SLIJEPI INŽENJER Ne vidim zbog liječenja, državi moja sljepoća vrijedi pišljivih 500 kuna

Kod nas je naknada 48 eura. Za usporedbu, u Albaniji je to 60 eura. Za nas se društvo ne brine dovoljno – ustvrdio je inženjer


Autor: podravski.hr — 25.06.2018. / 15:51 Aktualno

Branko Butković naučio se kretati uz pomoć bijelog štapa

Punih 27 godina nakon što mu je dijagnosticirana degeneracija makule ili žute pjege, teške bolesti očiju, križevački inženjer Branko Butković (76) utonuo je u potpuni mrak. Bilo je to prije godinu i nešto dana. Prvi strojarski projektant u negdašnjem Čeliku, koji je sam projektirao proizvodnu liniju u Saponijinoj tvornici u Osijeku, reći će da je život slijepih osoba vrlo težak, ali i da je Hrvatska na svjetskome dnu po brizi prema toj populaciji.

–  Bolest je počela naglo. Jedno jutro sam se probudio i smeđe lajsne na mom bijelom ormaru najednom više nisu bile ravne, bile su cik-cak. Fuge na pločicama u kupaonici isto tako. Otišao sam k doktorici i nisu mi odmah znali postaviti dijagnozu. Kad jesu, liječio sam se na zagrebačkom Rebru, a tek sam nedavno doznao da su me tretirali pogrešnom metodom. Trebao mi je ostati periferni vid do kraja života, ali ugradili su mi radioaktivne pločice, koje su trebale zaustaviti pogoršanje vida, no umjesto toga ja sam oslijepio. Postoje druge metode, no za mene je sada prekasno – veli Branko.

Kako je biti slijep?

– Jako teško. Stotinu stvari vas dnevno mrcvari. Sve moram pipati. Najteže se kretati. Učio sam hodati s bijelim štapom, tu postoji mnogo ‘trikova’. Recimo, na kraju ulice u kojoj je pošta je žlijeb. Kad štapom lupim u njega, znam gdje sam. Dugo sam to učio – pripovijeda Branko.

S druge strane, veli kako mu se pojačao sluh, a razvio je i intuiciju kakvu prije nije imao. Kad, primjerice, u kafiću čeka suprugu, koja je otišla u dućan, da se vrati po njega, osjeća da stiže iako je, naravno, ne može vidjeti. Neobjašnjivo, veli.

Smatra da briga države nije primjerena

A zašto je skrb prema slijepima u našoj državi na niskim granama?

– Imao sam pomoć od 350 kuna mjesečno, a sada, otkad sam potpuno oslijepio, dobivam 500 kuna mjesečno. U saboru je bio jedan slijepi zastupnik, a nikad nije ni riječi rekao o tome da je Hrvatska država koja najmanje u cijelom svijetu pomaže slijepima. Kod nas je naknada 48 eura. Za usporedbu, u Albaniji je to 60 eura. Za nas se društvo ne brine dovoljno – ustvrdio je inženjer koji je za zasluge primio nekoliko medalja i plaketa još u Jugoslaviji.

– Najviše bi mi trebala besplatna pomoć. Sat pomoći sada plaćam 30 kuna. Ako mi ta osoba ode na plac po sir i vrhnje, treba mu sat vremena tamo i natrag. Neka sir i vrhnje dođu 30 kuna, to znači da ih plaćam duplo – zaključuje Branko Butković. (hš)

Snimio Nikola Wolf