Stopostotni invalid u kolicima otišao u Zagreb na naručen pregled. Doktor ga nije htio pregledati

Supruzi sam jednu večer rekao da me boli vrat i ona me je namazala mašću i istrljala s malo rakije. Oko četiri ujutro probudio sam se i kad sam ustao, samo sam pao i ostao potpuno nepokretan – prisjeća se Stjepan


Autor: podravski.hr — 06.12.2018. / 14:52 Aktualno

Stjepan Majdak nepokretan je ostao u trenu

To što se dogodilo Stjepanu Majdaku (67) iz Lemeša Križevačkog spada u red većih svinjarija u hrvatskom zdravstvu. Prije nekoliko dana došao je na naručeni pregled magnetskom rezonancom u zagrebačku Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj ulici i – poljubio vrata.
– Uredno sam bio naručen i došao sam u zakazano vrijeme, nešto iza 9 sati. Doktor mi je rekao da ima određen dnevni ‘kvantum’ pacijenata i da me ne može primiti – ogorčeno pripovijeda Stjepan.
Stvar je posebno ružna zbog toga što je on stopostotni invalid i na pregled je došao u kolicima.
– Inače sam vrlo temperamentan čovjek, ali taj put nisam reagirao. Tome se čudila i moja supruga, koja mi je bila u pratnji. Drugi pacijenti koji su također odbijeni išli su se žaliti ravnatelju, a ja sam samo rekao: Neka mu Bog sudi, idem ja doma – pripovijeda Stjepan.
Novi termin za pregled još nije dobio. Prošli tjedan, veli, zvao je kliniku 17 puta u jednome danu da bi mu se napokon javili dvije minute do 14 sati. Sada čeka da mu odrede datum za magnetsku rezonancu.
Invalidom je postao prije 24 godine, iznenada.
– Nikad nisam bio bolestan, čak nisam imao ni liječnički karton. Supruzi sam jednu večer rekao da me boli vrat i ona me je namazala mašću i istrljala s malo rakije. Oko četiri ujutro probudio sam se i kad sam ustao, samo sam pao i ostao potpuno nepokretan – prisjeća se Stjepan.
Dijagnoza je bila začepljenje kanala leđne moždine kod vrata, a prognoza loša – rekli su mu da će vjerojatno do kraja života biti nepokretan.
– To je bio šok. Čitav život bavio sam se intenzivno poljoprivredom, imao sam 80 komada junadi u tovu i bio sam kooperant Podravke. Supruga, dvoje djece – dobro smo živjeli. Da se usporedi s time kako danas žive poljoprivrednici, bilo je sjajno. I onda preko noći ostanem nepokretan. Razmišljao sam, dok sam takav ležao, o tome da si prekinem život. To nije bio život, nego patnja. Drugi su me hranili i oblačili, uz glavu mi je bila čaša vode, a nisam je mogao uzeti. Bio sam i kod psihijatra, a imao sam sreće što je doktorica bila sjajna i dobro me razumjela – prisjeća se Stjepan.
Nakon operacije proveo je osam mjeseci u bolnici i, začudo, malo-pomalo počeo se oporavljati. Prošlo je jako puno vremena dok samostalno nije mogao otići na zahod.
– Sjećam se trenutka kad sam prvi put mogao pomaknuti ruku. Onda sam mogao pomaknuti prste, ali se njima još nisam mogao služiti. Nakon šest mjeseci mogao sam stati na noge. Ljudi koji me se sjećaju kao zdravog znaju mi reći: Joj, kako se teško krećeš. A ja im kažem: Hvala Bogu, neka tako ostane. Znam kako je kad je gore – reći će Stjepan.
Kao stopostotni invalid morao je u penziju, koju je plaćao 15 godina, a prva mu je mirovina, prisjeća se, iznosila 90 kuna! Da nije bilo „zalihe“, nemoguće bi bilo živjeti. U zadnje vrijeme osjetio je probleme u donjem, lumbalnom dijelu kralježnice, zbog čega su ga liječnici i poslali na magnetsku rezonancu.
– Kad sam izašao iz bolnice, u kolicima, svi su me gledali kao crnu vranu, okretali su se za mnom. Sada je situacija puno bolja, pogotovo zbog naše Udruge za osobe s invaliditetom. Družimo se međusobno i osjećaš se kao čovjek, ne više toliko odbačen kao prije. Ali šok koji sam proživio zato što sam stradao u najboljim godinama još nije u potpunosti izblijedio. Ipak, ne žalim se, bit ću zadovoljan ako mi se stanje ne pogorša. Znam kako je to – rekao je Stjepan Majdak.
Nakon svega što je proživio, za njega je to što se uopće može kretati, makar isključivo s pomoću štaka, izvor zadovoljstva. (hš)
FOTO: NIKOLA WOLF