Slavenova legenda: Nekad je lovio ‘umišljene’ napadače, a sad goni lopove i kriminalce

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Vrijeme na prijelazu tisućljeća u Slavenu Belupu obilježila je jedna karakterna generacija, čiji je dio bio i Splićanin Frano Amižić. U početku karijere bio je lijevi krilni napadač, u Slavenu najčešće lijevi bočni u sustavu 3-5-2 ili 3-4-3, a poneki treneri gurali su ga i na lijevog beka, čak i stopera. Danas je Frano daleko od nogometnog svijeta.

Državni odvjetnik

– Živim u Splitu, radim kao zamjenik općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku, a već sam osam godina šef u Kninu – rekao je Frano Amižić.

Igračku karijeru završio je u Slavenu 2004. godine, a pravničku je počeo graditi dvije godine kasnije.

– Bio sam pet godina u privatnom odvjetništvu, godinu dana na Općinskom sudu u Trogiru.  Kćerima je grad još u srcu, starija je išla u školu do šestog razreda, mlađa u vrtić. Ostale su čvrste veze s nekim ljudima iz Koprivnice, dobri smo s dr. Stanišićem i njegovom obitelji, djeca su ostala povezana, a i mi se često čujemo i vidimo. Tu i tamo čujem se i s bivšim direktorom Markulinom, dobri smo i s Ivanom Mesićem…

Kad je objesio kopačke o klin, Frano je u Splitu diplomirao na Pravnom fakultetu i ispočetka krenuo graditi jednu novu karijeru.

Vinkovci 02.11.2002. HNK “Cibalija” – NK “Slaven Belupo” 1:0 (0:0) Frano Amižic (isključen u 28. min.) Snimio: Robert Šoštarić

– To je bila borba, kao i u nogometu. Moraš krenuti od nule, napraviti neku priču, ne možeš ništa preskakati, sve ide polako dok ne stvoriš ime i karijeru. I opet sam u priči gdje se igraju neke utakmice, ali na drugom terenu. Nije lako, no takav je život. Tu sam gdje sam, zadovoljan sam poslom i privatnim životom. Sve lagano, ništa naglo… 

Amižić je u Slaven Belupo došao u ljeto 1998. godine.

– Trener je tada bio Marijan Vlak, predsjednik Nikola Felak, a dočekao me sportski direktor Miroslav Nevjestić. Ranije sam bio u Primorcu iz Stobreča, bio sam nadomak prijelaza u Dinamo i Hajduk u nekoliko navrata, na kraju sam otišao u Kinu. Kad sam se vratio, odigrao sam polusezonu u zagrebačkom drugoligašu Posavini, koji je tada imao dosta dobru momčad. Igrali smo i kvalifikacije za Prvu ligu, nakon toga sam stigao u Koprivnicu.

U Slavenu i Koprivnici proveo je šest lijepih godina, odigrao ukupno 136 utakmica i postigao pet pogodaka.

– Pamtim mir i zadovoljstvo, to mi je najviše ostalo u sjećanju. Bio sam gore sa suprugom i djecom, vodili smo ugodan život, a s ljudima u klubu imao sam fer i korektan odnos. Doduše, imao sam nekih malih trzavica, ali to čovjek zaboravi, ostane ono lijepo. 

Frano je bio među igračima koji su trasirali Slavenov europski put kroz Intertoto kup, u kojem je koprivnički klub ostao statistički najuspješniji sudionik.

– Tada smo počeli spoznavati da smo mi ekipa koja može napraviti i nešto više. Dodik, Jurčec, braća Bošnjak, Roy… Znalo se tko igra, tko što treba napraviti. Imali smo višegodišnji kontinuitet, promjene u momčadi bile su minimalne. Bili smo baš društvo, i unutra i vanka. Ujedno smo stvarali i renome kluba, što ne ide preko noći, svatko treba odraditi svoj dio priče. 

Nekoliko mu je utakmica ostalo u posebnoj uspomeni.

06.04.2002. Slaven Belupo – Cakovec 2:0 Frano Amizic snimio: Robert Sostaric

– Pobjeda protiv Aston Ville svakako je jedna od dražih. Također i onih 7:1 protiv Varteksa s Dodikovih šest komada, ne znam hoće li ga itko ikad skinuti s tim rekordom. Dobivali smo u Koprivnici i Dinamo i Hajduk, Zoran Vulić znao mi je prije utakmice u šali reći ‘Pa ajde, daj malo popusti, nikako ovdje ne možemo pobijediti’. A meni je uvijek bilo najdraže igrati protiv malo boljih, Dinama i Hajduka, protiv onih koji su parali nebo nosovima. Pa da vide malo šta i kako – smije se Frano.

S nogometom nema previše veze. – Danas dosta slabije pratim HNL, sve se to jako brzo mijenja, tako da sam pomalo izgubio interes. U svakom slučaju, drago mi je da sam sudjelovao u tim lijepim godinama u Slavenu, čiji ću uvijek biti navijač. Igrao sam neko vrijeme mali nogomet s prijateljima, ali koljeno me zeza pa sam prešao u publiku. Vodim jednu ekipicu, ali to vam je četvrta veteranska, više za ‘treće poluvrijeme’ – zaključio je Amižić i uputio veliki pozdrav svim Slavenovim navijačima.

‘Mi smo uvik tu kad najviše triba’

Zapamtili smo jednu Amižićevu rečenicu kojom se obratio tadašnjem treneru Mladenu Frančiću, a ovaj ju je često znao isticati u neobaveznim razgovorima. Glasila je: ‘Šefe, mi smo uvik tu kad najviše triba’… – Je, sjećam se, i može se reći da ta rečenica dosta dobro oslikava tu našu generaciju koja je bila stvarno dobra. Teško je uspoređivati ono vrijeme s aktualnim, jer je danas sve puno jače popraćeno, medijski i na druge načine. Ipak, ona naša generacija stvarno je imala kvalitetu kad se uzme u obzir tadašnja liga i druge ekipe. Možda bi sve to u današnjim uvjetima bilo još izraženije. No, tada je Slaven tek stjecao svoje ime, a mi smo dosta doprinijeli da dođe na glas kao pravi klub i prava sredina – smatra Frano.

FOTO Arhiva

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI