Sarač je htio postati pravi Koprivničanac, a klupske tajne ponio je sa sobom u grob

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

– „Znaš, imam osjećaj da ću se skrasiti u Koprivnici. Mali gradić, miran, baš po mom ukusu…“

Otkrio je to Zlatko Saračević svom dugogodišnjem prijatelju novinaru iz Večernjaka Damiru Mrvecu kad su se posljednji put čuli. Saračeviću se, kao i mnogima koji su se „kratko“ zaustavili u podravskoj metropoli, Koprivnica brzo zavukla pod kožu. Nije to skrivao, a iz krugova njegovih prijatelja posljednjih se tjedana moglo čuti da se on i supruga Kornelija više ne misle seliti. Kad vam ovakva igračka veličina, jedan od najvećih u povijesti sporta to kaže o vašem gradu, onda morate biti ispunjeni ponosom.

Pokop na Mirogoju

Ova priča objavljena je u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…

Čak i nedavna vijest o dolasku novog trenera na klupu Podravke Vegete, čini se, nije Zlatka i Korneliju omela u namjeri ostanka. Pa nije ni Zagreb na kraju svijeta, kao baš kao ni Mađarska u kojoj živi njegov 15-godišnji sin Noel, rukometaš u Veszpremu i očev nasljednik.

Sadašnju suprugu Korneliju upoznao je u Zadru, a vjenčali su se 2014. u Zagrebu. Najviše zbog ljubavi prema njoj Sarač se ‘pomirio’ s Koprivnicom. Kornelija je u Koprivnici našla posao, prijatelje…

Zadnja Saračeva utakmica

“Bili smo u Zagrebu gdje je Kornelija imala svoj posao i svoj stil života. Onda je to morala prekinuti jer smo selili u Dubrovnik. Našla je posao u Dubrovniku i taman kad smo tamo sve namjestili, morali smo se zbog mog posla vratiti u Zagreb. Nakon pola godine u Zagrebu ponovno je morala dati otkaz zbog mene”, ispričao je svojevremeno Saračević.

Njihovu koprivničku idilu naprasno je prekinulo Saračevo srce. Otvorio ga je nesebično stotinama znanih i neznanih, no tu nedjelju 22. veljače u kasnim večernjim satima to srce više nije imalo snage držati teret.

Nakon pobjede protiv Lokomotive, čime je približio Podravku još jednom naslovu državnih prvakinja, odradio je izjavu za medije, popričao pred dvoranom s prijateljima te sjeo u auto s trenericom vratarki Barbarom Stančin koja ga je vozila kući. Iza su u autu bili još pomoćni trener Antonio Pranjić i kondicijski trener Nikola Golub. U jednom trenu stali su na semaforima u Marofskoj, nije se osjećao dobro i samo je klonuo glavom. Nekih 40-ak minuta kasnije, nakon brojnih pokušaja oživljavanja, liječnici su mogli samo utvrditi vrijeme smrti. Bio je to trenutak u kojem se srušio svijet Korneliji, sinu Noelu, kćeri Anji, ostaloj obitelji, prijateljima, kolegama…

Rukometni svijet potresla je vijest o njegovoj smrti, a brojni prijatelji, bivši suigrači i sadašnji kolege s klupe ponavljali su jedno, kao mantru, „bio je pod neviđenim pritiskom“. Uistinu, u sportskim krugovima, danima prije Lokomotive pričalo se o u Koprivnici samo o dvije stvari – Saračevoj smjeni i apsolutnom imperativu pobjede protiv zagrebačke ekipe – kao da je to nešto što dolazi tako, samo po sebi. Jasno, poraz od Lokomotive i mogući gubitak prvenstva loše bi odjeknuo kod sponzora Podravke, pogotovo s novom predsjednicom uprave Martinom Dalić. Trebala bi sadašnja uprava Podravke  nekako pravdati Dalićki godišnji budžet od gotovo 10 milijuna kuna. Ali… Postoji i onaj sportski „ali“.

Podravkašice su tjedan prije Lokosica odigrale četiri utakmice u pet dana, između ostalog i u Ligi prvakinja. Već su tjednima načete ozljedama, a tu je i korona, testiranja i stresovi na tjednoj razini. I dok podravkašicama rukometna lopta već ide na „onu stvar“, Lokomotiva u kojoj je sedam brončanih s posljednjeg Eura prilično je napaljena. A na klupi „stari lisac“, izbornik Nenad Šoštarić. Mnogi bi već smijenjeni treneri rekli „što mi to treba“, ali Sarač nije takav. Jedino on znao je motivirati igračice i samo zahvaljujući njemu u Podravkinu će vitrinu nova titula.

– Čestitam curama što su izdržale sve ovo. Moram priznati da je pritisak bio nenormalan. Bilo je najvažnije smiriti cure jer smo s jedne strane bili u teškoj situaciji što se tiče Lige prvakinja i ti porazi su djelovali. Bio je to pravi derbi, Lokomotiva je prava ekipa u kojoj igra sedam osvajačica brončane medalje i šteta što nije bilo publike da vidi jedan superkvalitetan meč. Na kraju su odlučili naša širina i kvaliteta koju još uvijek imamo – bila je posljednja Saračeva izjava za medije nakon pobjede protiv Lokomotive.

Zlatko i Kornelija

Zagrlio je svoje igračice, rekao „Volim vas“ i odšetao iz dvorane. Nakon vijesti o smrti, krenule su se redati izjave njegovih najbližih kojima se očito povjeravao o stanju u klubu i s kakvim se to pritiscima nosio.

– Nemam riječi da opišem bol koju osjećam kada ode ovakav prijatelj, čovjek i dobričina. Samo se nadam da će „ti“ koji su doveli do ovoga jednoga dana u dubini svoje posrane duše shvatit da ima nečega u dobroti i poštenju! Tebi mogu slobodno reći, nezamjenjivi prijatelju, mir i spokoj tamo gore, a ovim ostalima neka gore u paklu. Volim te – bio je izravan na svom Facebook profilu Saračev prijatelj, nedavni fizioterapeut muške rukometne reprezentacije Damir Kajba.

Jedan od balkanskih rukometnih velikana, trener moskovskog CSKA i izbornik Rusije Velimir Petković kazao je za medije kako se nedavno družio sa Saračevićem kad je Podravka igrala Ligu prvakinja u Moskvi.

– Obećao sam mu pomoći oko novog angažmana… Eto, neću ispuniti obećanje. Nisam spavao cijelu noć, a sad idem u Našice potpuno prazan i beskrajno tužan. Baš je bio dobrica naš Sarač – rekao je prošli tjedan slomljeni Petković.

Čuveni trener Abas Arslanagić prvi je dao pravu priliku Saračeviću u tadašnjem Borcu iz Banje Luke. Čuli su se redovno.

– Jesmo, izjadao mi se zadnji put, nije mu bilo lako. Rekao sam mu: „Ti dobro radiš, ne sekiraj se!“ – ispričao je Arslanagić za Sportske novosti.

Legendarni hrvatski izbornik Lino Červar kazao je da je Saračević živio za rukomet, „bio je altruist, uvijek spreman pomoći“.

Kornelija i Forest

– Možda i ovaj slučaj potakne na razmišljanje imamo li prema trenerima ispravan odnos. Trenere se podcjenjuje, a vrlo su svi glasni kad ih treba optužiti za neuspjeh – kazao je Lino za 24sata.

Njegov kolega i bivši rukometni trener Podravke Vegete Goran Mrđen nije mogao suspregnuti suze prilikom izjave za Dnevnik Nove TV.

– Bio je ljudina, nikad neku ružnu riječ nije rekao, možda ga je to i ubilo, što je puno toga držao u sebi – kazao je Mrđen koji je vijest da nešto nije dobro sa Saračevićem čuo od kćeri, a potvrdu da je preminuo od pomoćnog trenera Podravke Antonija Pranjića.

Rukometašice Podravke bile su pod velikim pritiskom, a čini se kako je Saračević sve to „navlačio“ na svoja široka leđa kako bi sa što manje briga igrale rukomet. Nažalost, njegovo srce više nije izdržalo.

– Znate što, 99 posto trenera reklo bi: „Što mi to treba“. On nije bio takav. Ispao je jedan od glavnih krivaca za poraze u Ligi prvakinja, a istina je da europske top ekipe imaju tri do četiri puta veće proračune – priča nam jedan izvor iz kluba, blizak preminulom Saračeviću, dodavši kako ne možemo govoriti ni o tome da je on dovodio igračice koje je htio.

– Igračice su dobro znale koliko ih Sarač štiti i preuzima sve ono loše na sebe. I to je jedan od razloga zašto su mu vjerovale i zašto su ga voljele – priča izvor koji je na naše pitanje o kakvim se to pritiscima radi, kazao:

– Da je Sarač htio da to ide van, rekao bi novinarima. On jednostavno nije bio takav, pa neka tako i ostane…     

Kakav je prije svega bio čovjek, a onda i trener, govore izjave njegove „bande“ kako je odmilja zvao svoje rukometašice. Njima je bio i trener i prijatelj, a mnogima i otac. Podravkino krilo Dijana Mugoša na dan ispraćaja ispred sportske dvorane Gimnazije rekla je:

– Govorio je koliko nas voli i znao je da njegova „banda“ voli i njega. To će tako ostati zauvijek. Svaki naš uspjeh, sve što napravimo na terenu bit će za njega. Ponosne smo na njega i znamo da je on bio ponosan na nas.

– Provodila sam više vremena s vama nego s obitelji i tako ste postali dio nje same. Stup oslonac za sve što je trebalo, niste bili tu samo za rukomet, bili ste za sve, za život – ispričala je rukometašica Podravke Dejana Milosavljević na svom Instagram profilu, dok je Labrina Tsakalou dan nakon nesretne nedjelje napisala:

– Probudila sam se sada i još uvijek ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Više me nije ni briga za rukomet. On je bio dobar čovjek i to je važnije od svega. Počivaj u miru, treneru. I hvala ti…

U međuvremenu, njegovi najbliži i prijatelji ispratili su ga na posljednje počivalište. U četvrtak je pokopan na Mirogoju u Aleji hrvatskih velikana.

Dan nakon pokopa, u Koprivnici, iz smjera Florijanskog trga prema centru, na uzici je laganim korakom starom rutom šetao njegov voljeni pomeranac Forest. Ovaj put bez Sarača, u pratnji obiteljskih prijatelja koji su stigli iz Dubrovnika kako bi pomogli i tješili Korneliju. Forest je nakratko zastao pored drvene klupice i spustio nosić, kao da je nešto pronašao.

Upravo na tom mjestu, samo dan uoči te nesretne nedjelje, on i Sarač nakratko su sjeli i odmorili od uobičajene šetnje gradom. E, moj Foreste, kad bi barem ti mogao govoriti…

RK Podravka: Pritisak ništa veći ni manji u odnosu na prošle utakmice s Lokomotivom

U nacionalnim medijima nakon smrti Saračevića iz usta mnogih njegovih prijatelja moglo se čuti kako im se povjerio i kako je bio nezadovoljan odnosom prema njemu. Svi su bili prilično diskretni, a osim činjenice da se može jasno naslutiti da je imao vrlo zategnut odnos s vodećim ljudima kluba, konkretnije informacije, iz poštovanja prema prijatelju, nisu odavali.

Poslali smo prošli tjedan upit vodstvu Podravke Vegete o tom „pritisku“ koji je, kako svi navode, bio usmjeren prema njemu; kako bi pojasnili je li se radilo o nečem neuobičajenom za ovaj dio sportske sezone i značaj utakmica.

-Bez obzira na rezultate u europskom natjecanju, utakmice s Lokomotivom uvijek su bile najvažnije u sezoni pa tako pritisak nije bio ništa veći, a ni manji u odnosu na bilo koju prethodnu sezonu uoči najvećeg hrvatskog derbija. Još jednom, izražavamo duboko žaljenje i tugu zbog tragične i prerane smrti našeg trenera Zlatka Saračevića – odgovorili su iz RK Podravke.

Ekipu će do kraja sezone, dodaju, voditi trener Antonio Pranjić, a u stožer se priključila i trenerica druge ekipe Đurđica Zečević.  Činjenica jest da je klub pružio životnu i sportsku zaštitu Saračeviću nakon angažmana u Dubrovniku i Zagrebu i da je Sarač to više nego pošteno vraćao na terenu, no kako je i zašto proteklih mjeseci to „puklo“ – to će izgleda znati samo oni kojih se izravno ticalo. Sarač, dobričina kakav je bio, svoje je čuvao u sebi i odnio u grob.

Nakon 12 godina Sarač je Podravki donio europsko polufinale

Zlatko Saračević osvojio je gotovo sve u sjajnoj igračkoj karijeri. Prvak svijeta s Jugoslavijom, olimpijski pobjednik s Hrvatskom, s onom sjajnom generacijom koja je osvojila prvo naše zlato u Atlanti 1996. godine. Bilo je tu još medalja, velikih utakmica, a igrao je do 42. godine. Strašna, fantastična ljevica koju gotovo nitko nije mogao zaustaviti. Legenda u pravom smislu riječi.

Poslije toga počeo je graditi trenersku karijeru. Bio je i pomoćnik u reprezentaciji Hrvatske, osvajao je naslove s PPD-om Zagreb, a onda je prije nepune tri godine došao u Koprivnicu. Nije mu smetalo što će po prvi put raditi u ženskom rukometu, to mu je bio novi izazov koji je s veseljem prihvatio.

Po dolasku je izjavio kako mu je cilj ostaviti klub boljim nego što je bio kad ga je preuzeo. To je bez dvojbe i ostvario, iako bismo svi mi željeli da kraj nije bio ovakav. Tragedija koja se dogodila prošle nedjelje nakon utakmice s Lokomotivom na gorak nas je način podsjetila s kakvim smo velikanom imali čast živjeti i raditi u njegovim koprivničkim danima.

Što je to Sarač napravio s Podravkom Vegetom? Već prvi uspjeh bio je velik, nakon dvije sušne godine osigurao je povratak u grupnu fazu Lige prvakinja, izboren na kvalifikacijama s Craiovom u Koprivnici, golom u završnici koji je postigla Korina Karlovčan. U prvoj sezoni osvojio je tri boda u skupini, a potom nastavio u EHF kupu gdje je bio prvi u grupi, ali je Herning-Ikast bio bolji u četvrtfinalu. Osvojio je bez stresova i hrvatsko prvenstvo i kup.

Druga sezona donijela je novi napredak. U Ligi prvakinja na startu je pao moćni Vipers, no nakon toga realnost je govorila da se ipak ne može preko noći u ravnopravnu bitku protiv jačih suparnika koji ulažu znatno više i imaju veći kontinuitet. Ali zato je tu bio EHF kup, natjecanje baš po mjeri za Podravku u tom trenutku. Siguran prolaz kroz skupinu, pa ‘tamburanje’ uvijek neugodnog Thüringera u četvrtfinalu. Nakon 12 godina Sarač je Podravki donio europsko polufinale, suparnik je trebao biti Herning-Ikast, slabiji nego godinu prije. Smiješio se europski trofej, prvi nakon 1996. Uz onu ludnicu u koprivničkoj dvorani, to uopće nije izgledalo nerealno…

I onda ta prokleta korona, prekid svih natjecanja i ‘novo normalno’ koje je bilo sve, samo ne normalno. Niti normalnih priprema, niti normalnih treninga, Covid, samoizolacije, smanjen prihod od sponzora, ekipa oslabljena odlaskom Ane Debelić i Tjaše Stanko koje su bile ključne u europskom usponu, a nisu dovedena odgovarajuća pojačanja. Ali se tražio prolaz skupine koja je bila dvostruko teža nego prije, s osam klubova, a ne više četiri. Koliko su takvi ciljevi bili realni, procijenite sami. Nije ih ispunio i doznao je da mora otići na kraju sezone, po isteku ugovora. I onda poslije toga EHF kaže ‘svi ste prošli skupinu’…

Živio je rukomet 24 sata na dan. Iako su mu porazi teško padali, Saračević je Podravku učinio boljom. Podigao je vrijednost pojedinih igračica, ali i cijele ekipe. Strpljivo je uvađao mlade, nastojao poboljšati i one iskusnije. Možda je najviše napravio s Anom Debelić i Dejanom Milosavljević, koje su s Hrvatskom osvojile broncu na Euru u Danskoj. Probao je na fini način s curama, beskrajno ih je volio. Bio je vrhunski sportaš i stručnjak, ali prije svega vrhunski čovjek. O tome vjerojatno najbolje govore iznimno dirljive oproštajne poruke koprivničkih rukometašica na društvenim mrežama.

– Čestitam curama što su izdržale sve ovo. Moram priznati da je pritisak bio nenormalan – izjavio je nakon utakmice s Lokomotivom, u kojoj je pobjedom osigurao novi naslov prvaka za Podravku.

Nažalost, za njega je sve to bilo previše. Njegovo veliko srce nije izdržalo. Sarač je otišao na neko bolje mjesto, a nama je ostala tuga i nevjerica. Ni u petak navečer, kad pišem ovaj tekst, još uvijek ne mogu doći k sebi da taj velikan više nije među nama. A kako je tek njegovoj obitelji, curama iz Podravke i ljudima iz kluba…

I na kraju, legende ne umiru. Sarača ćemo vječno pamtiti, ostavio je doista dubok trag u Koprivnici. Kao trener i kao ljudina kakvih je stvarno malo u ovim teškim vremenima. Hvala na svemu, Sarač! (gčm)

FOTO Podravski list / Index.hr

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI