Seljaci su vidjeli Majku Božju. Komisija: To su “bludnje glupih žena”!

Piše dr. Hrvoje Petrić

Kapela Blažene Djevice Marije u Đelekovcu spominje se 1333. Tada je tamo bio svećenik Pavao. Već iduće 1334. godine, Đelekovec je sigurno sjedište župe, a to je bio i 1501. godine, kada je župnik bio Stjepan. Đelekovečka župa je prestala funkcionirati u vrijeme ratova s Osmanlijama najvjerojatnije još u prvoj polovici 16. stoljeća.

Kasnije su đelekovečkom kapelom («capella Beatae Mariae Virginis in Gyelekocz») naizmjenično 1649. godine upravljali župnici u Imbriovcu i u Drnju. Tada su imovinom kapele ravnali starješine Juraj Trakoščanec i Andrija Buherdi. Oni su izvijestili da je dio novca kapele bio posuđen: Jurici Tkalcu, Jurju Štefaniću, Ivanu Lončaru, Jurici Hodaliju, Favrikovom, Mateju, Matiji Pavleku, Martinu Soleskom i Jakobu Zubonu. Kapela nije imala nepokretna dobra tj. obradiva zemljišta.

Prema podacima kanonskog izvješća iz 1659. godine vidi se da su staru crkvu Blažene Djevice Marije («ecclesia Sanctae Mariae…in Gellekocz») srušili 1654. godine, kada je podignuta nova crkva. Đelekovec je spadao pod župu u Imbriovcu (olim parochialis, nunc filialis ecclesiae). O tome su kanonika izvijestili odbornici Juraj Đurđina (Gyurgina) i Stanislav Sabo. Temelji nove crkve (kapele) bili su od hrastova drva, a zidovi od pletera, koji je izvana i iznutra bio omazan žbukom i pobijeljen. Crkva je bila pokrivena hrastovim daščicama, a imala je kor. Od stare crkve bili su sačuvani trijem za prilaz u crkvu, drveni oltar i slika Blažene Djevice Marije kako ulazi u nebo. Osim te slike, u crkvi je bila još jedna slika Majke Božje. Crkva je imala dobar strop, ali nije bilo ispovjedaonice ni kamene krstionice. Oko crkve je bilo groblje, u koje je ulazila stoka zbog slabe ograde. Crkva nije imala nikakvih nekretnina te je uzdržavana jedino milodarima vjernika. Župnik iz Imbriovca, koji je vršio duhovnu pastvu, dobivao je od žitelja Đelekovca svake godine 13,5 varaždinskih mjerova (zvanih kebel) pšenice i 36 kopuna, tj. uškopljenih i utovljenih pijetlova.

Prva stranica spomenice župe Đelekovec

Župnici

Od godine 1661. više se ne spominje crkva nego kapela Blažene Djevice Marije u Đelekovcu. Tada je odbornik bio Juraj Đurđina, koji je tu dužnost vršio i 1665. godine. Godine 1668. izliveno je zvono koje se sve do Prvoga svjetskog rata nalazilo u đelekovečkoj crkvi. Odbornici su 1671. bili Stanislav Hodalen i Ivan Vuljak, a 1680. Andrija Hodalen i Juraj Picer. Kapela je imala dvije zemlje površine jedan jutar – Pod Jalšem i u Selima (in Szella). Prema kanonskom izvješću iz 1700. godine, komarnički arhiđakon Toma Augustić zapisao je najvažnije podatke o đelekovečkoj kapeli. Te godine kapela je bila drvena, imala je hrastove stupove ispunjene šibljem, a stijene su joj bile omazane zemljom i povapnjene. Kapela je imala drveni strop, a bila je popođena daskama, u njoj su bila tri oltara (glavni posvećen Majci Božjoj te pobočni Presvetog Trojstva i Sv. Katarine). Iznad ulaznih vratiju bio je podignut drveni kor, na sjevernoj strani kapele bila je propovjedaonica, a iznad ulaznih vratiju bila je ispovjedaonica. Kapela je imala pozlaćen kalež, sve što je potrebno za sv. misu, kao i klupe. Kapela je imala u gotovu novcu 31 rajnski forint i 27 denara te nekoliko talira. Zvonari Stanislav Boncek i Matija Černić dobivali su godišnje pola mjere žita od svake kuće. Skrbnici su bili Luka Vuljak i Juraj Đurđina, koji su tu dužnost obavljali 1702. i 1706. godine. Juraj Đurđina na toj je dužnosti ostao i 1710., a Luku Vuljaka zamijenio je Andrija Jender. Isti odbornici djelovali su 1714. godine. Juraj Đurđina zabilježen je kao odbornik 1721., a tu je dužnost s njim obnašao Ivan Cmrk. Odbornici su 1727. bili Ivan Kamenjak i Ivan Vargović, a 1731. Ivan Vargović i Martin Lončar.

Starješine kapele u Đelekovcu su 1733. i 1738. bili Martin Lončar i Matija Androlić. Novi odbornici su 1742. postali Stanislav Vuljak i Blaž Čižmak, a u toj su službi zabilježeni u kanonskim zapisnicima 1745., 1747., 1750., 1752., 1755., 1758., 1760. i 1765. godine.

Godine 1787. drvena kapela bila je u gotovo ruševnom stanju, ali je imala dobar namještaj i sve potrebno za sv. misu. Kapela je posjedovala tri rali oranice što je donosilo 10 forinti godišnjeg prihoda. Imovinom kapele upravljali su Josip Krištofić i Matija Vuljak. Nakon provedbe regulacije župa 1789. godine, u Zagrebačkoj biskupiji osnovane su 93 nove župe. Regulacija nije mimoišla ni župu Imbriovec. Iz njenog je sastava u zasebnu župu izdvojeno selo Đelekovec.

Nakon obnove odnosno izdvajanja iz sastava župe Imbriovec (1789.), prvi župnik obnovljene župe Đelekovec bio je bivši pavlin Franjo (Ladislav) Josepović, rodom iz Križevaca, koji je ovom župom upravljao od obnove 1789. do smrti 26. listopada 1795. godine. Franjo Josepović spominje se kao profesor filozofije i teologije na znamenitoj bogoslovskoj školi u Lepoglavi od 1764. do 1766. i od 1772. do 1776. godine. Pavlinski red u Hrvatskoj bio je ukinut 1786. godine pa je Josepović premješten za ispomoć u župnom radu. Zna se i to da je 1787. zajedno s Metodom Salopekom pomagao svom bratu Mirku Josepoviću Križevčanu, župniku u Suhodolu (danas Jalžabet).

Župnikov zapis o viđenju u Đelekovcu 1851. koje je potaknulo hodočašće

On je na mjestu stare đelekovečke kapele sagradio novu crkvu oko 1790. godine kako piše na zidu crkve, a blagoslovio ju je Matija Vađon, župnik iz Martijanca 1792. godine.

Drugi župnik Matej Uroić, rodio se 1760. ili 1761. u Batini (u Hrvatskom zagorju), a školovao se u Varaždinu i Zagrebu. Govorio je hrvatski, latinski i osrednje njemački, a bio je blag i na dobrom glasu. Zabilježan je kao «Croata Varasdinensis origine Zagorianus». Prisegnuo je za župu Đelekovec 9. travnja 1796. u kojoj je služio do 1805. kada prelazi u Đurđic kraj Križevaca. 

Treći đelekovečki župnik je bio Martin Šoš(Soos). On je bio rođen u Virju 1756. godine. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, filozofiju u Lepoglavi, a teologiju u Zagrebu i Beču. Bio je bivši pavlin. Govorio je hrvatski, latinski i njemački. Najprije je bio kapelan u Sv. Petru Čvrstecu (1785.), potom u Ludbregu (1787.), a kasnije je bio kapelan u Prelogu, Kotoribi, Nedelišću (1792.-1793.) i Varaždinu. Župnik u Novigradu Podravskom bio je od 1793. do 1796. godine. Za župu Đurđic kraj Križevaca prisegnuo je 19. travnja 1796. godine, a služba mu prestaje 1805. godine kada je bio premješten za župnika u Đelekovec gdje je tu dužnost vršio od početaka 1806. do umirovljenja 1818. godine. Umro je u Đelekovcu 27. rujna 1821. kao umirovljeni župnik. U kanonskom pohodu od 20. kolovoza 1808. za njega je kanonik i arhiđakon komarnički Josip Sermage zapisao da je Virovec star 51 godinu, svećenik 26 godina, a arhiđakon je primio i pritužbe župljana na njega koji su bili vezani uz štolarinu.

Istraživač povijesti

Četvrti đelekovečki župnik Danijel Dubravčić prema župnoj spomenici bio je rodom s područja Slunjske pukovnije, dok kanonski pohoditelj 1810. bilježi da je Dubravčić podrijetlom bio iz Senjske biskupije, a školovao se u Zagrebu te je 1807. zaređen za svećenika. Kao mladi svećenik bio je kapelan u Bjelovaru 1807. i 1808. godine. Premješten je u Brckovljane, a onda u Koprivnicu. Godine 1820. Dubravčić se spominje kao upravitelj u Đelekovcu kamo je bio poslan iz Koprivnice 1818. godine. Sa župnikom iz Žabnika (Bartolovca) Josipom Ostercom bio je izvršitelj oporuke koprivničkom župniku i dekanu Josipu Kovačeviću, koji je umro 14. travnja 1820. godine. U Zagrebu je prisegnuo za Đelekovec 2. svibnja 1822., pošto je umro umirovljeni đelekovečki župnik Martin Šoš 27. rujna 1821. godine. U Đelekovcu je bio župnik  do 1831. godine kada je prešao za župnika u Preseku gdje je umro 13. travnja 1839. kao župnik i vicearhiđakon.

Nakon Dubravčića župom je kao administrator upravljao Grgur Baneković(1831.-1832.). Matija Terbocz (1832.-1854.) je 1842. godine, na temelju sjećanja župljana i postojeće dokumentacije koja se sačuvala u župnom uredu, sastavio kratku povijest župe Đelekovec. Iako o njegovu životu imamo malo podataka, ovoga župnika s pravom možemo nazvati prvim istraživačem povijesti Đelekovca. Nakon Terbocza župnik je bio Mihael Jadan (1854.-1890.), koji je za ovu župu prisegnuo 9. lipnja 1855. godine.

Malo je poznato da je ljeti 1851. Đelekovec postao cilj hodočasnika kada se pročulo kako su tamo na orahu i brijestu seljaci vidjeli Majku Božju. Župnik je dao posjeći oba drveta, a vlada je naredila da oblasti, zajedno sa svećenstvom pouče «ljudstvo», ako bi se ono i dalje od «bludnje ote zamamili dalo», da je riječ o «praznovĕrstvu» i da ga odvrate od besposlena sakupljanja. Po naredbi zagrebačke biskupije, jedna je komisija utvrdila da iza toga stoji samo «bludnja glupih ženah», a jedan je kanonik propovijedao puku nagovarajući ga da se okani «krivovjerstva».

Nakon smrti župnika Jadana đelekovečkom župom upravlja Alojzije Lepen (1890.-1891.).Alojzije Lepen se rodio 26. svibnja 1839. u Varaždinu. Za svećenika je zaređen 1863.godine. Bio je kapelan u Svetom Jurju u Trnju i Maloj Subotici. Kasnije djeluje u Draškovcu, Prelogu i ponovno u Maloj Subotici. Nakon toga upravlja župama u Donjem Vidovcu i Belici (kratko je bio kapelan u Kraljevom Vrhu) te upravitelj župe u Rovišću otkud je premješten u Đelekovec. Iz Đelekovca je prešao za upravitelja u Žumberak da bi nakon toga bio kapelan u Kraljevom Vrhu i župnik u Ivanskoj (1899.-1901.). Umro je u Zagrebu 4. srpnja 1901. godine.

Idući poznati župnik Juraj Benak đelekovečkom župom upravljao je od 1891. do 1903. godine. Benak je bio rođen u Čuntiću 15. travnja 1847. godine. Za svećenika je bio zaređen 1873. godine. Bio je kapelan u Hrvatskoj Kostajnici (1873.), Mariji Bistrici (1874.-1875.), Brezničkom Humu, Osekovu (1875.), Svetom Ivanu Zelini (do 1877.), Đurđevcu (1877.), Dubravi (1877.-1878.), Orehovcu (1878.-1880.), Sv. Petru na Mrežnici – Dugoj Resi (1880.) i Bistri (1881.-1883.). Krajem 1883. došao je u Rude kod Samobora za upravitelja župe. U Rudama je ostao do 1890. kada je postao upraviteljem župe u Gvozdanskom, no već je 1891. postao je župnik u Đelekovcu, prema pisanju Vjekoslava Noršića. Kako je sačuvan inventar crkve u Đelekovcu od 13. listopada 1890. u kojem su, uz ostale, potpisani «Alojzije Lepen upravitelj župe» i «Gjuro Benak kao primatelj» moguće je da je Benak upravu đelekovečke župe preuzeo iste 1890. godine. U listopadu 1903. otišao je u mirovinu. Kao umirovljenik je živio uglavnom u Zagrebu gdje je nakon duge i teške bolesti astme umro 14. ožujka 1907. godine u domobranskoj vojarni u Zagrebu.

U ožujku 1904. za župnika u Đelekovcu je imenovan Stjepan Kramarić, župnik u Miholjancu. On je zahvalio na imenovanju pa je 12. rujna 1904. privremeni upravitelj Ivan Malančec položio prisegu i postao đelekovečki župnik. Crkva je bila zapuštena, ali on se od prvog dana borio za poboljšanje stanja, što se vidi iz Malančecovih zapisa u spomenici župe: «U crkvi sve skoro staro i trošno. Milostinja bila neznatna ali uputom i bodrenjem povećala se dvostruko. Milodarima nabavljeni su za veliki oltar posrebrenjeni svijećnjaci za 100 K i njim odgovarajuće ploče za 40 Kr.» Bila je nabavljena i kutija za popudbinu kao i križ za umiruće, pozlaćeni su ciborij i kalež, popravljena ključanica «na tabernakul». Uz to je «načinjena ograda oko ckrve, što je bila preka nužda, jer je ovud prolazilo blago, češljalo se o crkvu te i u nju zašlo». Župnik se brinuo i za duhovni život pa je «jubilej dogme Neoskv. Začeća Bl. Dj. Marije proslavljen» dolično uz veliko sudjelovanje župljana.

Ivan Malančec rodio se 16. svibnja 1870. u Miholjancu, školovao se u Bjelovaru i Zagrebu gdje je završio studij bogoslovlja. Za svećenika je zaređen 1894. godine. Bio je kapelan u Bjelovaru (1894.-1986.), vjeroučitelj djevojačkih škola u Varaždinu kod sestara uršulinki (1896.-1897.) i na varaždinskoj osnovnoj dječačkoj školi, vjeroučitelj dječačkih pučkih škola u Sisku (1897.-1899.) i vjeroučitelj pučkih škola u Glini gdje se kao domoljub sukobio s režimom bana Khuena Hedervarija. Nakon toga je upravljao župama Oriovac (1902.) i Kloštar Podravski (1902.-1903.). Poslije Đelekovca kratko je upravljao župom u Drnju, a 1919. nekoliko dana bio župnik u Lovrečini da bi 1920. prešao za župnika u Dubravu, gdje je umirovljen 1930. godine. Kao umirovljenik je živio u Varaždinu gdje je umro 30. srpnja 1938. godine. «Kao osoba, bio je kolerik, odlučan i odrješit, ponekad malo preoštar. Kao da mu je nedostajalo takta u novim poratnim okolnostima, iako je bio drugačije odgajan. U pastoralnoj službi bio je uredan i točan. Prema kapelanima je bio dobar, a darežljiv prema potrebnima. Inače je živio dosta skromno i povučeno.» Nakon Malančeca župom Đelekovec upravljao je Karlo pl. Ivšić, župnik iz Imbriovca (1920.-1921.).

Obnova crkve

Fran Škrinjar se rodio 8. veljače 1880. u Predavcu (Križevačkom), u župi Sveti Ivan Žabno. Za svećenika je zaređen 1904. godine. Bio je kapelan u Ivancu (1904.-1906.), Cirkveni (1906.-1908.), Gaju i Voćinu (1908.-1910.), gdje je obnašao dužnost privremenog upravitelja župe. Kasnije je kapelan u Đulovcu, koji je postao samostalnom župom 1920. te je Škrinjar postao prvim župnikom. Od 1921. je upravitelj župe Đelekovec, a župničku prisegu za ovu župu položio je 21. ožujka 1923. godine. U župi Đelekovec je zauzeto djelovao na duhovnim i političkom planu, a bio je i zastupnik u narodnoj skupštini. Đelekovečki župnik bio je do 1931. godine kada je premješten za župnika u Sela kraj Siska. Od 1935. je župnik u Zaboku i tu ostaje do umirovljenja 1944. godine. Škrinjar je umro u Donjoj Stubici 9. kolovoza 1945. godine.

Inače je prva obnova crkve nakon gradnje bila planirana 1847., ali nije bila provedena zbog kasnijih ratnih prilika (1848/49.). U 1902. godini je u Đelekovcu bio izveden popravak župne crkve i župnog dvora u iznosu od 1308 kruna i 18 filira i to doprinosom od 404 kruna i 97 filira iz vjerozakonske zaklade, župljani su doprinijeli sa 231 krunom, dok je ostatak bio plaćen iz crkvene blagajne.

Potpuna vanjska obnova je izvedena tek 1910. godine. «Unutrašnjost crkve obnavljana je ovako: 1873. popravlja se i pozlaćuje glavni oltar, deset godina potom i pokrajnji oltari sv. Josipa i sv. Lovre te propovjedaonica. Godine 1899. postavljen je križni put, a 1908. – povodom 50-godišnjice ukazanja Marijinih u Lurdu – postavljena lurdska špilja. Orgulje su popravljene 1910. godine.

Današnji župni stan u Đelekovcu izgrađen je 1799. godine, a obnavljan je bio 1821. godine. Godine 1904. troškom župljana Đelekovca bile su popravljene sve gospodarske zgrade za 1200 kruna, a troškom vlade iste su godine bili potaracani kuhinja i hodnik, podignut je i štednjak, a na crkvi su bili postavljeni žljebovi. Ovi radovi su imali vrijednost 950 kruna. Milodarima župljana bio je načinjen novi ormar u sakristiji, a radove je izvodio Antun Richard iz Koprivnice za 300 kruna. Za 50 kruna je bila popravljena i pozlaćena monstranca po majstoru Turku iz Zagreba. Godine 1905. napravljene su dvije nove ispovjedaonice. Napravio ih je Antun Richard za 120 kruna. Također su napravljena nova velika i mala vrata u župnom dvorištu. Izgleda da su kasnije bili izvedeni popravci župnog stana, kao npr. 1915. godine.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI