SPASONOSNI POZIV “Bio sam u lovu kad su me nazvali: U pola četiri da si u bolnici, došla su ti pluća”

Procjene su da čovjek s novim plućima može poživjeti pet do sedam godina. To je, zapravo, jako malo, no i to je duže nego što bih živio da nisam dobio nova pluća – priznaje Josip


Autor: podravski.hr — 03.10.2018. / 16:35 Aktualno

Josip Dolenec Dule (58) pokazuje kirurški rez na prsima

Josip Dolenec Dule (58) iz Sigeca kod Koprivnice ima nova pluća. Godinama je bolovao od kronične opstrukcijske bolesti pluća (KOBP), a život mu je spasila transplantacija koju je obavio u Austriji.
– Radio sam na željeznici i tamošnji doktor dijagnosticirao mi je problem s plućima. Bio sam strastveni pušač 40 godina i pušio sam kutiju i pol dnevno. Nisam niti znao da sam bolestan, nego sam primijetio da su moji kolege neke stvari radili bez problema, a ja sam se kod istih poslova jako umarao. To je eskaliralo 2009. godine, kad sam završio u bolnici. Ambulantno sam se liječio sve do 2014., ali nekoliko puta sam završio na hitnoj jer nisam mogao doći do zraka. To je zastrašujući osjećaj, bio sam u nekim trenucima potpuno bespomoćan. Ipak, tek sam u prosincu 2014. prestao pušiti jer sam cijelo vrijeme mislio da se mogu nositi s bolešću, no jednostavno više nije išlo – pripovijeda Josip.
Nakon što su koprivnički liječnici koji su ga liječili, dr. Mirjana Balogović-Dubravec i dr. Ozren Koluder, iscrpili sve mogućnosti, poslali su ga na daljnje pretrage i liječenje u zagrebačku Kliniku za plućne bolesti Jordanovac.

Sin ga je odmah odvezao u Zagreb, gdje ga je već čekao sanitet. Krenuli su put Beča, koji ima jedan od samo tri centra u svijetu, uz Toronto i Hamburg, za transplantaciju pluća

– Tamo me je početkom 2015. predstojnik Klinike, dr. Miroslav Samaržija, pregledao te odmah stavio na listu za transplantaciju. U tom trenu zapravo nisam znao što me čeka i nisam bio svjestan cijele situacije, no najbitnije je u takvim trenucima da je čovjek psihički stabilan i da ima podršku obitelji, a pomoglo je i što nisam cijelo vrijeme bio u bolnici, nego kod kuće, što pozitivno utječe na psihu. Niti jednog trenutka nisam razmišljao o transplantaciji jer ne može čovjek misliti kad će tko smrtno stradati da bi netko drugi dobio njegove organe. Jednostavno sam to izbacio iz glave – priča nam Josip.
Na spasonosni poziv čekao je tri godine. Bio je, kaže, sa svojim kolegama lovcima u lovu i imali su proslavu završetka lovne sezone. Bila je nedjelja, 28. siječnja ove godine, i u pola dva popodne zazvonio mu je mobitel.
– U pola četiri da si na Jordanovcu, došla su pluća u Beč i čekaju te. Tako je glasio spasonosni poziv – prisjetio se Josip Dolenec Dule.
Sin ga je odmah odvezao u Zagreb, gdje ga je već čekao sanitet. Krenuli su put Beča, koji ima jedan od samo tri centra u svijetu, uz Toronto i Hamburg, za transplantaciju pluća.
– To je jedna od najtežih mogućih transplantacija, pogotovo jer su meni presađena cijela pluća odjednom. Uglavnom, u operacijsku salu ušao sam u 20 sati i probudio sam se drugo jutro oko 11 sati kao novi čovjek. Nakon godina bolesti prodisao sam punim plućima i uopće nisam imao osjećaj da me nešto boli. To je zaista bio novi početak – kaže.
Na odjelu intenzivne njege bio je četiri dana i još dva tjedna na „običnom“ odjelu. Nakon toga, na Jordanovcu je proveo još 15 dana i počeo je s vježbama disanja i hodanja, koje i dalje provodi.

Ne bi smio koristiti javni prijevoz ili ići u gostionu, odnosno trebao bi izbjegavati sva mjesta gdje se kreće veći broj ljudi, a stalno mora nositi i masku

– Kad sam došao doma, odmah sam mogao voziti bicikl i nisam imao nikakvih problema. Čovjek bi rekao kako je to odlično, no to je nužno zlo. Bolje bi bilo da sam zdrav i da mi nije trebala transplantacija, no što je tu je. Nikad nisam pitao čija su mi pluća presađena. Mene samo zanima zrak koji konačno mogu udahnuti punim plućima – veli Josip.
Prvih šest mjeseci nakon operacije jednom mjesečno odlazio je u Beč na kontrole, a svakih 15 dana na Jordanovac.
– Sad je situacija u redu i za mjesec dana idem ponovno na kontrolu u Zagreb. Važno je da si čovjek sam pomogne, a to znači da ne bih smio koristiti javni prijevoz ili ići u gostionu, odnosno trebao bih izbjegavati sva mjesta gdje se kreće veći broj ljudi, a stalno moram nositi i masku. Gripa ili prehlada može biti pogibeljna za mene, a uvijek je tu prisutna i šansa da mi tijelo odbaci pluća. Zato pijem lijekove protiv odbacivanja organa i pazim maksimalno na sebe, a procjene su da čovjek s novim plućima može poživjeti pet do sedam godina. To je, zapravo, jako malo, no i to je duže nego što bih živio da nisam dobio nova pluća – kaže Josip.
Zahvaljujući napretku medicine, danas se bavi onime što voli – lovnik je Lovačkog društva Fazan Peteranec, često boravi u lovačkom domu gdje ga okružuju priroda i svjež zrak te se trudi što više odmarati i ne izlagati se rizicima. Kaže kako već devet mjeseci živi nov život. I to – punim plućima.

Josip: Već devet mjeseci živim nov život, i to – punim plućima

Piše: SONJA MARKIĆ
Foto: DUBRAVKO VUTUC