Šestak: Neki političari bolje glume od nas profića, šarmom nam mogu „prodati“ doslovno sve

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Nekad su glumci i kazalište bili jedan od glavnih bastiona, stupova obrane zdravog razuma i glavni kritičari aktualnih kretanja koja nazaduju društvo ili ga koče u napretku. Je li ova vrsta umjetnosti u Hrvatskoj u hibernaciji, kako preživljavaju u ovo tržišno vrijeme, jesu li političari dobri glumci i još o mnogim pitanjima razgovarali smo s poznatim koprivnički profesionalnim glumcem Svenom Šestakom, osnivačem koprivničkog nezavisnog kazališta Teatar Ludens. Glumci i umjetnici, posebno oni nezavisni, uvijek su bili oštri u kritikama i promišljanjima, slična je situacija i sa Šestakom.

PL: Odlazak u kazalište, pa i kino trebali bi biti nešto najnormalnije onima koji se žele kulturno razvijati. Je li u Hrvatskoj došlo do situacije da je nekome kazati: „Ne ideš u kazalište? Sramota!“ vrhunac arogancije?

Nažalost, da. Kazalište i kino i dalje su luksuz, određeni nadstandard. Otužno je danas nekome reći da su te stvari obavezne i da ako netko ne ide, automatski ne valja. Ljudi kopaju po kontejnerima, ne mogu do posla, plaćati režije, knjige djeci, pa je govoriti da se u kazalište mora vrlo prepotentno i bahato. Mi glumci sretni smo da publike ipak još ima. Bili bismo, naravno najsretniji da si svatko barem jednom mjesečno može priuštiti taj dio kulture, no dokad se stanje u državi ne popravi ništa od toga.

PL: Ima li imalo istine u tvrdnji da smo svi mi na određeni način glumci? Kako prepoznati kad je netko iskren, a netko živi ulogu?

Gluma je svakako dio svih nas, i to velik dio. Samo se okrenite oko sebe, upalite televizor, pogledajte prvi dnevnik, intervju s nekom javnom osobom, političarom prije svega. Pitate se gdje je gluma? Svuda oko nas. Političari su glumci, kako koji. Postoje oni koji imaju strahovito puno šarma, a to je osnova glume – e, oni nam mogu prodati i prodaju nam svašta. Oni s manje šarma, e njima malo teže ide. Oni to nadoknađuju ideološkim podjelama, alatima poput glasnog zazivanja nekih stvari koje su trebale davno biti zakopane u ropotarnicu povijesti. Snalaze se i oni jako dobro, bez brige. Nekim ljudima to je jako teško prepoznati. Uostalom vidi se i po izborima.

Želite li glumiti, morate vjerovati u to, kao i u bilo što ostalo, a što biste voljeli raditi. Da, čak i u to da si glumac. Rekao je svojevremeno legendarni kolega glumac Bobi Marotti – treba vam velika količina sreće! Deset posto talenta, malo više rada, a ostalo sreća!

PL: Dobro, vama profesionalnim glumcima koji od toga radite karijeru bitan je i izgled.

Ma, postoje različite vrste uloga. Meni je jasno da nikad neću igrati ulogu manekena ili ljubavnika, jasno je to meni, a vjerujem i svima oko mene. No, postoje karakterni glumci poput mene. Ima glumaca, recimo koji su odlični za reklame. Kad su se nekad snimale reklame s karakternim glumcima mnogo sam radio, a sad su opet u modi estetizirane reklame s prekrasnim kamerama i bojama. Tu moraju biti i lijepi ljudi – glumci, a ne ovakvi kao ja.

PL: Postoji li kakva doza ljubomore na, recimo profesionalne sportaše koji okreću „bolesne“ cifre u transferima i plaćama?

Ne treba to gledati tako. Kako da ja znam što je u tijelu jednog nogometaša, kakav mu je bio put do uspjeha ili s koliko je godina krvavo počeo trenirati. Oni treniraju, igraju i odriču se života desecima godina, a oni najbolji sve to marketinški vraćaju. Ako se u tom biznisu vrti takva lova, onda nek’ se vrti. Ljudi misle da je lova najveći motivator, a nije. Naravno, nisam toliko naivan, ona je bitan dio priče – no na kraju se ipak sve svodi na to voliš li to što radiš.

PL: Isplati li se biti glumac u Hrvatskoj? Odlaze li i ljudi iz vaše branše van?  

Teško. Em što je najljepše i najbolje glumiti na materinjem jeziku, em što su  strane jezične finese jako teške za poloviti. Vidimo da recimo Goran Višnjić i Rade Šerbedžija i nakon toliko godina i dalje glume Ruse, Mađare… Čast, naravno izuzecima koji su tamo školovani ili se rano preselili. Druga stvar, tržište je vani veliko, posebno u Americi i tamo gdje bismo i išli ima mnogo glumaca bez posla. Baš im sad mi trebamo.
Nekad kad sam bio mlađi bez problema bih pristao otići van i stvarati karijeru, no danas, možda koju ulogu, ali trajno živjeti ne. U 46. sam godini, ovdje su mi obitelj, prijatelji, hobiji…

PL: Tržište je danas bezobzirno, a kultura čini se sve manje zaštićena „kaputom“ javnog financiranja. Nema više ni naklonih mecena…

Teško je na to pitanje reći nešto jednoznačno. Smatram da bi nacionalna kultura morala dobivati više, jer sad smo ispod jedan posto državnog budžeta. Za jednu suvremenu europsku državu kakva želimo biti to nije dovoljno. No, opet generalizirati i reći da ne valjaju jer ne daju novac je suludo. Država ima i drugih, većih problema. Socijalu recimo. No, eto sad i sam sebi zvučim pomalo naivno, jer znam da se dosta love ima težnju „zamračiti“. Kad bi svi vratili pokradeno i dali samo trećinu nama, bilo bi nam super.

Naše koprivničko kazalište, Ludens, u odnosu na Grad imalo je uspone i padove, volimo se i svađamo. No, reći da nemamo veliku potporu Grada Kopivnice ne bi bilo fer. Puno nam financijski i na ostale načine pružaju podršku. Recimo, u Zagrebu je sličnim nezavisnim kazalištima puno teže. Oni dobivaju samo programska sredstva, a mi i za neke druge stvari. Ludens nije klasično javno kazalište na proračunskoj stavci, no odrađujemo dosta posla koje bi odrađivala i javna ustanova, poput amaterskog kazališta ili dovođenja drugih kazališta i organiziranja predstava. Zato i dobivamo nešto više od običnog nezavisnog kazališta u bilo kojem gradu u Hrvatskoj.

PL Podravci vole glumiti, imamo jaku amatersku scenu na đurđevačkom kraju, a zahvaljujući Ludensu i u Koprivnici.

Naš Ludens dramski studio, amaterski, radi već 10 godina i stvorili smo prekrasne mlade ljude, od kojih su neki sad već odrasli, rade stvaraju obitelji. Dobili smo čak i jednog kolegu, koji je sad doduše još na Akademiji, Matiju Gašparija. Dugo je bio naš član, odličan, baš kao i mnogi drugi. On je zagrizao nešto čvršće i polako ostvaruje svoj san. Svi ga hvale na Akademiji, imam tamo mnogo prijatelja, i vjerujem da će Koprivnica imati novog izvrsnog glumca.

PL: Vaše predstave uvijek su pune. Koprivnica obožava „daske“!

Naravno, no to nije naša zasluga, voljeli su ga i prije nas. To je uvijek super odrađivala i još uvijek radi ekipa u Pučkom otvorenom učilištu. Sjećam se da su i mene kao klinca starci vodili na predstave i uvijek je bilo ispunjeno.

Kad govorim o Ludensu, sve predstave su mi drage, no kad bih morao izdvojiti neke, onda je to jedna od prvih „Nemreš pobjeć’ od nedjelje“, draga je i „39 stepenica“, pa sad ova zadnja „Kraljevstvo Moje“. A uspješnost? Gledaj, broj repriza baš ništa ne znači. Jer, već je netko to rekao, ako ih ima mnogo, vjerojatno se radi o šundu od predstave, a ako ih je malo, znači da predstava nije uspjela. Najbolja je zlatna sredina. To je, naravno pojednostavljeno.

PL: Zadnja predstava Kraljevstvo moje, vaša verzija brodvejske uspješnice ima kontroverznih detalja, propituje vjeru, Boga…

Zasad nismo čuli ništa loše. Ona jest malo, ali malo, i to smo shvatili tek kasnije u razgovoru s ljudima – kontroverzna. No, kod nas je uvijek tako, jer u takvoj smo sredini gdje je nešto ili plus ili minus – nema između. Ako umjetnost ne propituje, ne provocira, barem malo i bude kontroverzna onda što je to? Kakva je to umjetnost? Raspravljamo o svemu i svačemu i sve se gleda kroz prizmu ustaša i partizana. Evo vam primjer naše Podravke Josipe Lisac i njene izvedbe himne na Milanovićevoj inauguraciji. Milanović je kakti lijevo, bune se desni, da je obrnuto bunili bi se lijevi. To je kod nas postalo normalno. Zato i ne čitam više komentare članaka na društvenim mrežama, samo pogledam tko je pisao i sve mi je jasno.

PL: Dobro, Josipa Lisac nije baš „legla“ svima.

Ustav ne znam napamet i nisam ga čitao, ne znam je li to zabranjeno. Ako jest, onda se ne smije i jasno je. Ako ne piše, meni je to skroz ok. Nisam vidio tamo nikakvo sprdanje nacionalnim simbolima, nešto loše. Svi znaju i svi su znali kako Josipa pjeva. Ispada da se onda sprda sa svim svojim pjesmama. Kaznena prijava protiv nje je ne sumrak pameti, nego katastrofa pameti. Totalni udarac na sve normalno. Otišlo je sve predaleko. Razumijem ja te pobude, no svejedno…

PL: Ista je stvar i s javnim paljenjem gay para s djetetom u Imotskom. Neki kažu da ne bismo trebali dirati u „umjetnički izražaj“. Ljevica se pobunila, no nije kad se palila lutka biskupa Bozanića.

Osobno, paljenje fašnika nije nikakva umjetnost. To je obični folklor, ne onaj umjetnički s velikim F. Tek, pučki običaj. Maskirati u umjetnički izražaj to je greška u startu. Vidio sam i fotografiju spaljivanja biskupa, imenom i prezimenom. Nijedno naravno ne odobravam, suludo je paliti nekoga s imenom i prezimenom, jedno živo biće bez obzira tko je – i onda to maskirati fašnikom.

Toplo se nadam da na ljevici i desnici ima ljudi koji su se odmaknuli od ideologije i rekli ‘ovo je previše’. Ljevica može biti jednako agresivna kao desnica. Zablude su da su to sve urbani i  uljudni ljudi. Tu je opasnost. No, kod nas su samo ekstremi najglasniji. Umjerene struje ima, no nije glasna i nema medijskog prostora. Nije zanimljiva. Njezina zadaća za razliku od umjetnosti jest da ostane umjerena i zato joj moramo dati više prostora. I državu nam drže ekstremi, što lijevi što desni, to je činjenica.

PL: Što je s kazališnim predstavama, kulturom općenito – ona bi trebala biti snažan kritičar aktualnih zbivanja.

Još uvijek ima jakih predstava koje progovaraju o problemima. Pitanje je tek osobnih preferencija što je krajnost. Teško je nekome danas ne stati na žulj. A rang mogućnosti uvreda je širok. Od Frljićevih performansa s jedne strane na drugu gdje je ekipa iz konzervativne skupine Vigilare. Širok je prostor i nemoguće je nekoga ne uvrijediti. No to je zadaća umjetnosti. Najgore je kad vam netko kaže da je „ok“. To je za upucat’ se. Ono, bio si u kazalištu, kakva ti je predstava? Ma, ok. Užas! Nije da nemamo scenariste, redatelje i ostale koji stvaraju i progovaraju, ima dosta ljudi potencijala no, još smo mali ne možemo se uspoređivati s tradicijom poput one u Engleskoj, Francuskoj…

PL: Dobro, jesmo li ulaskom u Europsku uniju ipak postali malo kulturniji?

Neki propisi, poput pravila što smiješ, što ne smiješ, fondovi, protok radnika, veliki projekti, pa i gospodarski smjerovi sigurno su nam pomogli. Neki kažu da nam ne treba nova Juga ili Treći Reich, međutim, ako si i dalje ponosan i svjestan svog identiteta, ne vidim ništa loše u tome da se u bilo kojoj formi udružimo s nekim. Evo, sad će sigurno netko reći on bi novu Jugu. Ne govorim o ideološkim partnerstvima, nego o udruživanjima za bolji život sviju.

PL: Gluma je polako ušla, službeno, i u politiku. Dario Juričan dobro je uzdrmao javnost. Je li on i dalje neshvaćen?

Ponavljam, kad kazalište bude radilo 365 dana u godini i kad će svi reći nama je super, onda nešto debelo ne valja. Mi propitujemo svijet oko sebe, a to je teško kad ste u zaštićenom balonu. Političari se ne voze u tramvaju s običnim ljudima i onda kažu da se u Hrvatskoj dobro živi. Kako? Juričan je meni fenomenalan. On je jedan izuzetno inteligentan, urban i mlad čovjek. Ljudi, većinom Zagrepčani mislim da su ga dobro shvatili. Međutim, kod nas uvijek ima onih priča da si nečiji. Njemu je očito dojadilo što se tamo u Zagrebu događa i progovorio je to na sebi svojstven način. Došlo je to do mnogo ljudi. 

PL: Društvene mreže i mediji, ne možemo izbjeći to pitanje, mnogo kritiziraju naš film i produkciju. Vrdoljakov General bio je pod rafalnom paljbom. Je li stanje u kinematografiji stvarno tako loše?

Nije baš tako loše, naša produkcija je ok. Imamo sad već i mlađih redatelja koji rade jako dobre stvari. Malo smo se uljuljkali u negativu, pitaš ljude gdje idu, kažu u kino, a koji film – hrvatski! Reakcija je otprilike – zašto pobogu!? Nisi ni gledao, a već znaš da ne valja. No, to je situacija i u stvarnom životu, može se primijeniti na svakodnevne stvari. Odbacimo predrasude prema stvarima i pojedincima. Dobro, neke stvari našem filmu ne idu u prilog, no eto, stari smo tek 30 godina i imamo respektabilnu kinematografiju. Jedino, kad već dobiješ nekakvu etiketu, poput ove da ne valjamo, tu etiketu, što god radio teško je skinuti.

PL: Hoće li ikad doći vrijeme balkanskog ili hrvatskog filma, pa da Europa upozna i nas?

Balkan je širok pojam, više je tu država. Što se tiče Hrvatske, sve što dalje bude išlo vrijeme, bit ćemo bolji. No, plasman filmova na festivale je nešto drugo, on ovisi o financijskim i lobističkim mogućnostima. Nije isto kad vam dođe netko iz Engleske pa tamo bude 10 dana na cijelom festivalu, sve pogleda, sa svakim se rukuje. A, netko od naših jedva skupi sredstava za nekoliko dana, predstaviš svoje djelo i odmah ideš kući – jer, nema se love za više od dva noćenja.

PL: Je li onda lakše biti kazališni ili filmski glumac? Mislim, egzistencijalno. Je li veća fora glumiti u dobrom filmu ili gurati hit predstavu. Ima li elitizma?

To je podjela koja nikad ne dolazi od glumaca. Priznajem, to je jedno od najčešćih pitanja. Nije lako nijedno ni drugo, oboje zahtijeva angažman i trud. Ne može se usporediti. Na daskama nemaš mogućnost ponavljanja scene, no kazalište ima kontinuitet i lakše je pratiti, recimo razvoj lika. Kod filma se kadrovi snimaju često različito kronološki i teško je držati koncentraciju.  Filmski honorari jesu osjetno veći, no nitko nema snimanje 30 dana u mjesecu. Slobodnjaci, koji žive od serija, kad podijele primanja s 365 dana u godini, vjerujem da nemaju ništa puno veća primanja od nas kazalištaraca.

PL: Danas se više ne može bez društvenih mreža. Na koji način one pomažu vama glumcima?

Tehnologija me, priznajem, gazi. Nemam instagram mada sam čuo da je facebook samo za starce. Volim čitati komentare i tekstove, a instagram to nema, samo su fotke. Nisam taj tip. Istina jest da je realnost danas u virtualnom, no to je svjetski trend. Pravi problem će se vidjeti, vjerujem tek kasnije.

Sjećam se kad smo se vraćali s igranja s razbijenim koljenima, a starci su nas  kažnjavali tako da smo morali biti doma. Usnice su nam bile plave od zime, bili smo mokri od snijega. Danas klince kažnjavaju da ih tjeraju van iz kuće. Današnjim klincima to je vjerojatno normalno, a mi smo možda samo malo, ili puno nostalgični. Kao što su bili i naši djedovi, bake, pradjedovi i prabake.

PL: Za kraj, gdje vidiš svoj Ludens za pet godina? Ima li kakvih novih projekata?

Mi, kad smo krenuli, nismo očekivali neki veliki „boom“, a zadovoljni smo da krivulja ne ide dolje. Polako rastemo iz godine u godinu – ali rastemo! Ako se tako nastavi, bit ću zadovoljan. Što to znači – ne znam. Malo nas je, a puno je posla, a godine idu. Nekad je bilo lakše i jednostavnije. Fizički, mislim.

Novinari neka pišu, glumci neka glume

Sven Šestak kaže kako se na glumu odlučio vrlo rano, u osnovnoj školi. Danas ga znamo po mnogim televizijskim serijama i filmovima te sinkronizacijama crtića, no i dalje mu je kazalište broj jedan.

To je valjda onaj dio života kad se svakom čovjeku upali nekakva lampica. Tako se i meni, negdje u drugom osnovne. Gledali smo nekakvu predstavu viših razreda o Djedu Mrazu. Meni je to bilo super kako se igraju, a i skužio sam da su imali dosta proba. A da bi imali puno proba, morali su izostajati s nastave.

Uključio sam se u dramsku skupinu, a tek negdje u sedmom razredu shvatio sam da postoji nekakva škola/faks za to. Tu sam i donio odluku da je to ono što želim. Završio sam srednju, kulturno-umjetnički smjer, dva razreda još po „Šuvaru“ usmjerenog obrazovanja u varaždinskoj školi Gabrijel Santo, a zadnja dva je već preimenovana u sadašnju Gimnaziju. Upisao sam potom glumačku akademiju. Iz drugog pokušaja, jer na prvom prijemnom je bila prava katastrofa. Nisam bio ni blizu. Tako sam veličanstveno pao! Došao sam uvjeren da je dovoljna moja velika želja, a oni su mislili drukčije.

Jedno vrijeme u osnovnoj školi, doduše, vuklo me na novinarstvo, ali danas, s odmakom, vidim da je bolje da se nisam upustio u tu avanturu. Bolje da novinari i dalje rade svoj posao, a mi rođeni glumci svoj.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI