloporabe položaja nije bilo. Ona je moja dugogodišnja prijateljica, prije toga je bila mamina prijateljica. Mnogo je puta kod mene prespavala, kod mene je i jela. Još 1996. godine – sva sreća što sam sačuvala račun – platila sam joj bolničke troškove kad joj je to bilo potrebno. Dom sam joj plaćala u cijelosti i o njoj sam se skrbila pet godina, do smrti – ispričala je Vesna Križana.

Đurđica Vojvodić

Kazala je kako se čudi da Aleksandra Mihaljević u tih pet godina, ako je smatrala da nešto nije u redu s ugovorom, nije pokrenula adekvatan postupak.

– Pretpostavljam da je čekala da Đurđica umre kako na sudu ne bi mogla svjedočiti o istini. Ako vidite nepravdu, zar nije normalno da odmah pokrenete postupak? – rekla je ravnateljica Doma.

Kad smo joj kazali kako je 2014. godine, nekoliko mjeseci nakon pokretanja sudskog postupka, Marijan Vasiljević počinio samoubojstvo, iznenadila se.

– Doista? To mi je prvi glas. Nisam znala da se on ubio, tijekom sudskog postupka spominjalo se samo da je umro. Pa, nije to valjda izmišljeno kako bi priča dobila na dramatičnosti? – zapitala se Vesna Križan.

Marijan Vasiljević

Navodi kako su odnosi između Đurđice Vojvodić i njezina brata – koji je živio u njezinu stanu – bili daleko od idiličnih. Kaže kako je brat uopće nije posjećivao tijekom pet godina boravka u domu, kao i njegova kći, Aleksandra Mihaljević. Domeće da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopila isključivo na temelju želje svoje 81-godišnje prijateljice.

Na upit smatra li da u tome ima elemenata sukoba interesa ili možda nemorala, budući da je ugovor sklopila kao djelatnica Doma, što prema današnjem zakonu ne bi mogla, Vesna Križan kaže: – Imam pravovaljanu sudsku presudu u kojoj jasno piše, citiram: Nema osnove za zaključak da je prijeporni ugovor u vrijeme njegova sklapanja protivan pravnom poretku, prisilnim propisima ili moralu. Nemam što tu dodati.

Križan: To je uvredljivo pitanje

Vesnu Križan pitali smo i je li to jedini takav ugovor koji je sklopila sa štićenicima Doma kojemu je sada na čelu.

– To je uvredljivo pitanje, ali odgovorit ću vam: da, jedini je – kazala je ona.

Kako bilo, područje ugovora o doživotnom uzdržavanju kontroverzno je već godinama i često se u medijima naziva „lešinarskim biznisom“. Tim se područjem već dugo intenzivno bavi Sindikat umirovljenika Hrvatske. Upravo na njegovu inicijativu prije godinu i pol dana došlo je do zakonodavnih promjena. Djelatnici u sustavu socijalne skrbi te njihova braća i sestre, supružnici i djeca od kraja 2017. godine više ne smiju potpisivati takve ugovore, odnosno ako ih i potpišu, oni su automatski ništetni.

Aleksandra: Tražila sam je da mi pokaže ugovor o doživotnom uzdržavanju, rekla mi je da ga taj čas ne može pronaći

– Takvi su se ugovori najnormalnije sklapali u županijskim domovima, čak se po domovima i oglasima pozivalo starije osobe da to učine. To je postalo pravom lešinarskom industrijom. Mi tražimo da se uvede registar takvih ugovora, da se oni mogu kontrolirati, kao i zabrana da pojedinac ne može imati više od dva takva ugovora. Također tražimo da se njihovo sklapanje zabrani i liječnicima i odvjetnicima. Imate slučaj jednog odvjetnika u Zagrebu koji je takvim ugovorima stekao više od 100 stanova. Znate, više od 90 posto starijih osoba u Hrvatskoj živi u prostorima u njihovu vlasništvu i oni su na meti predatora – kazala nam je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske.

Vesna Križan odgovara na optužbe obitelji

Prokomentirala je i slučaj ugovora koji je sklopila Vesna Križan.

– Ako je ta žena moralno čista, sama bi trebala inicirati da se taj ugovor poništi i da je se zauzvrat obešteti za ono što je potrošila u skrbi za gospođu s kojom je bila potpisala ugovor. Ne bude li tako, kako vjerovati da to i dalje ne čini, samo pod drugim imenom? Kao djelatnica ili ravnateljica doma ona je ‘na izvoru’ – rekla je Jasna Petrović.

Darko Ledinski, pak, bivši ravnatelj koprivničkog Doma za starije i nemoćne osobe, koji je ustanovu vodio 2003. godine, kada je Vesna Križan sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s Đurđicom Vojvodić, kazao je kako se sjeća da ga je netko, vjerojatno Aleksandra Mihaljević, upozorila da takav ugovor postoji.

– Zbog velike osjetljivosti u tome području nazvao sam mjerodavno ministarstvo i provjerio postoje li za to kakve zakonske prepreke. Kad sam dobio odgovor da ne postoje, za mene je ta priča bila završena – rekao je Ledinski.

Kaže kako ne zna za drugi slučaj da je netko od djelatnika koprivničkog Doma sklopio sličan ugovor, no on to i nije provjeravao. – Dakle, to je tada bilo zakonito. O tome imam svoje mišljenje, ali to je privatno mišljenje. Mogu samo reći da ja takav ugovor kao zaposlenik ili ravnatelj Doma nikad ne bih sklapao – ustvrdio je Ledinski.

U stanu u Zagrebu Aleksandra sad živi s dvije kćerke, od kojih jedna boluje od karcinoma

FOTO I VIDEO Nikola Wolf / Podravski list

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Komunalije će graditi novu zgradu

Đurđevački gradski vijećnici dali su zeleno svjetlo da gradska tvrtka Komunalije, zadužena za distribuciju vode, krene u postupak izgradnje nove poslovne zgrade. U zgradi na

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti