Seljaci su se bunili zbog uzetog zemljišta, na njih su htjeli poslati čak i vojsku!

Piše dr. Hrvoje Petrić

Nemiri seljaka u Hrvatskoj i Slavoniji natjerali su bana Jelačića da se počne baviti seljačkim pitanjem diljem Hrvatske. Seljaci su počeli napadati feudalna imanja i uskraćivati daće plemstvu i crkvi. Potaknut tim zbivanjima i odlukom Ugarskog sabora o ukidanju kmetstva, ban Jelačić je 25. travnja 1848. posebnim proglasom ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj i Slavoniji. Iako su ban i Hrvatski sabor proglasili dokidanje urbarijalnih odnosa to je značilo da su seljaci postali vlasnici samo onih poljoprivrednih površina koje su bile regulirane urbarima potaknutima reformama Marije Terezije iz druge polovice 18. stoljeća. Sve druge površine – krčevinske i činžene zemlje te livade, a napose vinogradi – i dalje su ostale u vlasništvu bivših feudalaca. Seljaci su za te izvanselišne državine trebali nastaviti davati uobičajene daće (činževe i gornicu). Nerazriješeni gorno-činženi odnosi postali su veliki izvor seljačkog nezadovoljstva i uzrok brojnih nemira. Zbog toga su seljački nemiri trajali i dalje pa je ban uveo prijeki sud za sve one koji su nasilno oduzimali zemlju i koji su se bunili protiv vlasti, a sud je mogao izricati sve kazne uključujući i smrtnu.

Na velikobukovečkom vlastelinstvu grofova Draškovića i nadalje je bilo otvoreno pitanje seljačkih prava u korištenju Križančije, što se u 1849. godini posebice manifestiralo time što se upravitelj Josip Balaško tužio 1. veljače 1849. g. kako vlasti ne poduzimaju ništa da bivši feudalci „zadovolščinu dobivaju proti seljakima koji dohodke i daće izvanurbarske plaćati nečedu“. Grof Dragutin Drašković obavijestio je 12. ožujka 1849. Godine vlasti da se u pitanju šume Križančije nije ništa izmijenilo. Seljaci iz Novog Sela, Sv. Petra i Lunkovca i dal jesu je nasilno koristili pa je sudac Pavao Gvozdanović izvijestio 26. ožujka da ti seljaci izjavljuju „da makar što se s nima pripetilo bude, oni iste šume ugibati se ne mogu, niti se budu ugibali ali čuvali“. Na traženje Križevačke županije vojne su vlasti tek 3. studenog 1849. godine dozvolile da se protiv velikobukovečkih seljaka upotrebi vojska.

U Gorici su 1848. pretukli vlastelinove službenike

Agrarni nemiri

Križevačka županija je 10. listopada 1848. zaključila da se protiv seljaka iz Županca, Sv. Petra i Novog sela ne može upotrijebiti vojna sila. Upravni odbor je javljao da je iz sviju općina ovog područja veliki broj novaka određen banderijalnoj četi, te se može očekivati „da oni koji još prije jedne godine s istimi obćinami zajedno deržali, sada proti njima krepko ustanu, jer ih jedan isti interes veže“. Tu svoju realističnu procjenu pokušao je prikriti i nekim humanističkim obrazloženjem s činjenicom da „brata na brata ne teramo“, ali ih to nije suzdržalo da protiv seljaka ne zatraže regularne jedinice. Županijski sudac Kemenović je u siječnju 1849. godine tvrdio da je velikobukovečkoj općini permanentno buntovničko raspoloženje koje se javno nije izražavalo dok nije bilo vojske, ali kada se vojska povukla stanje se odmah poremetilo. No krajem 1849. godine nakon završetka rata s Mađarima, vlasti su počele energično gušiti sve oblike seljačkog otpora, a seljaci su bili prisiljeni prihvatiti odnose koje je propisao Sabor, pa je tako skršena pobuna na velikobukovečkom vlastelinstvu.

Osim velikobukovečkih, agrarni nemiri javljaju se i u ostalim mjestima zapadne Podravine, pogotovo u okolici Ludbrega. Ni središte velikobukovečkog vlastelinstva nije ostalo pošteđeno, u svibnju 1848. godine je sudac Pavao Gvozdanović zbog općeg
buntovnog raspoloženja morao odustati od popisivanja namirnica za vojsku u selima Veliki i Mali Bukovec. Upravitelj grofa Draškovića tužio je 14. lipnja 1848. g. seljake iz Malog Bukovca zbog nasilnog zauzimanja šume Osredek kraj Drave. Isti je bivše kmetove iz Kapele optužio da su razorili ograde uz vlastelinska polja i pustili stoku da popase
vlastelinov kukuruz, te je energično tražio da se protiv seljaka pošalje vojska kao i radi šume Križančije. Njegov zahtjev je prihvatio Upravni odbor Križevačke županije i zamolio bana da se protiv tuženih seljaka pošalje satnija graničara. Ujedno je tvrdio da su podložnici grofa Draškovića počinili i druga nasilja. Buntovničko raspoloženje velikobukovečkih seljaka došlo je do izražaja u potpunosti 28. svibnja 1848. godine na općinskoj skupštini.

Vlastelinstvo je za seoskog suca predložilo dotadašnjeg suca Hlebara. Na taj prijedlog seljaci su podignuli „halabuku“. Kad je župnik Pavao Draganec istupio u obranu predloženog suca, odgovorili su mu: „Na popa sudac ne spada, ovdie nama što prodekovati – njegovom prodečtvu miesto jest u Cerkvi“. Seljaci su novog suca samostalno izabrali i u njegovo dvorište prevezli općinsku kladu. Županijske su vlasti taj njihov postupak ocijenile kao buntovništvo. Kad su ih ispitivali zašto su izmijenili suca, seljaci su odgovorili da ne mora uvijek biti isti sudac. Na ludbreškom vlastelinstvu se upravitelj Josip Egersdorfer potužio 21. svibnja 1848. županiji da su bivši kmetov ipočeli napasati stoku na vlastelinskim poljima. Tražio je da županija poduzme energične mjere „pokle gospoštija ova radi silah i kvarov koje
puk po sterni livadama gospodskem od dneva do dneva zrokuje od kotarskoga suca zadovolštinu i suda dobiti ne može“.

Narodnjaci iz upravnog odbora su dobro znali da su Egersdorfer i njegovi činovnici mađaroni, ali su ipak odredili da kotarski sudac podnesenu tužbu riješi u njihovu korist. Upravitelj kneza Batthyanyja, ludbreškog vlastelina, potužio se i Banskom vijeću. Sudac Gvozdanović javljao je 30. lipnja 1848. godine županiji: „Podravina osobito Ludbrežina i Bukovšćina kakoti izviralište svie nereda – dan na dan goršijom duhom prodihuju – i dan veće silovitosti poduzimaju“. Naveo je daje naveo da su glavni razlozi pogoršavanju situacije zahtjevi seljaka da dobiju pravo krčmarenja i zahtjevi bivših feudalaca da oni plaćaju daće za činžene i krčevinske zemlje. Predložio je da se seljacima objavi proglas, a upravni odbor županije je povodom toga konstatirao da je sloboda kod podravskog pučanstva „u sloboštinu za dosadašnji stališ naše domovine veoma pogibeljnu pretvorila“, ali svoju namjeru da se seljački pokret uguši vojnom oružanom silom nije mogao ostvariti.

Upravitelj ludbreškog vlastelinstva se žalio Križevačkoj županiji alarmantnim pismom. Egersdorfer je netočno tvrdio da mu županijske vlasti u borbi ne pružaju pomoć zato što je ludbreški gospodar knez Batthyany Mađar. Nebriga vlasti za ono što se zbiva na ludbreškom vlastelinstvu, tvrdio je on, osvetit će se čitavoj državi, te je ponovo predložio da se uvede red pomoću vojne sile. Upravni odbor županije primio je sva ova razglabanja svog političkog neprijatelja bez većih komentara. Čak je odredio da se ludbreškom vlastelinstvu sudom i drugim načinima doskoči protiv seljaka.

Radikalni zahtjevi

Upravitelj Egersdorfer je, međutim, već narednog dana tužio seljake iz Hrženice da su zauzeli oko 600 jutara pašnjaka koji je prije pet godina dosuđen vlastelinstvu. Ujedno je konstatirano da su sve njegove tužbe protiv bivših kmetova uzaludne jer još ni jedan „puntar“ nije kažnjen. Previranja 1848. godine u Podravini su zahvatila i trgovište Ludbreg. Kad je 20. srpnja 1848. godine u mjestu publiciran saborski urbarski zakon, protiv njegovih odredbi istupio je „stanoviti Benčić“ koji je psovao „zato što vsaka hiža ne smije točiti“. Zatim je „tak daleko agitiral da za sudca iskričan je bil“. Županijske su vlasti, međutim ocijenile da novi
sudac, koji je po tvrdnji Šomođija „već više puta politički pogrešil“, buni stanovnike Ludbrega te su ga uhitili.

Prema nekim pritužbama ludbreški župnik Skender Egersdorfer istupio je s radikalnim zahtjevima za rješavanjem agrarnog pitanja. Seljacima Malog Bukovca je npr. 29. svibnja 1848. govorio da je sloboda i neka „svaki fata ribe, neka ide u lov, gdi kome drago je“.

Na rasinjskom veleposjedu nemiri su započeli smjenjivanjem suca u Rasinji. Župnik Pavao Draganec javio je 28. svibnja 1848. Križevačkoj županiji: „Rasinjčani sledujući bukovečke i ostale druge buntovnike promjeniše sudca i prisežnike“.

Na tom su se vlastelinstvu seljaci bunili i zbog ranije oduzetih poljoprivrednih površina. Seljaci iz Cvetkovca su na primjer nasilno okupirali polovicu šume koja im je bila oduzeta. Seljaci iz Dubovice tužili su se sredinom svibnja da im je vlastelin Franjo Šmit oduzeo krčevine Škarićev lug i Otok koje su oni iskrčili za svoje gmajne. Kasnije su sela Dubovicu i Kapelu zahvatili nemiri, a županija početkom lipnja nije dozvolila izmjene svog seoskog suca. Čini se da se njihov sukob s bivšim vlastelinom zaoštrio jer je Upravni odbor županije odlučio da se protiv njih upotrijebi vojska.

U drugoj polovici srpnja 1848. proširio se otpor provođenju saborskog zaključka o krčmarenju. Seljaci su željeli slobodno točiti vino, ali Sabor je zaključio da svaka seljačka općina može imati samo jednu gostionicu. Vlastelinstva su zadržala sve gostionice koje su im ranije pripadale po regalnom pravu.

U Malom Otoku su seljaci demolirali gostionicu bivšeg vlastelina Franje Žombora. U selu Gorici su pretukli vlastelinske službenike koji su ih pokušali spriječiti da prodaju vino. Županijske vlasti su ipak uspjele spriječiti seljake u Bukovcu, Rasinji i Slanju da otvore svoje krčme. Kad su u jesen 1848. vlastelinstva počela pobirati vinsku gornicu, zapadnu je Podravinu zahvatio novi val nemira. Naročito uporan otpor podavanja te daće pružili su bivši kmetovi iz Slanja i Križovljana. Upravitelj tih posjeda tužio se početkom prosinca da „njegovi gornjaki otežaju gornicu dati“. Seljaci se nisu pojavili pred županijskim sucem koji im je htio objasniti banovo pismo o gornici. Tvrdili su daje to pismo, kojim se seljacima naređivalo da moraju i nadalje davati gornicu, neistinito. Zaprijetili su seoskom sucu Pavlu Kežmanu da će mu zapaliti klijet ako bude dao tu daću, a Đuro Milak iz Slanja govorio je 13. prosinca 1848. na tržnici u Martijancu da su banski proglas o gornici „gospoda med sobum naredila i zmislila“, te daje „bedak i norc koji gornicu bude dal te su ga zbog toga uhitili“.

Upravni odbor Križevačke županije je utvrdio da je 4. studenoga 1848. podneseno mnogo tužbi jer bivši kmetovi odbijaju davati daće. Na temelju toga članovi odbora su zatražili da im se dade 100 vojnika.

Nacionalni pokret

Vlasti su u ljeto i jesen 1849. godine registrirale različite oblike buntovničkih raspoloženja u mnogim podravskim selima. Na vlastelinstvu Rasinja seljaci su odbijali plaćati porez (štibru). Širili su se glasovi „da štibre više ne bude, da je to u Ludbregu i Bukovcu proglašeno, da Mađari nikakvu više neplaćaju, pak da i oni pod mađarsku krunu spadaju“. Protiv plaćanja poreza istupili su seljaci iz Kunovca, Subotice, Novog Sela, Kuzminca, Ivanca i Botova. Kotarski sudac Juraj Lendvaj se žalio 27. lipnja 1849. godine da u tom kraju „nitko nikog ne sluša, nitko nikoga se ne boji“. U jesen je oživio otpor davanju gornice koju su bivša vlastelinstva počela skupljati, ali nakon svršetka rata seljaci su morali postupati po saborskim propisima.

Podravski seljaci općenito nisu pokazivali interes za hrvatski nacionalni pokret i sukob s Mađarima. Štoviše, među seljacima se pojavila ideja o potrebi bratimljenja s mađarskim pukom. Županijske vlasti su tvrdile da su seljaci pod jakim utjecajem mađarske i mađaronske propagande. Ta se promidžba doista na može poreći, ali treba istaći i to da su hrvatske vlasti svojom politikom za tu promidžbu stvarale plodno tlo.

Kotarski sudac Pavao Gvozdanović izvijestio je 22. svibnja 1848. godine o razgovorima seljaka iz Đelekovca i Torčeca, koji su vozili vino u Zaladsku županiju, s mađarskim seljacima. Mađari su postavljali pitanja: „Zašto to biva? Je li Hervati doista namjeravaju na Magjare udariti? A to na nijedan način neka ne čine, da oni žele nadalje za Hervatima u prijateljstvu živiti i ostati. Isto tako govore i Medjimurci“. U Prelogu u Međimurju, koje se tada nalazilo pod mađarskom vlašću, održana je 28. svibnja 1848. g. velika seljačka skupština na kojoj su prisustvovali i podravski seljaci. Zaladski sudac Šelej objavio je na skupštini mađarske zakone o ukidanju urbari jalni h odnosa. Seljacima se obratio i emigrant iz Hrvatske, istaknuti mađaron Danijel Josipović. On ih je pozvao da ne dopuste ilircima odcjepljenje Hrvatske od Ugarske.

Pod utjecajem mađarona i mađarske promidžbe seljaci su počeli pokazivati neprijateljstvo prema ilircima i hrvatskom nacionalnom pokretu. U Velikom Bukovcu 24. svibnja 1848. g. postavljali su sucu Pavlu Gvozdanoviću ova pitanja: „Što znače one na cerkvu stavlene zastave i zvezdice? Zašto pako na mađarskom niti zvezdice ne nose niti zastavah vidjeti nije? Zašto sve zapovijesti ne od svetlog kralja već od s. bana proizlaze – jeli mi nemamo kralja? Jeli to istina? – da namjere bivaju odcjeplenje od Ugarske – što oni podnipošto nečetu niti ne žele, niti na nijedan način Ilirci postati nečeju“.

Mađarska promidžba

Sudac Viktor Somođi izvještavao je 25. svibnja 1848. g. da se odnos seljaka prema hrvatskom nacionalnom pokretu naglo promijenio: „Duh u puku narodni za cielo se promienio od dva dana tako da u celi skoro Podravini ta misel lada, da gospoda med sobum Magjarska i Horvatske se svadiju, a mi (puk) se nebudemo zbog njih tukli“. Seljaci su, dakle, postali svjesni daje konflikt između Hrvatske i Mađarske zapravo sukob bivše feudalne gospode. Šomodi je čak smatrao da podravski puk, u slučaju napada na Hrvatsku, „s Magjari složiti se kader bi bil“. „Onda proti Iliri su nekoji“ – pisao je Šomođi. On im je objasnio da se od njih ne traži da budu ilirci: „Mene pitajućeg saznali su ti da nebudu Iliri, kajti ova reč nije za nje već samo za vučene ljude“. Vlasti su u Podravini nastojale suzbiti utjecaj mađarske promidžbe. Nekoliko je osoba zbog širenja glasina ili vrijeđanja bana Josipa Jelačića bilo zatvoreno, ali iste su se vlasti u Križevačkoj županiji odnosile krajnje tolerantno prema pristašama Mađarske (mađaronima) među pripadnicima bivših povlaštenih staleža.

Glavno mađaronsko uporište u Podravini se nalazilo na ludbreškom vlastelinstvu koje je posjedovao grof Filip Batthyany. On je živio u Beču pa nije mogao direktno utjecai, ali je njegov upravitelj u različitim prilikama izražavao nezadovoljstvo politikom hrvatskih narodnjaka. Na zahtjev Upravnog odbora Križevačke županije službenici ludbreškog vlastelinstva potpisali su 4. listopada 1848. godine „reversale patriatizma“ to jest izjavu lojalnosti prema Hrvatskoj, ali sudac Viktor Šomođi 22. siječnja 1849. g. opravdano se tužio: „Ova gospočia nigdar za dobro naše domovine neće delovati, dapače ovdašnji činovniki vsaki put nepriatelski prema naši Domovini se kažeju“. Vlasti su, međutim, u različitim prilikama, a posebno kad se radilo o suzbijanju seljačkih zahtjeva, izlazile u susret tim mađaronima.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI