Simpatična Podravkašica Lea: Meni je tu super, jednog dana željela bih živjeti u Koprivnici!

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Profesionalni sportaši našli su se u nikad doživljenoj situaciji za vrijeme pandemije koronavirusa. Sva sportska natjecanja prekinuta su, a jedno vrijeme onemogućeni su i treninzi. To razdoblje karantene Lea Franušić provela je u obiteljskom okruženju u Stonu, na poluotoku Pelješcu na jugu Hrvatske.

– Cijelu karantenu provela sam doma. Tata je došao po mene u Koprivnicu, tako da smo se uspjeli vratiti kući dok još sve nije bilo zatvoreno. Vratila sam se u svibnju kad smo imali zajedničke treninge na vanjskim terenima, a sad sam i službeno na odmoru – ispričala nam je Lea, desna vanjska igračica Podravke Vegete.

Lea u svom Stonu

Nije se potpuno opustila.

– Svakog dana malo vježbam, a već sam se počela i kupati. More je još uvijek malo hladno, ali navikla sam. Dva tjedna prije početka priprema krenut ću s radom prema posebnom programu.

Roditelji joj žive i rade u Stonu, te nisu imali nikakve veze sa sportom, kao ni brat Mario. Leu je na rukomet zapravo ‘navukla’ sestra Darija.

– Ona i rođakinja prve su počele, ja sam s njima putovala na treninge u Ploče. Gledajući ih kako treniraju i igraju, i mene je to nekako zainteresiralo pa sam i ja krenula s treninzima u Dalmatinki. Svakog dana sam sat vremena putovala na treninge iz Stona, i tako pet godina. Na prvom treningu su shvatili da sam ljevakinja, kad sam prvi put uzela loptu u ruku. Inače sam dešnjakinja kad je u pitanju pisanje i ostalo, samo rukomet igram lijevom.

S 14 godina Lea je napustila roditeljski dom i preselila na sjever Hrvatske.

– Tu sam već pet godina. Kad sam dosegnula vrhunac u bivšem klubu, bila sam svjesna da bih morala otići ako želim nešto napraviti u rukometu. Očekivala sam da će odlazak od kuće biti težak, jer nikad ranije nisam živjela sama. Mama prvo nije bila za to, znate kakve su mame… Ali onda su mi i sami roditelji rekli neka odem i probam, smatrajući da nemam što izgubiti. Ja sam sebi to zacrtala, i nitko me nije mogao razuvjeriti. Čudno je bilo u početku u Koprivnici, jer sam iz ogromne kuće koja je uvijek bila puna stigla u mali stan u kojem sam bila sama. Ipak, ubrzo sam se navikla na novi tempo života i puno ozbiljniji rad.

Lea s frendicama u šetnji Koprivnicom

Podravki ju je preporučio Ivan Jerković, njen prvi trener iz Ploča i aktualni izbornik u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske.

– On me prati kroz cijelu karijeru. Prvo sam dvije godine bila u drugoj ekipi s trenericom Petikom, u trećoj godini trener Mrđen polako me počeo uvoditi i u prvu ekipu. Stalna prvotimka postala sam kod Petike, a taj status zadržala sam i kod trenera Saračevića.

Svima je poništenje sezone teško palo.

– Jako mi je žao zbog toga nakon svega dobrog što smo napravili. Navijači su bili u euforiji, ljudi su nas po gradu zaustavljali, čestitali, komentirali s nama utakmice i jedva čekali nove. Teško je prihvatiti da je sve stalo, a poništenje je najgore što nam se u sportskom smislu moglo dogoditi. S druge strane, bitno je da smo svi živi i zdravi. Nastojat ćemo ostvariti još bolje rezultate u sljedećoj sezoni.

Svojim je učinkom zadovoljna.

– Mislim da sam iskoristila minute koje sam dobila, s obzirom na to da sam još mlada igračica. Imala sam dosta prilika, trener mi je ukazao dosta povjerenja i smatram da sam to i opravdala, ali, jasno, uvijek mogu i bolje.

A kakve si je ciljeve postavila u karijeri?

– Nisam tip od velikih planova. Voljela bih da sve dođe spontano, da se sav moj rad i trud isplate na najbolji mogući način. Trenutačno mi je u fokusu samo Podravka, a prvi mi je cilj postati prva desna vanjska!

Čeka ju i blistava reprezentativna karijera

Simpatična 19-godišnja Dalmatinka uspjela se dobro prilagoditi životu u Podravini u ovih pet godina. Pomoglo joj je i to što više voli meso nego ribu, ali najvažnije je bilo društvo koje je okružuje.

– Već sam tu kao doma. Prvo što sam uočila je da smo mi Dalmatinci puno temperamentniji od ljudi u Podravini, tu je sve nekako mirnije. U početku mi je sve bilo dosta čudno, od govora pa nadalje, a teško mi je vjerovati da je prošlo već pet godina. Išla sam u trgovačku školu u Koprivnici, tamo sam našla prijatelje i izvan rukometa s kojima provodim svoje slobodno vrijeme.

Što se govora tiče, tu i tamo pobjegne joj i poneki ‘kaj’. Puno toga očito se Lei svidjelo na sjeveru Hrvatske, stoga ne čudi ni njena sljedeća izjava:

– Osim mora, u Koprivnici mi ne nedostaje apsolutno ništa, super mi je ovdje. Grad je malen, ali ima sve uvjete za kvalitetan život. Jednog dana, nakon što završim karijeru, želim živjeti u Koprivnici!

Sretno sam slobodna

Lea nam je otkrila da voli puno – spavati.

– Najbolji mi je odmor da budem sama, a niti jedan dan mi ne može proći bez popodnevnog spavanja, to mi je najvažnije. Naviku sam stekla još dok sam bila mala. Kad nema treninga i obveza, vrijeme posvećujem druženju s prijateljicama iz škole, nekad odem i na rolanje.

Filmove na televiziji uglavnom izbjegava.

– Više volim otići u kino pogledati nešto dobro, preferiram drame.

Od glazbe, kaže, sluša sve, a PlayStation igra kod kuće sa sestričnom. Nije praznovjerna, ali ima jedan ritual koji redovito uoči utakmica održava s majkom.

– Uvijek prije nego što trener uđe u svlačionicu na dogovor, mami pošaljem poruku ‘idem’, a ona meni ‘sretno’. Roditelji često dolaze na utakmice, više zimi kad je doma manje posla.

A postoji li sretnik koji je osvojio Leino srce? – Ne, sretno sam slobodna!

FOTO Arhiva

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI