Osuđena profesorica: “Dijete se utopilo u mojem zadnjem danu i na zadnjem satu prije mirovine. Otad vjerujem u sudbinu”

Profesorica je na kraju jedina osuđena na godinu dana uvjetnog zatvora, a škola je obitelji tragično stradale djevojčice morala isplatiti pola milijuna kuna odštete


Autor: podravski.hr — 02.10.2018. / 15:46 Aktualno

Ilustracija / Tragedija se dogodila na Gradskom bazenu u Križevcima

Pravosudnim postupkom koji je nedavno počeo otvaranjem državnoodvjetničke istrage protiv četvero osoba zbog sumnje da su odgovorne za utapanje dječaka (7) tijekom rođendanske proslave na koprivničkom bazenu pokušat će se ustanoviti što se to točno dogodilo kobnog travanjskog poslijepodneva.
Pokaže li se da se dječačić utopio zbog njihovih propusta, voditeljica bazena te dvije animatorice i spasilac mogli bi završiti i u zatvoru, a gradsko komunalno poduzeće Komunalac, vlasnik kompleksa, mogao bi isplatiti veliku odštetu odluči li se obitelj na privatnu parnicu.
Tim povodom istražili smo pravosudni epilog sličnog slučaja koji se dogodio prije više od 15 godina u Križevcima. Potkraj lipnja 2003. na gradskim bazenima utopila se 12-godišnjakinja, koja je bila neplivačica baš kao i koprivnički dječarac. Bila je to tragedija koja je šokirala čitav kraj, baš kao što je to u travnju ove godine bilo u Koprivnici.
Što se tada dogodilo? Na zadnji dan nastave te školske godine 5. razred Osnovne škole Ljudevita Modeca izmolio je učiteljicu engleskoga Anu Igrić da ih zadnji sat nastave – ujedno i njezin posljednji nastavni sat uoči odlaska u mirovinu – odvede na gradske bazene u Križevcima na kupanje.
Dogovor je bio da se neplivači drže dječjega, plitkog bazena, a plivači neka slobodno plivaju u velikome, dubokome više od dva metra. Nepunih pola sata nakon što je razred došao na kupanje, 12-godišnjakinja je beživotno plutala u velikom bazenu. Hitna pomoć koja je vrlo brzo stigla na mjesto nezapamćene tragedije nije mogla učiniti baš ništa. Učenica se utopila.

U dva prvostupanjska sudska postupka križevačka je profesorica bila oslobođena svake krivnje, ali je nakon žalbe Državnog odvjetništva u trećemu ipak pravomoćno osuđena

Godinama potom vukao se kazneni postupak protiv profesorice, koja je na kraju osuđena na godinu dana uvjetnog zatvora, a škola je obitelji tragično stradale djevojčice 2007. godine – prema sudskoj presudi – morala isplatiti pola milijuna kuna odštete. Iako na gradskom bazenu u Križevcima tada nije uopće bilo spasilaca, koncesionar nije odgovarao zbog smrti djevojčice. Umirovljena profesorica Ana Igrić rekla nam je kako i danas trpi posljedice onoga što se dogodilo prije više od 15 godina.
– Skoro sam poludjela, mislim da sam nakon svega dobila PTSP, ali ne liječim se. Nosim se s time sama, kako znam i mogu. Ne znam kako sam sve to preživjela, ali jesam, uz božju pomoć – ispričala nam je prošli tjedan gospođa Igrić.
Pripovijeda kako se pune tri godine potezala po sudu, a sudilo joj se zbog kaznenog djela ubojstva.
– Pitali su me na sudu gdje sam ja bila, a ja sam cijelo vrijeme bila tamo, na bazenu. Djevojčica je bila neplivačica. Ja sam bila na bazenu s plivačima, a za neplivače sam znala da su sigurni. Kako je ona otišla u bazen s plivačima, ne znam. Nisu je vidjela djeca, nisam je vidjela niti ja. Cijelo su me vrijeme na sudu samo pitali gdje sam bila. A bila sam tamo! Kako se dogodila tragedija, to ne zna nitko živ. I na kraju sam jedina ja bila kriva, a na bazenu nije bilo spasilaca, nigdje nikoga. Ni onaj tko je imao koncesiju na bazenu nije odgovarao. Nitko drugi, samo ja – s velikom će se tugom u glasu tih užasnih trenutaka prisjetiti gospođa Igrić.
Veli kako je, umjesto nagrade za dugogodišnji rad dobila uvjetni zatvor i kaznu od 20.000 kuna, a to je za ono doba bilo jako puno i strašno joj je teško to bilo platiti od njezinih malih primanja. Ispripovijedala je i zašto su djeca zadnji sat nastave završila na kupanju.
– Bio je to zadnji dan i zadnji sat moje profesorske karijere. Bilo je strašno vruće, kao ovog ljeta, i ravnatelj je dao sugestiju da djeca ne moraju biti u razredima, da ih slobodno vodimo van. Od toga dana vjerujem u sudbinu. Zadnji dan, zadnji sat. Strašno. Djeca su me na koljenima molila da ih vodim na gradski bazen, to nije bila moja ideja. To je trebalo biti kao nagrada na zadnji dan škole i da se djeca oproste sa mnom kao profesoricom. I inače sam znala djecu voditi u spilje, na more, svakamo, a lakše bi mi bilo da smo taj dan ostali u razredu. To čak nije bio moj razred, nisam mu bila razrednica. Njihova razrednica nije ih htjela voditi na bazen. Mene su namolili kao dobru učiteljicu, a ja ih nisam dobro niti poznavala, niti tu curicu nisam znala – rekla je umirovljena profesorica.
U dva prvostupanjska sudska postupka bila je oslobođena svake krivnje, ali je nakon žalbe Državnog odvjetništva u trećemu ipak pravomoćno osuđena.

Punih 15 godina nakon te tragedije, lokalno će se pravosuđe opet baviti nečim što se nikad i nikome više ne smije dogoditi – utapanjem djeteta na bazenima u Koprivnici

– Znam da nisam kriva za to što se dogodilo. Da nije tako, potpuno bih prolupala. Vjerojatno bih se ubila. Boli me što sam umjesto nagrade za svoj rad – a dala sam više za školsku djecu nego doma za svoju – dobila kaznu, dok koncesionar na bazenima uopće nije odgovarao. Sve su to bile spletke. Vjerujem u boga i to me spasilo, to me drži na životu. Nikoga ne krivim, ali ne krivim niti sebe – zaključila je svoju ispovijest profesorica Ana Igrić.
Darko Pavičić, koji je 2003. godine bio državni odvjetnik u Križevcima, a sada radi u Istri, prisjetio se tragičnog događaja o kojemu je tada vodio istragu.
– Sjećam se da tu sve nije bilo jasno i čisto, ali detalja se ne mogu prisjetiti. Ne znam jesmo li procesuirali i koncesionara i zašto on nije sankcioniran – kazao nam je tadašnji križevački državni tužitelj Darko Pavičić.
Zagrebački poduzetnik Tihomir Boršo, koji je križevačko kupalište te 2003. godine imao u zakupu, nakon tragedije je novinarima kazao kako su učenici s nastavnicom na kupalište došli neposredno nakon otvaranja u 10 sati i da su tada dežurni zaposlenici bili u strojarnici. Rekao je i kako kupalište nije moralo imati spasilačku službu.
Roditelji tragično stradale 12-godišnjakinje prošli tjedan nisu željeli razgovarati o tome kako su se kroz godine nosili sa strašnom boli i kako danas gledaju na strahotu što se bila dogodila potkraj lipnja 2003. godine.
Punih 15 godina nakon te tragedije, lokalno će se pravosuđe opet baviti nečim što se nikad i nikome više ne smije dogoditi – utapanjem djeteta na bazenima. Dok su klinci u Križevcima tog kobnog dana bili na bazenima u vrijeme nastave, djeca u Koprivnici slavila su rođendan svoga prijatelja iz prvog razreda osnovne. Kakva god bila presuda, jedno je, na žalost, sigurno – djecu više nitko ne može vratiti u život. I to je najstrašnija istina u oba slučaja.

Ilustracija / Osnovna škola Ljudevita Modeca u Križevcima obitelji je isplatila pola milijuna kuna

PIŠE: HRVOJE ŠLABEK
FOTO: MARCEL KOVAČIĆ